Dragan Nikolić za “Azru”: Čovjek gubi tamo gdje najviše očekuje

Piše: Redakcija

Ne zaslužuje Dragan Nikolić respekt samo zbog toga što je prošle godine igrao u toliko projekata koje bi glumac mlađe garde odigrao možda za cijeli radni vijek, niti zato što je bio idol klinaca, ili seks simbol jugoslovenske kinematografije, već ga zaslužuje i zato što je u vrijeme ratnog stradanja na našim prostorima, kada su budale pričale oružjem, on šutio. A, kada je govorio, bio je glas razuma i odrekao se na određeno vrijeme onoga što je neizmjerno volio, a to je pozorište. Zauvijek ćemo pamtiti Prleta iz „Otpisanih“.

Nismo treptali ispred malog televizora samo da bismo vidjeli kako partizanski James Bond bije švabe! Ništa manje važne nisu bile ni njegove uloge u ostvarenjima: „Bure baruta“, „Ranjeni orao“, „Balkan express“. I nije neopravdano i ako mu zavidite što je glumačku igru kušao sa zanosnom Catherine DENEUVE i što je bio jedini glumac iz bivše Jugoslavije koji je dvije sezone glumio u Francuskoj u predstavama kao što su: „Majstor i Margarita“ i „Na dnu“. I baš kad je mnogim ženama mrsio misli, ljubav je uzvraćao samo jednoj – svojoj supruzi i glumici Mileni DRAVIĆ.

Prošle sedmice je boravio u Sarajevu. Osim poslovnog motiva koji se ticao promocije filma „Turneja“ srbijanskog reditelja Gorana MARKOVIĆA, koji se bavi besmislenošću rata u našoj zemlji i u kojem Dragan igra doajena beogradskog glumišta, dolazak je imao i motiv zadovoljstva.

Reditelj je kazao da je „Turneja“ antiratna priča u kojoj je fokus stavljen na rat kao ogromno gubljenje dostojanstva i čovječnosti na našim prostorimaKako ste je Vi doživjeli?

– Možemo je podvoditi pod različite žanrove, ali je najvažnije da li će ona poslužiti svrsi, da li će opomenuti, da li će se neko osjetiti grješnim ili zadovoljnim zbog nekog svog stava ili nestava. Mislim da će biti i ovih i onih, ali u svakom slučaju, sve je to poruka. Volio bih da se u ovom filmu niko ne prepozna, ali nažalost, postoje neke stvari koje se ne mogu izbjeći i koje će ostati kao opomena. Nadam se da se one više nikada neće dogoditi.

Jedna scena je naročito upečatljiva. Pripadnik Armije BiH Vam kaže: Bili ste moj idol i da ste tražili, dao bih Vam sestru Hatidžu, bicikl i psa. Da li su Vas Vaši idoli negdje usput razočarali?

– Nisam pravio velike greške u odabiru ljudi s kojima sam bio prisan i prijatelj, tako da nisam ni imao tu vrstu razočarenja. Možda su me neki ljudi s kojima nisam bio prijatelj, a za koje sam vjerovao, kao što ima ta scena u filmu, da su naprimjer dobri pisci, dobri slikari, razočarali, jer su uspjeli proizvesti nezdravo stanje.
Godine 1996. prilikom studenstkih demonstracija u Beogradu protiv Miloševića i tadašnjeg režima stali ste na stranu studenata i jedno vrijeme niste igrali u pozorištu. Danas, kada je promjena najočitija u tome što
ne slušamo zvuk oružja, mislite li da je borba za ideale imala smisla?

– Sve je imalo smisla. I bez obzira na to što se nešto može podvesti pod besmislenost, sve što se u životu uradi ima smisla. To je bilo pitanje stava. Studenti i opozicija tražili su da u znak bunta zatvorimo teatar. Meni ni danas nije jasno zašto se to odnosilo samo na pozorište, a ne naprimjer i na cijelu kulturnu scenu. U to vrijeme bio sam predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Srbije, te je i odgovornost bila veća.

Obratio sam se studentima kazavši da ne mogu govoriti u ime publike ili kolega, ali mogu lično reći: Uredu, neću više igrati. U to vrijeme igrao sam u nekoliko beogradskih pozorišta i sve predstave u kojima sam ja igrao bile su skinute s repertoara. Stati na stranu studenata, podržati njihove želje i nastojanja da se nešto promijeni, sigurno je imalo sveopći značaj i imalo je smisla. Tako da ja ne mislim da sam pravio neku žrtvu, jernajgore je kada u životu očekujete da vam se nešto isplati.
Vi i supruga Milena Dravić niste bili miljenici tadašnjeg režima. Kako ste živjeli taj period?

– Koliko nas nije mazio, toliko nas mnogo nije ni maltretirao. Najgore je to između. Bilo je to bestežinsko stanje. Ali, dobro, promijenilo se i to je važno.

Zbog čega su Vas u Srbiji toliko propitivali o tome što ste nedavno uzeli crnogorsko državljanstvo?

– To je bila naša privatna stvar. Ustav Srbije dozvoljava dvojno državljnstvo i ništa nije bilo protuzakonito. Uopće ne znam zašto se pravila velika priča oko toga.

Među prvim filmovima koje ste snimili bio je i onaj zabranjeni „Kad budem mrtav i beo“. Kako ste se u životu odnosili prema zabranama?

– Ono što je urađeno a zabranjeno uvijek ima šansu da preživi. Međutim, ono što je u svom povoju i ideji putem neke cenzure zabranjeno već je nešto što može biti štetno. Postoje neke stvari i uloge koje pamtim
iz svoje mladosti, do kojih nije ni došlo – prosto nisu realizirane, a za koje mislim da bi bile značajne ne samo u kvantitativnom, već i u kvalitativnom smislu u mojoj karijeri.

Imali ste smjelosti za mnoge stvari. Iz vojske su Vas izbacili zbog lošeg držanja, početkom 80-ih igrali ste u teatru u Francuskoj, a pritom niste dobro vladali francuskim jezikom, te ste za svaki slučaj kompletnu predstavu naučili napamet, sa suprugom ste vodili sada već kultnu emisiju „Obraz uz obraz“, a niste posjedovali zavidno umijeće pjevanja i plesa. Za šta ipak niste imali smjelosti?

– Sve što ste nabrojali je tačno. Ali, taj dio mog bića, hajde da kažemo u pozitivnom smislu nekog ludila, nije samo stvar hrabrosti već i neke vrste odgoja i vaspitanja. Za odgoj mogu zahvaliti roditeljima, ali i ulici na kojoj je postojala jedna posebna moralna etika koja je u vrijeme kad sam ja odrastao bila potpuno drugačija. Postojao je fairplay i neko viteštvo. Biti mangup u to vrijeme imalo je svoju specifičnu težinu. To je bila titula, a ne nešto što posmatramo u pežorativnom smislu. U životu sam shvatio da čovjek gubi tamo gdje najviše očekuje i gdje najviše želi, jer ta pretjerana želja može da ga sputa. Mene se naprimjer cijeli život više podvodi pod filmsku glumu, a ne pozorišnu, bez obzira na to što sam sve vrijeme od prvog svog filma, pa do dana današnjeg, bio član nekog pozorišta. Sada sam najstariji član Ateljea 212. Ta neka želja glumca donijela je jedan mali kompleks, tako da sam sve to vrijeme imao jedan strah da zbog svih tih predrasuda ne pokažem u pozoriš tu dovoljno dobro ono što sam želio. Možda su mi želje bile veće od mogućnosti, ali sam i to uspio pomiriti, tako da danas zaista, ako smijem da se pohvalim, uspješno igram i u pozorištu i na filmu, koji se već nekako podrazumijeva.

Malo se glumaca može pohvaliti činjenicom da radi istim intenzitetom 2008. godine baš kao i davne 60 i neke. Vama to polazi za rukom.

– U svakom poslu koji radiš važno je imati kontinuitet. Uvijek kažem da je lako postati, ali je teško i možda najteže opstati. Da li je tačno da ćete uskoro zaigrati u jednom francuskom filmu?

– U Francuskoj sam ostavio neki trag. Skoro godinu igrao sam svako večer u pozorištu, snimio sam nekoliko filmova, također sam član Udruženja francuskih glumaca, možda bih mogao i penziju tražiti (smijeh). Bojim se unaprijed govoriti o filmu, u Parizu imam svog agenta koji brine o tome, a znam da je, kada je riječ o ovom filmu, sve tek u naznakama i povoju.

Osim čira na želucu, pokoje bore, zdravlje Vas je služilo. Da li su i dalje dvije čašice viskija za razbijanje treme mjera prije izlaska na scenu?

– Nikada nisam izišao na pozornicu pijan, ali već godinama prije predstave popijem dva viskija, to mi je neka mjera. To ne krijem i ne smatram porokom. Naravno, ne zaustavljam se na tome, jer poslije predstave popijem još po neku, ali dvije čašice dovoljne su prije izlaska na scenu.

Mnogo puta su Vam nuđeni zajednički projekti, međutim, sa suprugom ste igrali manje nego što ste mogli. Zbog čega?

– Nismo željeli da se od dva glumca pravi jedan, niti da se pristanak za rad u nekom projektu uvjetuje pristankom onog drugog. Emisija „Obraz uz obraz“, koju smo Milena i ja radili, ostala je za pamćenje. Nas dvoje i nismo igrali mnogo zajedno, ali ono što smo odigrali mislim da je dovoljno. U pozorištu postoji jedan komad koji kao da je napisan za nas dvoje, pa ćemo možda to raditi zajedno.
Upoznali ste se na snimanju filma „Horoskop“, kada je Milena bila velika zvijezda. Godine 1971. iskoristili ste pauzu na snimanju zajedničkog filma „Kako su se voljele dvije budale“ i vjenčali ste se. Po čemu je Milena bila posebna?

– Ona je vrhunska glumica. Talentovana je, šarmantna i normalna. Posjeduje sve osobine koje jednu osobu čine izuzetnom. Mnoge stvari sam naučio od nje. S obzirom na to da sam u mladosti imao sreće i startovao toliko da sam pravio eksploziju i sebi i drugima, vjerovatno bih negdje i pogriješio da nisam u pravom trenutku sreo Milenu. Uz nju sam naučio da se istovremeno može biti i popularan i živjeti normalno.

Malo je onih koji znaju da je Vaše pravo ime Dragoslav. U kvizovima su takmičari gubili mnogo novca jer nisu znali kako se zovete.

– Bili su brzopleti, samo malo da su razmislili znali bi da je riječ o trik pitanju. Ako su u ponudi imali četiri opcije: Dragoljub, Dragomir, Dragoslav i Dragan, jasno je da odgovor nije lagan. U mojoj ličnoj karti i u pasošu piše Dragoslav i to je staroslavensko ime.

Niste mnogo komercijalizirali lik. Imate desetogodišnji ugovor za reklamiranje „Grand kafe“. Zbog čega ste odbili voditi popularni kviz „Milijunaš„?

Bio sam na pripremama, upoznao sam i tada jednog od prvih voditelja kviza koji se u to vrijeme emitirao u 99 zemalja svijeta. Kako je kviz podrazumijevao jednu emisiju sedmično, i ja ne bih mogao raditi ništa drugo, tražio sam određeni honorar za to. Porodica Karić nije bila spremna za taj iznos i zato sam i odbio angažman.

Žalite li što ste odbili Emira Kusturicu kada Vam je nudio ulogu u filmu „Dom za vješanje“?

– To je bio splet okolnosti. Kusturica mi je ponudio ulogu u „Domu za vješanje“, a u isto vrijeme pokojni Saša PETROVIĆ ponudio mi je da igram u seriji „Seobe“, koja se počela snimati 1987. godine. Pod uvjetom da je pročitao Crnjanskog, mislim da nijedan glumac ne bi mogao odbiti tu ulogu. Kusturica i ja smo pričali o tome i naravno, ja snosim taj dio krivice vezano za „Dom za vješanje“.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti