Amar Bukvić otvoreno: U našem domu nema podjela

Piše: Lejla Halimić

Svjetska premijera filma „Djeca sa CNN-a“ održana je nedavno u Sarajevu. Režiju ovog filmskog postignuća potpisuje Aida Bukvić, a tekst i scenarij njen otac Amir Bukvić. U glavnoj ulozi nalazi se Amar Bukvić, Amirov sin i Aidin brat, a na velikom platnu prvi put se pojavljuje i Amarov šestogodišnji sin Aman. Film donosi potresnu priču o životu mladića koji je preživio pad Srebrenice, nakon čega odlazi u Zagreb. U razgovoru za naš magazin, Amar je govorio o ovom porodičnom projektu, koji je za njega velik uspjeh.

Koliko je ovaj film važan za Vas i koliko se ponosite ovim porodičnim projektom?

– Ponos je, usudio bih se reći, premala riječ, budući da je riječ o projektu koji je nastao prvenstveno iz najiskrenije ljudske potrebe poslije objavljenih snimaka smaknuća mladih Srebreničana, a koje su snimali sami zločinci. Razina neljudskosti takvih snimaka prvo je rezultirala dramom moga oca, Amira Bukvića „Djeca sa CNN-a“. Dramu je netom nakon izlaska adaptirao u scenarij za predstavu, koja je bila postavljena u režiji moje sestre Aide Bukvić i u Bosni i u Hrvatskoj, u Sarajevu u Pozorištu mladih, a potom u Zagrebu u Histrionskom domu. Film je bio prirodan i logičan slijed, vrhunac priče, za koji je oduvijek postojala želja i nada da ćemo imati dovoljno sredstava da ga snimimo ovako kako smo željeli. Od scenarija do premijera filma prošlo je više od 16 godina, stoga vam je jasno da je ovo projekt s kojim moja porodica živi već skoro dva desetljeća. Film je važan, jer će ostati kao dokument jednog vremena za sve ljude na ovim prostorima – o genocidu i Srebrenici, patnji ljudi, majki, djece i rastavljenih porodica. Za razliku od predstava i originalne drame, scenarij za film je adaptiran na način da dodatno progovara o izbjeglicama, terorizmu, drugosti i drugačijeg u dominantno zapadnom okruženju, te islamu i evropskim muslimanima.

Kako ste zadovoljni reakcijama sarajevske publike nakon premijere filma?

– Iskreno, toliko smo dugo u projektu da smo kao ekipa filma pomalo i zaboravili koliko je film, zapravo, izrazito emotivan i razarajući za dušu čovjeka u nekim ključnim scenama. Suze pojedinih uzvanika na kraju filma su nam bile dokaz da smo istinu prikazali na ispravan način i da smo uspješno dokumentirali jedan period, s ciljem poticanja mladih generacija da se nauče kulturi sjećanja, da razlikuju dobro od lošega i da uvijek imaju na umu kako se strahote iz 90-ih nikada i nikome ne bi smjele događati. Zagrebačka premijera se očekuje u januaru.

U filmu se pojavljuje i Vaš sin Aman. Kakav je osjećaj igrati u filmu sa sinom i biste li željeli da i on krene glumačkim stopama?

– Prvi put kada sam igrao na pozorišnim daskama sa svojim ocem doživio sam to vrlo emotivno, upravo u predstavi „Djeca sa CNN-a“, a da ću biti u istom projektu, štaviše na velikom platnu, sa svojim sinom 13 godina kasnije, to nisam mogao ni sanjati. Sjajan je to osjećaj, pogotovo u projektu koji je porodični te je sam po sebi nabijen koktelom emocija. Vidjet ćemo gdje će ga život odvesti, nama kao umjetničkoj porodici važno je samo usaditi mu poštovanje prema umjetnosti i spoznaji kako se umjetnošću mogu ostvariti veliki ciljevi.

Kako se Aman snašao i kakvi su njegovi utisci?

– Aman se snašao više nego odlično. Scene koje je snimao uglavnom su bili eksterijeri prekrasnog prirodnog krajolika kojim smo pokušavali dočarati ljepotu Srebrenice. Bio je okružen konjima koji su ga fascinirali i tih nekoliko dana je baš uživao, sav važan jer ima zadatak i taj dan je bio – glumac, kao i tata. Sve je teklo vrlo prirodno, osim što je bilo jako duhovito jer smo konstantno pokušavali izbjeći njegov direktan pogled u kameru – budući da ima ulogu mojeg mlađeg brata kojeg se ja tokom cijelog filma prisjećam u sitnim fragmentima.

Kako je supruga reagirala na to što sin učestvuje u tako velikom projektu koji obrađuje ozbiljnu ratnu tematiku?

– Nije bilo nikakve posebne reakcije, jer je potpora kompletnom projektu od supruge bila konstanta od trenutka kad se film počeo planirati. U trenutku kada je film sniman Aman je imao samo četiri godine ,i iskreno, nije bilo potrebe za objašnjavanjem tematike filma. Objasnili smo mu da glumi tatinog malog brata. Njemu je u tom trenutku to bilo dovoljno. Danas, kada ima šest i po godina i kad smo se supruga i ja zajedno dogovarali o činjenici da li će Aman gledati cijeli film u kinu prvi put – odlučili smo se da istinu od djece nećemo skrivati. Možemo je dozirati, ali je nećemo skrivati. Uz to, film ne sadrži baš nikakve konkretne scene nasilja.

Kako ste provodili vrijeme pandemije, je li Vaša karijera trpjela zbog cjelokupnog stanja u svijetu?

– Kao i svima, bilo je vrlo haotično. U početku smo to doživjeli kao mali odmor, jer smo otišli na Brač, međutim, vrlo brzo se počela razvijati tjeskoba i sveprisutna zabrinutost. Očekuješ da će sve završiti i da će se sve vratiti u normalu, ali to se nikako ne događa. Mislim da u svemu ovom je najgora svima ta nepredvidivost i zaista ne znamo šta će i kako u ovoj pandemiji biti sutra.

Čime se najviše ponosite u životu?

– Definitivno, svojom porodicom. Presretan sam svaki put kada vidim šta imam pored sebe. Oni su moja snaga i najveća motivacija za više, jače i bolje.

Kako se snalazite u kućanskim poslovima, da li u Vašem domu glavnu riječ ima supruga ili Vi?

– U našem domu nema tipičnih podjela, jer ritam i tempo kojim trenutno živimo to ne dopuštaju. S obzirom na moja snimanja u posljednjoj godini i njena poslovna putovanja nakon što se Evropa ponovo bila otvorila: organizacija je više ličila na planiranje ko je u kojem trenutku kući, a ko je na aerodromu. Iz tog razloga još više cijenimo trenutke kad smo sve četvero na okupu, ili kad možemo uhvatiti dan, dva za neki porodični izlet.

Šta je za Vas sreća i jeste li sretan čovjek?

– Svaki novi dječiji rođendan. Odlazak pedijatru kad mi je dijete bolesno i njen odgovor, nakon pregleda, nije ništa ozbiljno – samo je mala viroza. Porodični ručak svake nedjelje. Poziv od reditelja s kojim sam već radio, da ima novi projekt za mene. Kupljene avionske karte na mailu. Ljeto u Dubrovniku. Razgovor s ocem. Mamina baklava. Izlazak na večeru sa suprugom. Osmijeh djece kad im kažemo da negdje putujemo. Kad mi supruga kaže nešto što sam u tom trenutku ja njoj htio reći. Rad sa sestrom na projektu. Dan bez magle. Spisak je dug.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti