Za glumca snimanje sapunice može biti veoma dobar trening, iskustvo na kojem, ako želiš, možeš naučiti i izvući puno toga dobrog. Sve ovisi o tome kako na to odlučiš gledati. Volim dobar humor i ljude s kojima se mogu mnogo smijati. Obožavam kada neko ima zaraznu pozitivnu energiju koju širi na okolinu
Razgovarala: Selma Hodo-Petrović/Foto: Joanna Paciorek
Hrvatsku glumicu Martinu Stjepanović bh. publika mogla je gledati u u serijama “Na granici”, “Drugo lice ljubavi”, a trenutno u seriji „Dar Mar“ glumi pomalo egocentričnu zavodnicu Suzanu Brkljača Knežić. Svoj profesionalni glumački put počela je studijem na Umjetničkoj akademiji u Osjeku, nakon čega je radila na predstavama u mnogim hrvatskim pozorištima, a posljednjih pet godina svoj glumački talent pokazuje pred kamerama. Vrlo rado je pristala biti „Azrin“ sagovornik i s Martinom smo razgovarali o sapunicama, glumi, ali i o njenim malim beauty tajnama.
– Suzana je energična, odlučna, samostalna mlada žena, koja tačno zna šta želi i kako doći do toga. Šarmantna je, svjesna svoje ženstvenosti i puna samopouzdanja, a te svoje alate, kao i govor tijela, često koristi za rješavanje raznih situacija. Okrenuta je sebi, i ne zamara se previše mišljenjima drugih. Ona jednostavno živi i uživa u sadašnjem trenutku – kazala nam je na početku razgovora svoje utiske o ulozi kojoj je udahnula život.
Naša publika imala vas je priliku gledati i u serijama „Kud puklo da puklo“, “Na granici” i “Drugo ime ljubavi”. Koja Vam je uloga bila draža i bliža, a koja Vam je glumački bila veći izazov?
– Volim sve te uloge, svaka od njih mi je donijela nešto drugo, no uloga Lidije Masle u seriji „Na granici“ je, ipak, ona u kojoj sam uspjela pronaći najviše prostora za igru. Sam lik je vrlo zahvalno napisan i razrađen, a imala sam i toliko divnu ekipu i kolege da se jednostavno dogodio savršen spoj. Najveći izazov mi je bila uloga dr. Jelene Ramljak, koja je totalna suprotnost svemu što sam do tada na televiziji igrala, i koja mi je donijela najviše novih glumačkih iskustava.
Sve više glumaca polako topi ledenu odbojnost prema žanru sapunica. Šta mislite u današnjim okolnostima života o intelektualnom snobizmu, opravdavate li ga ili ga prezirete?
– Mislim da se ledena odbojnost topi upravo onda kada nestanu predrasude i stereotipna razmišljanja, kada osvijestimo da postoje i druge percepcije. Snimanje sapunice je zahtjevno, iziskuje mnogo toga o čemu ljudi ne razmišljaju i što nerijetko potcjenjuju, bez da, zapravo, znaju o čemu govore. Za glumca snimanje sapunice može biti veoma dobar trening, iskustvo na kojem, ako želiš, možeš naučiti i izvući mnogo toga dobrog. Sve ovisi o tome kako na to odlučiš gledati.
Koliko su danas glumci uopće u prilici da odbijaju uloge koje im se nude?
– Trenutna situacija nije najpogodnija za glumce, pogotovo ne za slobodnjake. Pandemija je dodatno otežala stvari. Međutim, izbor uvijek postoji, i mislim da je, bez obzira na okolnosti, dobro preispitati prilike koje se nude, i znati da ne moramo pristajati na sve, da je uredu reći i „ne“ ako mislimo da to trebamo, i ne predbacivati sebi zbog toga. Sigurno ne bih bespogovorno i neupitno pristala na sve, samo zato jer mi je ponuđeno.
Da li Vas publika koja gleda serije u kojima igrate često upoređuje s likom koji tumačite? I u kojoj se mjeri, kad glumite, oslanjate na vlastita životna iskustva?
– Većinom publika voli napraviti nekakvu poveznicu ili usporedbu glumca i uloge, tražiti sličnosti i razlike, ali zna se dogoditi da ponekad čak potpuno poistovjete glumca i ulogu, ne shvatajući da ono što igramo nema veze sa nama privatno. Kada god sam u mogućnosti osloniti se na neko vlastito ili blisko životno iskustvo, apsolutno iskoristim takvu mogućnost. Jer može li se bolje poznavati i dočarati određena tema, situacija, osoba, događaj ili iskustvo, nego onda kada nam je to poznato i blisko.
Poznato ste glumačko ime, ne samo u Hrvatskoj već u cijelom našem regionu. Kako se nosite sa slavom i je li Vas ona promijenila?
– Ne bih rekla da tu govorimo baš o nekoj slavi. Moj posao je javan pa me možda stoga ljudi češće prepoznaju, ali u suštini ništa se tu bitno nije promijenilo.
Vi ste i pozornišna glumica. Koja glumačka forma Vam je draža? Pozorište ili serije?
– Istina je da su to dvije potpuno različite forme, ali meni je i dalje najdraža kombinacija. Da baš mogu birati, odabrala bih da mogu jedno vrijeme malo raditi u pozorištu, pa onda jedno vrijeme snimati, i tim slijedom dalje u krug.
Ima li nešto što još niste ostvarili u karijeri i privatnom životu, a želite?
– Voljela bih se okušati u snimanju filma ili dramske serije, jer su to forme koje u praksi još nisam imala priliku isprobati, a svakako je iskustvo iz kojeg mislim da bih, također, mogla mnogo naučiti.
Jeste li ikada razmišljali o glumačkoj karijeri izvan Hrvatske? Smatrate li, kao glumica, da domaća scena pruža dovoljno mogućnosti mladim perspektivnim glumcima?
– Mnogo je mladih perspektivnih glumaca koji ne mogu dobiti priliku jer je tržište u Hrvatskoj prezasićeno. Svake godine dobijemo desetke novih glumaca, a nema novih radnih mjesta. Srećom, sve više glumaca dobija priliku snimati za strane produkcije, što mi je uvijek drago vidjeti, i nadam se da će se taj trend nastaviti i dalje, ili jednostavno sami sebi stvore priliku tako što odluče pokrenuti i napraviti nešto svoje. Ja sam imala tu sreću da sam do sada uvijek imala posla, i kada nisam znala šta dalje, uvijek bi se nešto pojavilo. U svakom slučaju treba biti uporan, strpljiv, tražiti i nešto će se otvoriti, ili ovdje ili izvan granica.
Možete li našim čitateljkama otkiriti ko je Martina Stjepanović kada se svjetla reflektora pogase. Šta voli raditi? Ima li neke hobije? Ko su joj omiljeni muzičari?
– Vodim normalan život kao i svi. Imam svoj krug bitnih i dragih ljudi s kojima volim provoditi vrijeme. Sve ovisi o danu, a u posljednje vrijeme i okolnostima. Nekada nastojim biti aktivna i vježbati, nekada čitam knjigu, gledam seriju, odem u kino ili na predstavu, izađem van, ili jednostavno uživam u svom domu. Jedva čekam da se konačno smiri ova ludnica u svijetu, pa da svi možemo sigurno i neometano putovati.
Kada se završi snimanje jedne serije, kakvi su osjećaji? Kako se opuštate i čime sebe nagradite nakon uspješno odigrane uloge?
– U početku mi bude čudno da ne moram naviti alarm u pet ujutro, i što stignem obaviti stvari za koje inače nemam vremena. Naviknem se na taj ludi tempo i onda mi bude čudno kad sve stane i kad izađem iz tog ritma, pa mi treba malo vremena prilagodbe. Najviše se volim nagraditi nekim odmorom ili putovanjem, volim se i fizički maknuti od svega, jer osim nagrade to mi zaista dođe i kao istinska potreba da napunim baterije.
Koja je tajna Vašeg besprijekornog izgleda? Imate li kakav ritual prije spavanja – čaj, maska na licu, čitanje?
– Za moj izgled je, prije svega, zaslužna genetika, sve ostalo je plus. Trudim se vježbati, jer se tada i bolje osjećam, ali ne forsiram. Imam faze kada sam više zagrijana za to, i faze kada nisam. Njega kože mi je vrlo bitna i dio je moje večernje i jutarnje rutine. Ujutro volim odvojiti barem deset minuta za jogu i obavezno moram popiti zeleni čaj, jer bez njega ne funkcioniram, dok navečer, kada legnem u krevet, volim prije spavanja pročitati koju stranicu knjige.
Ko su ljudi koji Vas čine sretnom?
– Moja divna porodica i pravi prijatelji. Zaista sam presretna i zahvalna za sve bitne i drage ljude u mom životu. Uz njih je sve lakše i ljepše, sve ima više smisla i mnogo znači što imam takav oslonac, podršku, ljubav i vjetar u leđa.
Šta Vas može nasmijati, a šta rastužiti?
– Volim dobar humor i ljude s kojima se mogu mnogo smijati. Obožavam kada neko ima zaraznu pozitivnu energiju koju širi na okolinu. Veoma sam empatična pa me mnogo toga može i rastužiti, ali mislim da sam najslabija na djecu.
Šta Vas je to najviše dojmilo prilikom boravka u Sarajevu?
– Nekoliko puta me je posao na kratko odveo u Sarajevo, i svaki put sam uživala u posjeti. To je grad koji zaista ima posebnu čar, ali ono što me najviše dojmilo jesu gostoprimstvo i ljudi s velikim srcem. Predivno je doživjeti takvu srčanost i toplinu.