Kada je petog oktobra 2011. Steve Jobs zauvijek sklopio oči, to je bio možda, kraj ovozemaljskog puta za jednog neobičnog čovjeka, no to ni slučajno nije bio kraj za ideje koje je on postavio. Upravo zahvaljujući idejama Stevea Jobsa i njegovoj upornosti da te ideje ostvari, svijet danas izgleda ovako, s računarom u svakoj kancelariji i pametnim telefonom u rukama gotovo svakog tinejdžera ili digitalnim fotoaparatom u džepu baš svakog turiste.
Steve Jobs nije izumio ni računar, ni mobitel, ni digitalni aparat, ni software, ni hardware, ni tastaturu, ni miš, ni internet, no jedan je od najvećih „krivaca” što te uređaje koristimo svakodnevno, i ne razmišljajući kako su oni nastali i šta je jednog čovjeka natjeralo da ih unapređuje i činim boljim.
Jobs je tokom cijelog svog života bio u potrazi za tim famoznim „boljim”, tražeći ga na najnevjerovatnijim mjestima kao što su zabačena sela na Himalajima, gdje je lutao u mlađim danima, tražeći duhovnu snagu i odgovore na pitanja koja su ga mučila, a takvih je u njegovom životu bilo i previše. Steve Jobs nije bio Steve Jobs, to je bilo ime koje su mu dali drugi ljudi, oni koji ga usvojili i odgojili pod toplim suncem Kalifornije, mada Steve po liniji svog biološkog oca nije bio Amerikanac, po svom ubjeđenju nije bio kršćanin niti je imao ugledne akademske titule. Zapravo, nikada nije završio fakultet, niti je mnogo žalio zbog toga. On nije bio ni inžinjer ni programer, ni dizajner. Bio je u suštini loš menadžer, a s uredskom birokatijom se teško snalazio. No, imao je jednu zapanjujuću vještinu.
– Imao je sposobnost da okupi nepoznate ljude i da ga oni poslušaju – kaže Steve Wozniacki, Jobsov prijatelj iz mlađih dana i čovjek bez kojeg svijet ne bi nikad upoznao Jobsa, ali bez kojeg ne bi bilo ni “Applea”, ni današnjih računara kakve poznajemo i koristimo za sve namjene, uključujući i nastanak ovog novinskog teksta.
Šef iz pakla
Ova dva Stevea, u suštini sasvim različita čovjeka, jedan inžinjer i zaljubljenik u čipove, drugi vizionar, vješti trgovac i mistik, promijenit će svijet. Sve ono što je Wozniacki sklopio i dizajnirao, recimo pionirski u jedan sistem povezao matičnu ploču, monitor miš i tastaturu. Ne treba zaboraviti da su računari do sedamdesetih godina bile vrlo skupe, glomazne i nepraktične mašine koje su znali koristiti samo tehnički dobro potkovani pojedinci. Sredinim sedamdesetih dva računarska čudaka iz južne Kalifornije sve će to promijeniti, prije svega zahvaljujući Jobsovim vizijama i sposobnostima da „kupi” ljude i ubijedi ih da ga poslušaju.
– Uvijek je hodao okolo bosonog… Ono što mi je prvo upalo u oči bila je njegova žestina. Za šta god bi se zainteresirao, u svakom slučaju bi tjerao s tim do iracionalne krajnosti. Jedan od njegovih štoseva bio je da pilji u sagovornika. Piljio im je pravo u oči, pitao nešto i tražio odgovor s tim da sagovornik ne skrene pogled – sjeća se Robert Friedland, duhovni šarlatan i Jobsov duhovni guru iz mlađih dana i kasniji magnat u kojeg će se Jobs veoma razočarati.
Friedland je početkom sedamdesetih godina u okolici San Francisca imao farmu „Svi smo jedno”, koja je postala prava hippy komuna, gdje je raspravljano o tajnama postojanja svijeta, Zen budizmu, slušan Bob Dylan, pušena marihuana i uživano u LSD-u, te okopavane jabuke. Upravo će to voće kasnije postati zaštitni znak najvrednijeg branda na svijetu. Robert Friedland je na Stevea utjecao više nego iko i oblikovao ga kao ličnost i pojavu, te naučio vještinama marketinga. Oni koji su poznavali i jednog i drugog tvrde da je Steve, zapravo, bio drugi Robert Friedland, koji je danas jedan od najvažnijih svjetskih igrača kada je riječ o rudnicima.
– Bilo mi je čudno kad se ispostavilo da je jedan od duhovnih ljudi iz moje mladosti na kraju postao, kako simbolično tako i stvarno, kopač zlata – rekao je jednom prilikom Jobs.
No, i Jobs je u mnogim aspektima svog života bio kontroverzna, tamna ličnost. Bio je apsolutno ubijeđen u ispravnost svojih stavova koje je branio po svaku cijenu, ne libeći se da viče na svoje saradnike i da ih vrijeđa. Bio je to šef iz pakla, koji je krao tuđe ideje i zasluge, te nije nikada saginjao glavu pred poslovnim partnerima. Jedne prilike bio je u posjeti japanskom proizvođaču hard diskova. Niti je bio oduševljen onim što je vidio, niti se trudio da za sebe sačuva ono što misli.
– Gospodo, ovo sve što se mi pokazali je smeće. Zašto ste mi uopće ovo morali pokazati? Svako bi ovo napravio bolje nego vi – vikao je pred zaprepaštenim Japancima u njihovoj tvorničkoj hali.
S vremenom su njegovi saradnici naučili da u rječniku Stevea Jobsa postoje izrazi kao što su „Ti si gov.o jedno” i „ Napravili ste gov.o” , a u suštini znače: „Zašto se nisi potrudio da to bolje napraviš”. Samo rijetki su razumjeli Stevea Jobsa, jednu od najkontroverznijih ličnosti modernog vremena. Samo je takav čovjek, višestruko podvojena ličnost, čovjek koji je u sebi bio i filantrop i najgori šef na svijetu, te Zen budist i bezočni kapitalist, mogao u svijetu pokrenuti revoluciju koja još traje.
Napušten, izabran, poseban
Steve Paul Jobs je rođen 24. februara 1955. u San Franciscu kao vanbračni sin studentice Joanne Carole Schieble, švicarsko-američke katolkinje, i arapskog studenta Abdulfattaha “John” Jandalija. Kada je Steve došao na svijet u maloj, polutajnoj klinici, oboje su imali po 23 godine, no Joanin otac bio je apsolutno protiv braka njegove kćerke i sirijsko-libanskog studenta. Paru nije preostalo ništa drugo nego da dijete daju na usvajanje, što su i učinili, ali uz jedan uslov. Usvojitelji su morali biti fakultetski obrazovani. Paul Jobs, automehaničar i njegova supruga Clara, koja radila kao knjigovođa, to nikako nisu bili. Nastala je napeta situacija u kojoj Steveova biološka majka nije htjela potpisati papire za usvajanje dok porodica Jobs pismeno ne obeća da će odvajati sredstva za dječakovo školovanje na koledžu.
Steveovo djetinjstvo je bilo tipično djetinjstvo za pedesete godine prošlog stoljeća u relativno skromnoj tipskoj porodičnoj kući, kakvih je bilo na hiljade u tom kraju. No, ta ga je jeftina građevina, nazvana “Eichler” kuća po poduzetniku koji ih je gradio, s velikim prizemljem, podnim grijanjem ispod betona i velikim staklenim zidovima, inspirirala za ono što će kasnije raditi i životu. Gledajući kuću u kojoj je živio, u njemu se stvorila strast prema pravljenju lijepo dizajniranih proizvoda za masovno tržište.
– Volim kada mogu da primijenim zaista sjajan dizajn i jednostavne sposobnosti na nešto što nije skupo – ukazujući na čistu eleganciju kuća, dodajući da je to bila prvobitna vizija za “Apple”, te da je utjecalo na Mac i na stvaranja iPoda.
No, pod tim lijepo dizajniranim krovom, Steve Jobs je od malih nogu osjećao da je po nečemu poseban i da je usvojen. Pitao je roditelje – usvojitelje „da li ga njegovi biološki roditelji zaista nisu željeli”, nakon što je to pitanje postavila djevojčica iz kuće preko puta njegove.
– U glavi su mi sijevale munje. Sjećam se kad sam ušao u kuću uplakan. A roditelji su mi rekli: „Ne, to moraš razumjeti”. Bili su veoma ozbiljni i gledali su me u oči. Rekli su: “Mi smo odabrali baš tebe”. Oboje su to rekli i polako ponovili. I naglasili su svaku riječ u toj rečenici – sjećao se Jobs.
Tokom života on se veoma ljutio kada bi Paula i Claru Jobs neko nazvao „roditeljima usvojiteljima”. Za njega oni nisu bili ništa drugo osim roditelja, a on sam je govorio da su ovi ljudi „njegovi roditelji 1000 posto”. O dvoje studenata iz čije se veze rodio, nije imao pretjerano lijepo mišljenje.
– Oni su bili moja banka sperme i jajne ćelije. Nije to surov izraz, prosto je tako. Banka sperme, ništa više od toga – tvrdio je osnivač “Applea”.
Mali Steve je odrastao u južnoj Kaliforniji, u području koje danas znamo kao Silikonska dolina i koje je u to vrijeme doživljavalo pravi ekonomski procvat, zahvaljujući razvoju vojne industrije, koja je pedesetih i šezdesetih godina tu otvarala tvornice za proizvodnju uređaja kao što su laseri ili radijska oprema.
– Sve tate su radile na stvarno sjajnim stvarima kao što su foto-električni uređaji, baterije i radar… Rastao sam u strahopoštovanju prema svemu tome i raspitivao se kod ljudi – pričao je kasnije Jobs.
Između oca Paula i Stevena izbila je jedna zanimljiva preprika o tadašnjem tehničkom čudu nazvanom “ugljeni mikrofon”, koji je funkcionirao bez tada uobičajenog pojačala. Otac je tvrdio da takvo nešto ne postoji, dok Steve uređaj nije dobio od komšije, inače inžinjera u kompaniji “Hewlett Packard”. Taj događaj je trajno promijenio odnos oca i sina. Jobs je tada shvatio da je pametniji od svojih roditelja i to ga je boljelo.
– Bio je to veoma krupan događaj koji mi se urezao u mozak. Kada sam shvatio da sam pametniji od roditelja, strašno sam se postidio. Nikada neću zaboraviti taj trenutak – pričao je kasnije prijateljima.
U školi će se vrlo brzo pokazati koliko je zaista inteligentan. Na jednom testiranju u četvrtom razredu pokazao je nivo znanja ravan učeniku drugog razreda gimnazije. Bilo mu je dosadno i u školi se zabavljao praveći sitne nepodopštine, jednom čak detoniravši eksploziv ispod stolice učiteljice ili bi u školi organizirao Dan kućnih ljubimaca, što bi se na kraju pretvorilo u haos. On, jednostavno, nije prihvatao autoritete.
– Prvih nekoliko godina mi je donekle bilo dosadno, pa sam se zanimao tako što sam upadao u nevolje… Nailazio sam na drugačije autoritete i to mi se nije dopadalo. To me umalo nije upropastilo. Malo je trebalo da mi batinama izbiju svu radoznalost iz glave – prisjećao se Jobs.
Cjelokupni članak pročitajte u 861 broju magazina Azra [nggallery id=123]