Prošle sedmice na eminentnoj dodjeli Evropskih filmskih nagrada srbijanska glumica Jasna Đuričić proglašena je najboljom evropskom glumicom zbog uloge u filmu „Quo vadis, Aida?“ koji će zasigurno ostati upisan u analima regionalne, ali i svjetske kinematografije. Veliki uspjeh potpisuje i rediteljica filma Jasmila Žbanić, koja je proglašena najboljom evropskom rediteljicom. Sada i zvanično najbolja glumica Evrope za naš magazin govori o velikom uspjehu koji je postigla, ali i o lijepim prazničnim temama.
Na početku razgovora Jasna je potpuno euforično kazala kako tek sada shvata važnost nagrade i koliki značaj nosi titula koja je osvojila.
Zasigurno da je ovo važan korak u Vašoj karijeri, ali koliko je ovaj korak važan za vrijeme u kojem živimo i za cijeli naš region?
– Važno je za sve nas. Ovo je naš skromni doprinos ka pomirenju i tome da se čuju istinske stvari. Mislim da je važno što se mnogo ljudi javlja, oni su veoma ponosni, sretni i naš uspjeh doživljavaju kao svoj. Treba svi da činimo male korake koliko ko može i kada ko može. To je jedino ispravno i treba svi da se radujemo tuđim uspjesima.
Ko je, zapravo, Aida i kakvu ona poruku nosi?
-To je kompleksno pitanje. Aida je jedna od nas i jedna užasno hrabra žena od koje možemo mnogo toga da naučimo. Uči nas tome kako se nositi sa životom i kako ga podnositi.
Smatrate li da će ova uloga obilježiti Vašu karijeru?
– Vjerovatno da hoće. Ja ne bih voljela da ova uloga bude jedina i posljednja koja će obilježiti moju karijeru, ali svakako da je ovo nešto što ostaje i što je snažan pečat.
Vaš suprug također glumi u ovom filmu, ratnog zločinca. Iako nije prvi put da zajedno sarađujete, možete li nam kazati kako je bilo raditi zajedno baš na ovom projektu?
– Mi u filmu „Quo vadis, Aida“ imamo svega jedan zajednički kadar i taj kadar je u prisustvu mnogo ljudi, tako da ne mogu da pričam o toj temi. Dakle, u ovom filmu sam mnogo više sarađivala s nekim drugim ljudima. Mi smo dugo godina glumci i mnogo puta smo bili glumački partneri, i to je s godinama postalo normalno za nas.
Kakva je Jasmila kao rediteljica, je li zahtjevna?
– Jasmila jeste zahtjevna i to je dobro i jedino tako moguće. Na taj način smo uspjeli da napravimo ovako divnu stvar. Ne može se lako i bez zahtjeva doći do nekih ozbiljnih i lijepih stvari. Svi se moramo strašno pomučiti i oznojiti, kako ja to volim da kažem. Jasmila je takva, ona ništa ne prepušta slučaju. Najmanji detalj nikada nije prošao bez njenog oka, bez njene kontrole i to je normalno. To je odlika velikih ljudi i velikih reditelja.
Koja Vam je scena u filmu bila najteža za odigrati?
– Ne bih mogla izdvojiti niti jednu scenu. U filmu meni je najteže bilo držati tu neku vrstu napetosti i suzdržanosti u sebi tokom cijelog snimanja koje je trajalo duže od 40 dana. Bilo je užasno teško odolijevati suzama, ne plakati i ne ispoljavati emociju do trenutka kada je to potrebno. To je strašno veliki emotivni pritisak. Bilo mi je teško, ali ništa naspram onoga kako je bilo majkama u stvarnom životu.
Kakvi su Vam dalji planovi, na kojim projektima Vas možemo gledati?
– Trenutno ne radim ništa. Ovdje kod nas u Srbiji je prije neko veče završena serija, komedija „Advokado“. Ne znam da li će se i u BiH prikazivati, ja bih voljela. Serija je jako uspješna. Ljudi su oduševljeni. Prepuna je smijeha i komedije. Dogodine imam planove za rad u pozorištu, postoje brojni pregovori, ali ne mogu unaprijed govoriti o tome. Sada ću da se pripremam za novogodišnje praznike i ovom prilikom se koristim da svim vašim čitateljima poželim sve najljepše u narednoj godini.
Bliže nam se praznici, kako ih inače doživljavate, slavite… poštujete li neke tradicije?
– Ja volim sve što ide uz Novu godinu. Kićenje jelke je jedna od mojih omiljenih aktivnosti. To me asocira i vezuje za djetinjstvo. Nova godina je u mom domu oduvijek bila veliki praznik. Volim punu kuću i mnogo poklona. Tu tradiciju sam nastavila i sa svojom djecom. Čak i dan-danas, kada su nam djeca odrasli ljudi i otišli su svojim putem, mi obavezno porodično kitimo jelku. Volim kuću u toj atmosferi, svjetiljke, svijeće, lampione, poklone, mirise tih jela i kuhinje. Uživam u spremanju mnogo hrane. Najljepši osjećaj je kada smo svi na broju kao porodica i kada uživamo u društvu dragih ljudi i prijatelja.
Uvijek ste rado viđen gost u Sarajevu, kakve Vas uspomene vežu za glavni grad BiH?
– Najljepše moguće. Te uspomene nosim još iz studentskih dana. Sarajevo je Sarajevo. Srdačnost koju osjetim u Sarajevu rijetko gdje mogu osjetiti. Volim dobrodušnost sarajevskog življa i raje. To je uvijek tako bilo. Naravno da su danas svi naši gradovi promijenili svoj oblik. Migracije su tome doprinijele i naravno da to nije ono što je nekada bilo prije ovih zlih ratova. Sarajevo je, na svu sreću, sačuvalo svoj duh i uvijek volim i rado dolazim u Sarajevo.