Jasmila Žbanić je, zasigurno, jedno od najprepoznatljivijih imena u bh. kulturi. Zvanično najbolja evropska rediteljica iza sebe ima brojne uspjehe, a odnedavno cijela Bosna i Hercegovina, ali i Evropa, bruji njenim imenom. Nagradu za najbolju evropsku rediteljicu Jasmila je dobila filmom „Quo vadis, Aida“, koji je jedan od najznačajnijih ostvarenja domaće kinematografije. Nakon velikog ostvarenja Jasmila je za naš magazin govorila o utiscima, koliko je ova titula važna za cijeli naš region, ali i o svojim trenutnim obavezama.
„Quo vadis, Aida“ je film koji od premijere niže uspjehe na svjetskom nivou. Koliko je ovo priznanje Evrope važno za Vas, ekipu filma, ali i cijeli Balkan? Jeste li očekivali nagradu za najbolju evropsku rediteljicu?
– Iskreno, nisam očekivala ništa. Jasna Đurićić i Boris Isaković su došli iz Novog Sada da bismo bili zajedno u Sarajevu, jer je cermonija u Berlinu otkazana i sve je prebačeno na hibridnu formu, gdje su se nominirani javljali iz svojih stanova. Mi smo napravili mali studio u kancelariji „Deblokade“, jer smo željeli biti zajedno u kadru kada budu predstavljali film. Jasna je, međutim, odmah rekla: „Nećemo dobiti nagradu za scenarij, ali dobit ćemo ove tri, tako osjećam“. Ja sam bila umorna od puta, jer sam dan prije došla s vrlo teškog snimanja u Kanadi i jedva sam čekala da se sve završi da idem spavati. Napisala sam nekoliko riječi, jer kao profesionalna osoba morate ispoštovati standarde koji se traže i jer sam mislila, ako slučajno nešto bude, toliko sam umorna da neću moći improvizovati na engleskom. A onda je slijedilo iznenađenje. Sjedimo u našoj kancelariji, gdje smo počeli s kratkim filmovima, gdje smo prošli svakakve uspone i padove, i pobjeđujemo na Evropskoj filmskoj akademiji. Sve je izgledalo nadrealno.
U razgovoru za naš magazin Jasna Đuričić je kazala da ste zahtjevna rediteljica, ali da je to jedini ispravan način rada. Kako je Vama bilo sarađivati s Jasnom?
– Jasna je velika glumica i predivna osoba. Bila je povrijeđena u toku snimanja, u sceni gdje je trčala ozbiljno je uganula članak, ali to nije spominjala i nikada zbog toga nije tražila da se kadar ne ponavlja više puta, a u gotovo svakom je morala trčati. Sve je podnosila bez riječi i radila za dobrobit filma. Da ne spominjem kakav je rizik uzela na sebe uopšte pristavši da igra u filmu. Potpuno zasluženo, ona je najbolja evropska glumica.
Koliko je teško raditi na ovakvom filmu i razdvojiti emocije od posla?
– Emocije ne odvajam od posla, jer su emocije, kao i svjetlo, materijal s kojim radim. Kao što ne možete bez brašna praviti hljeb, ne možete ni bez emocija praviti film. Bilo je izuzetno teško prolaziti kroz sve stvari. Kao scenaristica ja sam godinama bila Aida i kroz nju osjećala strah za djecu, za muža… živjela agoniju što ih ne mogu spasiti. Morate sve to proživjeti da biste napisali scene tako da i publika doživi isto. Nemoguće se tu zaštititi.
Na kojim projektima trenutno radite, hoćemo li uskoro nešto novo gledati na ekranima?
– Upravo sam završila snimanje jedne epizode serije „The last of us“ za HBO. To je velika holivudska produkcija i bilo je izuzetno zanimljivo biti dio tog ogromnog stvaralačkog i produkcijskog tima. Radila sam s fantastičnim glumcima Pedrom Pascalom, Grahamom Greenom, Bellom Ramsey. Producentica filma Carolyn Strauss producirala je „Game of Thrones,“ dok je scenarista Craig Mazin. Bilo je ovo prvi put da režiram prema scenariju koji nisam sama napisala, što je vrlo zanimljivo profesionalno iskustvo. Serija će, vjerovatno, biti prikazana krajem iduće godine. Imam ugovor s Netflixom za film, a u „Deblokadi“ pripremamo dokumentarac „Blum“ i seriju „Znam kako dišeš“.
Kako ste dočekali Novu godinu, jeste li sebi priuštili zasluženi odmor?
– Zapravo, zbog medijske pažnje koju je nagrada na Evropskoj filmskoj akademiji potakla, planirani odmor se nije desio. Ali dobro, desilo se zato mnogo drugih lijepih stvari. Za Novu godinu sam bila u Sarajevu. Uživam u kuhanju jela i čašćavanju porodice i prijatelja. Volim poklone, okićen grad, prazničnu atmosferu. Volim što u Sarajevu možeš izaći i bez ikakvih dogovora sresti drage ljude, otići s njima na kafu i zaglaviti dokasno. To mi je jedna od čari Sarajeva.