Intervju je nastao u okviru projekta “Bookstan on Air” realiziranog uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri
Roman “Impuls” debitantsko je djelo, sad već i svjetski bestseler, kanadske spisateljice Ashley Audrain. Ubrzo nakon izvornog izdanja, roman je domaćem čitateljstvu postao dostupan na bosanskom jeziku kao jedan od naslova izdavačke kuće “Buybook”. O savremenom konceptu majčinstva, načinu narativizacije majčinskog i ženskog iskustva, te odnosu feminizma i književnosti s Ashley Audrain u ekskluzivnom intervjuu razgovarala je Lamija Milišić. Intervju i roman s engleskog jezika prevela je Amela Kavaz.
U intervjuu za “Penguin”, kazali ste da Vas je lično iskustvo majčinstva inspiriralo da napišete “Impuls”. Na koji način “Impuls” doprinosi problemu fizičkog i psihičkog iskustva (možda čak i trauma) u majčinstvu?
– Moja namjera je bila da istražim tamnu stranu majčinstva o kojoj se rijetko govori u književnosti, ali i među samim ženama. Velika razlika između stvarnosti majčinstva i standardnog narativa koji opisuje iskustvo me oduvijek frapirala, čak još više nakon što sam i sama postala majka. Opisivati iskustvo jedne izmišljene žene – fizički i emocionalno – bilo mi je iznimno zanimljivo, jer ove stranice sadrže istine koje se mnoge žene plaše verbalizirati. Blytheina priča, naravno, posebno je dramatična (prije svega, ovo je fikcija!!!), ali mnogo čitatelja mi je priznalo da u ovom romanu, donekle, vide vlastito iskustvo.
“Impuls” je pisan u drugom licu. Narator je ujedno i glavni lik, Blythe. Zbog čega Blythe priča priču svom bivšem suprugu Foxu, a ne svojoj kćerci Violet (s obzirom na to da se roman bazira na njihovom odnosu)?
– Najviše smisla mi je imalo da Blythe razgovara direktno sa svojim suprugom, i da dobijemo osjećaj da smo smješteni usred njihovog braka. Da su imali drugačiji brak, i da je Fox bio drugačiji muškarac, izazovi njihove kćerke mogli bi ih spojiti. Ipak, zamišljam da je Blythe ovo napisala znajući da će to njena kćerka Violet jednog dana pročitati. U tom smislu, indirektno je napisano i za nju.
Roman “Impuls” daje uvid u mentalne promjene Blythe i njene porodice, kao i njenih ženskih predaka. Je li Vam možda bila namjera da majčinstvo u ženskim likovima Blytheine porodice prikažete kao oblik nasljednog ludila, ili čak prokletstva?
– Blythe je prilično zabrinuta zbog mogućnosti da je žrtva nasljednog ludila, posebno nakon majčinog upozorenja još dok je bila djevojčica („Žene u ovoj porodici, mi smo drugačije.“). No, nije mi nužno bila namjera na taj način prikazati majčinstvo. Umjesto toga, željela sam istražiti različite utjecaje koji majku čine takvom kakva jest te različite anksioznosti i strahove koje majka nosi. Ono što je drugačije kod Blythe, nadam se, jeste to što čitatelji mogu vidjeti sebe u njoj i njenim iskustvima majčinstva, čak i ako se ne boje iste kletve u vlastitoj lozi.
“Impuls” je i roman koji opisuje iskustvo majčinstva u aspektima koji su rijetko književna tema, koji se često smatraju tabuom. Šta su uzroci ovog tabua? Da li Vaš roman oslobađa majčinstvo ovog tabua?
– Mislim da se u “Impulsu” to odnosi na ideju očekivanja, posebno u braku. Kako brak napreduje, posebno s djecom, idila je gotovo nemoguća. Djeca promijene sve – brak se nakon toga može činiti kao potpuno drugačija vrsta odnosa. Nasilje mi nije bilo toliko na umu kada sam pisala roman, više su me zanimali bol i strah, a možda i užas — sva ta iskustva mijenjaju ljubav i intimnost.
Kako se jedna majka otuđuje od vlastitog tijela u “Impulsu”? Smatra li ga odbojnim?
– Mnogo me zanimao ovaj aspekt majčinstva i kako ono utječe na ženski osjećaj sebe i osjećaj vrijednosti. Ne mislim da je Blythe njeno tijelo odbojno, u potpunosti, ali mislim da se bori s tim od koliko toga mora odustati, i sa svim onim što njeno tijelo konstantno mora pružati, dok zauzvrat prima tako malo radosti. Ogorčena je zbog toga i upravo taj osjećaj pogoršava njen osjećaj srama.
„Više se nisam osjećala kao kćerka svoje majke. Osjećala sam se kao tvoja žena“ – kaže Blythe na početku romana. Ima li u njenom identitetu nešto više, osim što je korisna drugima?
– Blythe se bori sa svojim identitetom mlade žene koja raste bez majke. Niko ne može dati kontekst tome ko je ona, barem ne na bilo koji pozitivan način. Ona nosi teret ostavljenosti i osjeća da ju je to definiralo već kao djevojku.
Poglavlja o Blytheinoj majci i baki, te prvobitne nevolje koje Blythe uviđa u donosu s Violet, postavljaju pitanje: Je li biti žena oblik transgeneracijske traume?
– Blythe svoju matrilinearnu historiju nosi kao teret, anksioznost s kojom se ne može izboriti. Stoga, kada se počnu pojavljivati prvobitni znakovi nadolazećih nevolja s Violet, ona ne može a da ne pripiše to ženama iz svoje prošlosti. Uvijek sam smatrala da je odnos majke i kćerke intrigantan, jer mislim da čak i najbliže majke i kćerke izgledaju kao da nose određenu napetost.
Na koji način majčinstvo i književnost ovise jedno o drugom u ovom romanu?
– Nisam počela pisati ovu knjigu sve dok moje prvo dijete nije napunilo šest mjeseci, jer ovaj roman ne bih mogla napisati bez vlastitog majčinskog iskustva. Spisateljica u meni sve duguje majci u meni. Stoga, mogu se u potpunosti povezati s Blytheinim iskustvom gdje je željela dati prioritet pisanju nad brigom o djeci i majčinskim dužnostima.
Gospođa Ellington i Gemma pojavljuju se u “Impulsu” kao alternativna majčinskog skloništa. S obzirom na kraj romana, je li to oslobođenje moguće i na koji način međusobna majčinska ili ženska solidarnost daje upute za to?
– Gemma svakako daje Blythe priliku da postane majka kakva želi biti. Sviđa mi se i ideja da obje, Gemma i Blythe, imaju sopstvena iskustva s Violet, kao i da, ustvari, ne znamo šta Gemma uistinu osjeća prema Violet – ona Blythe prezentira u najboljem svjetlu, ali nije li to ono što dobre maćehe, ustvari, trebaju činiti?
Zbog čega su očinski glasovi u romanu podređeni majčinskim?
– Nisam bila toliko zainteresirana za istraživanje muških likova u ovom romanu, iako oni sigurno utječu na ženske odluke i njihove životne ishode. Željela sam da ovo bude roman o ženskim iskustvima, ispričan usko kroz objektiv Blythe, pa su se, zbog toga, muški likovi činili najboljim u pozadini priče.
Koja su književna djela i/ili autori bili značajni za Vas kao čitatelja i autora?
– Spomenut ću samo neke: “Majčinstvo” Sheile Heti, “Životno djelo” Rachel Cusk i “Zavod za nagađanje” Jenny Offill. Volim “Mračnu kći” Elene Ferrante i “Uspavanku” Leile Slimani.
Smatrate li se feminističkom autoricom?
– Smatram se feministkinjom, a i autoricom. Uvijek ću željeti pisati o feminističkim pitanjima i istraživati savremeni život žena u kontekstu tih pitanja. Zanima me način na koji se žene trebaju ponašati i osjećati, suprotno onome kako se žene zaista ponašaju i osjećaju, i volim to istraživati kroz fikciju.
Koje teme možemo očekivati u Vašem sljedećem književnom djelu?
– Moj drugi roman dotiče se mnogih istih tema o kojima se govori u “Impulsu” – majčinstvo i brak – iako istražujem živote žena u malo drugačijoj fazi od Blytheine.