Ivo Andrić nazvao ga je jednim od najboljih književnika koje je Bosna i Hercegovina imala, a Meša Selimović da je poslije Kočića najbolji bosanski pripovjedač. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Heddu Brunner, svoju buduću suprugu
Krajem XV vijeka, ediktom španskog kraljevskog para Ferdinanda II i Izabele od 1492. godine, Jevreji Sefardi istjerani su iz Španije. U tom egzodusu, među hiljadama protjeranih bili su i članovi porodice Baruh, koji su utočište našli u Osmanskom Carstvu. Oni su bili preci jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca Isaka Samokovlije. Isakov pradjed je kao trgovac došao u BiH iz bugarskog grada Samokova. Zbog toga su nazvani Los Samokovlis na španskom, odnosno Samokovlije na bosanskom jeziku. Jedna grana Isakove familije tada nije prihvatila „balkansko“, nego je zadržala svoje staro sefardsko prezime Baruh.
Isak Samokovlija rođen je 3. decembra 1889. godine u Goraždu, u trgovačkoj porodici, a otac Moša i majka Rifka dali su mu ime po djedu Isaku. Rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima 1941-1945. U pripovijetki “Sunce nad Drinom” Isak je opisao svoje mjesto rođenja s velikim emocijama:
– Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…
Pisao je noću
U rodnom Goraždu Isak je završio osnovnu školu nakon koje je otišao u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje je završio Prvu gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem, također velikim književnikom i našim jedinim nobelovcem. Kako je volio kristalno čistu i zelenu boju Drine, tako je zavolio i „sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi“.
Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine kao stipendist jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencija“, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Heddu Brunner, svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Heddom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.
Nakon rata se vraća u Bosnu i zapošljava kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi 1925. počeo raditi u bolnici „Koševo“ u Sarajevu. Kako je sam često kazivao, Isak je imao mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.
– Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.
Žuta traka
Godinama je Samokovlija svoje tekstove držao u ladici neobjavljene, jer je pisao za svoju dušu, o životu sunarodnjaka, sefardskih Jevreja, saosjećajući s patnjama siromašnih i obespravljenih, koji su bili glavni likovi njegovih lirski intoniranih pripovijedaka. U tome je, izgleda, i bila tajna velike čitanosti i uvažavanja njegovih djela, koju otkrivaju i brojni današnji čitatelji.
Uporedo s ljekarskim poslom postaje jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje 1927. objavljuje svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka “Od proljeća do proljeća”, te 1936. „Pripovijetke“.
Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvele u logor u Sarajevu.
U proljeće 1945. godine, uspijeva pobjeći od ustaša i krije se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis “Brazda”, od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću “Svjetlost”.
Ukradena bista
Na Samokovlijino književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač poslije Kočića.
Godine 1946., Samokovlija objavljuje svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju mnogih, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Cannesu.
Život ovog bh. velikana ugasio se 1955. godine. Umro je od degeneracije bubrega u 66. godini života, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa. Sahranjen je na Jevrejskom groblju u Sarajevu. Prije godinu, tačnije 18.01.2021., ponovo je postavljena Samokovlijina bista na Trgu Oslobođenja – Alija Izetbegović, koja je bila ukradena 2016. godine.
Samokovlijin kutak
Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.
– Sjećam se: otac je, i kad bi pisao za ovim stolom, sjedio u svom bijelom ljekarskom mantilu. U njemu je dočekivao i prijatelje i namjernike. Ovo o ljekarskom mantilu spominjem zato što mi se uvijek činilo da se u njegovoj ličnosti, na neki način, ljekar nikad nije odvajao od književnika, ali također ni književnik od ljekara… Pisao je polagano i strpljivo. Prerađivao je, dopunjavao ili skraćivao svoje tekstove po nekoliko puta: neka mjesta u njima brisao, pa ih ponovo ispisivao i veoma uporno i strpljivo radio sve dok napisanim ne bi bio zadovoljan. Tada bi nam, odahnuvši, obično rekao: “Sad mislim da je ovo konačno gotovo!” U trenucima posebnog raspoloženja tata bi naglas čitao neku od svojih pripovijetki, želeći da čuje i naše mišljenje i utiske… – kazala je Isakova kćerka Mirjana.
Očinski gledao ljude
Sjećajući se prijateljevanja s Isakom Samokovlijom, poznati slikar Mario Mikulić napisao je:
– Bio je crnomanjast, ne mnogo visok, a iz očiju mu je zračilo povjerenje u ljude. Ponekad, preko tih očiju koje su, rekao bih, očinski gledale na ovaj svijet, kao neki oblak prešla bi tuga. Imao bi običaj da kaže iznenađen: “Kako?! To ne može biti” i nastavljao svoj zatreptali pogled iza koga biste stali u poštovanju i uvjerenju da ste se obratili pravom čovjeku kome je na srcu briga za ljude i njihov rad. Svoju ljubav za ljude nije kalkulisao ni u kakve ambicije, ona je prosto bila sastavni dio njegovog života. Takvog sam ga i upoznao i zavolio.