Ne kaže se uzalud: Rodi me, majko, sretnog, pa me u Miljacku baci! E ovaj naš Hadalj nije baš bio nake sreće, a u Miljacku je redovno upado. Ništa mu se nije primalo, osim baksuzluka. Ali i tome su dovitljivi jarani stali u kraj
Zvali su ga Šljizgo, Smoto, Baksuz, Hadalj. Živio je na memli strani, a radio u biciklari prije rata. On je bio mjerna jedinica za baksuza. Čega se god prifati to ispadne naopako. Kolki je to baksuz, on na bicikla kontra postavljo pedale. Ljudi kupe bicikl, okreću pedale naprijed, a voze u rikverc!!!
Kad bi Hadalj nekom u goste ušo, vazda bi nešto od elektrike vrisnulo. I komšiluk se naučio. Otud ide priča, ako se Hadalj pomoli nekom u kuću: gasi radio, gasi TV, ištekaj i frižidere, bit će manja šteta ako se otopi meso nego da se nov frižider kupuje, ne pali svjetlo… Na komšiluku je, mora da se popije kafa, e u tom slučaju, Hadalju se daje ručni mlin da samelje kafu, jer bi u njegovoj blizini električni pregorio za sekundu.
Nosio je on u sebi neku destruktivnu energiju, premda se doimao kao flegma. Onako malešan i zdepast, ispod cirkuske glave nosio je molećiv pogled koji je, ustvari, bio izraz nemoći da bilo šta mijenja. Ko da je svima htio poručit:
– Baksuz sam, cijela mahala viče, e pa jesam, šta se koga tiče!?
Baksuzluk s cukom
Hadaljev komšija Meho imo cuku Bućka, koji je krupnoćom nalikovo tornjaku, ali je, ustvari, bio neki „hamit-semit“ mješanac. Zafrkan totalno, nepredvidiv i divlji, mahnit ko gazda mu Meho, koji ga je držo nevezanog u kućari na otvorenom. Samo ga je niska ograda dijelila od našeg sokaka. Bućko nije podnosio Hadalja ni nacrtanog. Kad ga namiriše, ruje zemlju i arlauče tako da ti se krv ledi u žilama.
To predvečerje Hadalj se spicanio, obuko novo „Alhosovo“ odijelo, i pošo na randevu kod jedne ženske, i u tom ushićenju je zaboravio na Bućka, ali Bućko nije zaboravio na njega. Samo što je prošo mjesto gdje je ordiniro ovaj pokvareni pas, hinja koja nije lajala, nego bi se šćućurio i šutio, Bućko ga je zaskočio kao tasmanijska neman s leđa.
Gricno ga je nekoliko puta, ali ga nije namjeravo pojest. Bućko je gledo da podere sve što ima na Hadalju. Tako mu je što grebući kandžama što grizući zubima razdero odijelo i pretvorio u tanke trakaste zavjese. A onda se s osobitim merakom bacio na cipele. Hadalj je nekako izvuko noge i osto na kaldrmi u snježnobijelim adidas čarapama, zapomagajući:
– Upomoć. Vode, vode…
Dvije komšinice ko furije izletješe iz svojih kuća s bokalima i zališe ga vodom.
– Ne mene, bone, ne mene, Bućka poljevajte! Pojede mi cipele!
Onda je doletio Bućkov vlasnik Meho, koji je stao ispred svoga psa, ubjeđujući ga pedagoški:
– Bućko, fuj to…Ostavi Hadaljevu cipelu.
I to se „fuj“ oteglo deset minuta.
– Šta fuj to… Hoćeš da me pojede?! Meho nisam ja fuj. Nisu moje cipele fuj…
– U čemu je problem, smireno će Meho, fin si, ništa ti ne fali. Bućko te nije pojeo. Evo ostalo ti je dugmence od odijela… I nije ti vala ni odijelo bilo bogznašta…
Baksuzluk s autom
Dosu je bio autolakirer, a Irfo automehaničar svjetskog kalibra. Sve je znao popravit od kafe aparata do motora bube. Irfo skonta dobru caku da on i Dosu kupuju starije bube koje su dotrajale za male pare, a onda bi Irfo sređivo motor da bude cakum-pakum. A Dosu bi gitovo dijelove koji su udareni, i onda bi lakiro i dotjero auto. Kupe za dvije milje, a prodaju pet-šest puta skuplje.
Hadalj je, naravno, bio zadužen za najgori poso: šlajfanje. Kad se auto uzme šlajfat, to je gore nego kad se radi u mlinu. Diže se bugija na sve strane, a onaj ko šlajfa naguta se prašine i izgleda ko Snješko Bijelić.
Kad je Hadalj prvi put šlajfo bubu, a naumpalo mu u po noća, probudi mu oca buka iz radionice. U pidžami i papučama siđe da vidi ko je dolje. Kad je ugledo Hadalja u bijelom, čovjek od njega pomisli da je duh i od straha pade u nesvijest. Nije uopće prepozno sina. Al hajd to, nego će Hadalj oca uprtit u kuću, a kad je mater vidjela da joj duh nosi mrtvog muža i ona se onesvijestila. Tek je tad baksuz skonto na šta liči, malo se oprašio i presvuko i njih dvoje vratio u život. Ha se mati dohavizala, samo je uzdahnula:
– Baksuze jedan da bil nijedan!
Baksuzluk s kočnicom
Sredili su bubu i potrpali se Dosu, Hadalj, Hido i Fele i na plesnjak u Dom invalida na Trebević. U povratku je toliko smrzlo da je trebevićka cesta komplet poledila. Dosu je vozio, a Hadalj mu je bio suvozač. Na prvoj okuci auto zaplesa na ledu, a saputnici u ovoj drajverskoj epizodi zavrištaše:
– Dosu, kontriraj volanom. Đe ti je kočnica?! Hoćeš da odemo u hendek…
– Raja, ništa se ne sekirajte, u sigurnim ste rukama.
Na jednoj okuci prije Zlatišta, oni su proklizali i krenuli desno prema bankini iza koje je provalija.
Kako su počeli proklizavat, Dosu je izdao komandu:
– Hadalju, ručna!
Ovaj je od straha ručnu toliko povuko da ju je komplet odvalio. Ostala mu u ruci. I on je pruži Dosu kao da je u transu:
– Evo je.
Dosu se zaledio, srećom sajla je zategla, i auto se zaustavi tik dvadestak centimetara pred provalijom.
Svi su se uspjeli isprtljat iz bube na drugu stranu, sretni što su živi.
– Pusti auto – hajmo, kazo je Dosu.
Irfi su sve priznali ujutro. On je obavijestio policiju da mu je nestalo auto. Policija ga je, gle slučaja, našla na trebevićkoj cesti. Novine su objavile vijest: Lopovi ukrali oldtajmer. Bježeći pred policijom koja im je ušla u trag upali u nanos snijega, istrčali iz auta i pobjegli. Za počiniocima ovog krivičnog djela još se traga.
Kasnije, svi su se složili da je kočnica u ruci baksuza Hadalja mogla da bude kobna.
– Nemojte ga više nigdje vodit, on je super baksuz. Ima li ijedna važna stvar a da je on nije uprsko? – Hido će.
– Nema. Ali imam ideju – ubaci se Irfo. Odsad ga vodimo na svaki derbi. Nek navija za „Sarajevo“ i riješen problem.