Bilo je ljudi u ratu koji su se baš dobro „snalazili“. Među takvim je bio i mahalski Arsen Lupiga. Služio se lopovlukom da bi preživio. Taj je imao manire i visok stil u krađi. Oblačio bi svoje najbolje odijelo, šešir i rukavice, a onda ulećo u tuđe bašče i čupo luk. Samo je jednom obro bostan
Stvarno ime su mu svi zaboravili, jer je raju podsjećo na alanfordovsku verziju Arsena Lupina, gospodina varalice, ali više jer je u ono „Lupiga“ mogo stati sav njegov kontakt s okolinom. Lupiga je predstavljo inačicu za sitnog lopova s predumišljajem. Pa ko god bi ga uhvatio na djelu samo bi ga lupio nogom i mršno s posjeda. Lupiga je izgledo ko ofucani buržuj. Na njegovom držanju se moglo na prvu namirisat da se u njegovoj kući nekad dobro jelo i fino živjelo. Od svega ostali su samo maniri, izgled hrasta što se ne povija i uglancano odijelo. Bio je, zapravo, manje džentlmen a više lopov.
Tik pred rat opalio ga blagi šlog, što bi se u mahali reklo, „šlagiro se“. Brzo se vratio u život, žilo žilavi, ali mu je ostao blagi deformitet lijeve ruke, iz lakta mu je ruka dobila blagi pad i otromboljila se kao ljuljaška na vjetru. Prste je mogao pomjerati, ali u njima snage više nije imao. Taj mu je nesretni slučaj izbio i ono malo poštovanja u lopovskim krugovima. Ali Lupiga se služio mozgom, bio domišljat i spretan, uvijek ispred drugih.
Niko ga nikad nije vidio da radi, ali se uvijek ko po štukinoj zapovijedi nalazio na strateškim mjestima u pravo vrijeme.
O njegovim prijeratnim aktivnostima malo se znalo jer je više ordiniro po alpskim zemljama, samo se uz njega vazda vezala stripovska rečenica koju je neko provalio, a navodno Lupiga se tako udvaro bogatim nasljednicama:
– Zračite nadzemaljskom ljepotom, madam, da li bi mogli zajedno zračiti?
Ali, kako ga je rat zateko u njegovoj mahali, nije imo kud nego gledaj od čega se živi. I fakat je dobro gledao i sve vidio. Bio je svevideće oko lijeve obale Miljacke. Ta je strana obdarena baščama i voćnjacima, što je u ratu predstavljalo blago, stvoreno za piratstvo. Jednu ekipu boraca sakupljača voćki i usjeva raja su prozvala „Pirati s Hrida“.
Kad je Lupiga oslobođen vojske, jer mu je onaj šlog valjo, dao se na organizaciju opstanka.
Prvo je obišo sve napuštene kuće na padinskim dijelovima grada, od Bostarića do Brajkovca i niže do Komatina, i svojom preciznom dijagnostikom doktora za lopovluk, popiso šta je vrijedno ostalo u kućama, šupama i podrumima. A onda je krenuo u akciju.
Prvo su stradali svi videorekorderi koji su tada bili na cijeni. Lupiga je procijenio da će to zadnje čudo tehnike dobro doći ljudima željnim zabave kada sve prođe. Uvijek je radio sam. Kad je išo u akciju, nacifro bi se baš ko gospodin sa stilom. Golubije sivo odijelo, kravata, lakovane pele, kožne rukavice i borsalino. U zimskom razdoblju bi još na to navukao crni krombi kaput. Prerušavo se u džentlmena. Prozento je kad je smjena straži u rovovima, sačeko svoje vrijeme i u nekoliko hitrih koraka opeljušio bi dvije-tri kuće.
Postoji anegdota o tome da je Lupiga jedan videorekorder ostavio sebi da ga poslije talne. A da je Fike, jaran mu iz druge mahale, kad se vratio sa straže vidio da mu je neko provalio u kuću i ukro video.
– Nov mi video – kupio ga za Novu godinu. E, nečiji će sad zaplatit, ne zvao se ja Fike, pričo je poslije rata. I ja tako u onom mraku u jednu napuštenu kuću, ušuljam se preko terase i u dnevni boravak. E, rekoh, nađoh te. Potegarim onaj video i kući. Sutra kad je svanulo jutro, imam šta i vidjet: Ja ukro svoj video!
Lupiga se lupi u glavu kad je vidio da i nad lopovom ima lopov. Ali se nije dao smest.
Obišo je kuću Buharija i utvrdio da su pobjegli s Bostarića u grad i da im je ostalo pet tona ćumura u podrumu. Njemu vještom obijaču brava, nije trebalo mnogo da riješi glavni problem. Našo je odmah mušteriju i dobro naplatio ćumur.
– Ti slobodno sad nosi, utovaraj, vozi.
– Zar nećeš ti biti?
– Nema potrebe. Meni je stan u gradu. Ti kad završiš, samo gurni vrata, ionako u podrumu nema ništa vrijedno.
Čovjek je uspio nać par litara nafte i kamion da prevuče ćumur, i u tom se Samir Buharija pojavio pred vlastitom kućom zabezeknut:
– Šta to radiš?!
– Tovarim ćumur.
– To je moj ćumur. Ovo je moja kuća.
– Nije tvoja nego Lupigina. Kupio sam od njega ćumur, hajd sad idi i pusti me da završim. Samo što nisu počeli pucat.
Kad je poslije ihahaj vremena Buharija uhvatio Lupigu, ovaj mu je džentlmenski skreso:
– Ostavio si kuću da ti je mi borci čuvamo, e ne može, paša moj lijepi. Konfiskovo sam ti ćumur pa se žali svetom Petru. Hajd sad kifeli!
Tog ratnog proljeća 1993. godine dobili smo veliki poklon od svijeta – humanitarna sjemena (!) da ko ima gdje zasije mrkve, luka, kupusa, krompira… Pronicljivi Lupiga je obilazio zasade i čekao kad će i kod koga luk prvi nići. Kako je koji nico, tako je završavo na Markalama. Zamislite ga u odijelu kako u mrklo doba noći čupa luk i onom svojom desnicom koju je ojačo ko Beneš, trpa u cekere i reda ih na oba ramena, a onda se iskrada sa poljoprivrede, kući prepakuje i nosi prije svitanja na pijacu da preproda.
Pošto je pomor luka bio nezabilježen, sastala se muškadija kod Cocinog granapa da se dogovore da, osim linija, čuvaju i bašče.
– Minirat ću ulaze sa sve četiri strane u bostan, ima da ga nema! – žestoko će miner Ševa.
– Ja ću svoj uzi u ruke i pod orahom ga čekat – naoštrio se Tomahavk.
– Sij, okopaji, vodu s izvora donosi, pa na liniju. I sve tako, da nakav đilkoš brkove omasti, e neće moći ove noći!!!!
I nije moglo te noći. Lupiga obra bostan.
Huja ih je spopala, mogli su ga ubit. Međutim, kad su ga vidjeli maskiranog ko da je krenuo na svečani bal, nisu očima mogli vjerovati.
– Oko, da nisi malo više skrenuo!? – Ševa će, s rukom na stomaku. Zakocenuo se od smijeha.
– Hajd ostavi taj luk, ne mogu od šege da te bijem. Haj mrš! – i lupi ga nogom onako fudbalerski po zicagi.
Za sve to vrijeme ratni šićardžija se uredno hranio na vojničkom kazanu.