Daria Lorenci Flatz (46) je zasigurno jedna od onih glumica koje će ostati zapamćene po kvaliteti, talentu i beskrajnom rasponu svog igranja. Povod našeg razgovora s Darijom ovog puta je predstava „Da sam ptica“, mlade rediteljice Arije Rizvić, koja se redovno izvodi i u Kamernom teatru, te sarajevska publika ima priliku pogledati priču o izbjeglištvu, koja je ljudima s naših prostora vrlo bliska. U predstavi Daria igra s Tarikom Filipovićem, a, kako kaže, vrlo je ponosna i počašćena što je dobila priliku ispričati i svoju životnu priču. Daria je sa samo 16 godina napustila rodno Sarajevo zbog ratnih dešavanja, a njeni roditelji su ostali u svom gradu. Glumica je za naš magazin govorila o ranim godinama, sopstvenoj borbi, izbjeglištvu, ali i karijeri, predstavi „Da sam ptica“ i privatnom životu.
Ostvarili ste se u brojnim ulogama, što filmskim, što pozorišnim. Koji format glumačkog posla Vam više prija?
– Meni mnogo paše kombinacija pozorišta, koje je osnova i vrsta treninga našeg glumačkog posla, te izleta u filmski svijet. Teško bi mi bilo zamisliti da stalno nešto snimam, a da samo ponekad radim predstave. Naprosto, kombinacija mi najviše prija i prija mi da imam pauzu između projekata.
U Kamernom teatru na repertoaru je i predstava „Da sam ptica“, mlade rediteljice Arije Rizvić. Kako je došlo do te saradnje? Koliko Vas inspirira priča koja u današnjem vremenu i prostoru šalje veoma snažnu poruku?
– Arija Rizvić i Tarik Filipović su me pozvali u taj projekt, oni su to prvenstveno planirali sami raditi. Kako Tarik i ja već dugo godina imamo želju raditi nešto zajedno, onda se on dosjetio da bi me mogao zvati u taj projekt. Kada je bio prvi lockdown, svi smo imali vremena, onda smo se svaki dan nalazili u mom studiju, gdje imam dvoranu, zajedno s Nikolinom Bogdanović, koja je pisala tekst. Tako smo ušli u jedan veliki progres. Nekoliko mjeseci smo radili na toj predstavi i beskrajno uživali. Tarik je fantastičan partner i izuzetno sam ponosna i počašćena što smo radili zajedno. Zatim smo došli na poziv Emira Hadžihafizbegovića u „Kamerni teatar“ i stvorili jednu divnu saradnju da predstava češće dolazi i igra u Sarajevu. Ovo je priča koja je, nažalost, vrlo često aktuelna, jer je uvijek negdje neki rat. To je moja lična priča, ima mnogo detalja i autobiografskih i mojih i od mojih roditelja ili bliskih ljudi. Uvijek sam htjela tu priču ispričati i složiti neki materijal koji bih mogla podijeliti s ljudima.
Postoji li neki poseban osjećaj kada igrate ovu predstavu pred sarajevskom publikom?
– Meni je bilo vrlo izazovno to igrati. Ovo je bilo moje prvo gostovanje u životu u Sarajevu. Nikada nisam gostovala s nekom predstavom, samo s filmom. Mislim da me tata gledao samo jednom kada je došao u Zagreb, još na mojim počecima. Nikada me nije gledao u Sarajevu u pozorištu. Došla je i moja sestra Lamija da me gleda, te neki od mojih prijatelja iz djetinjstva koje nisam godinama vidjela. To je za mene bila vrlo posebna večer. Ja sam se poslije rasplakala, dugo mi je trebalo da dođem sebi. I publika je bila posebno dirnuta. Volim kada se na sceni dogodi neka stvarnost koja prelazi granice predstave, kao da predstavom ispotenciramo još neku dodatnu realnost koja je posebna i dirljiva i na neki način je dug našoj prošlosti. Ta noć u Kamernom teatru je bila vrlo posebna po mnogo čemu.
Nažalost, kao i mnogi, i Vi ste bili kolateralna šteta ratnih dešavanja u Sarajevu 90-ih godina. Mogu li te rane zarasti i koliko traume i posljedice čovjeka mogu ojačati?
– Mislim da vas takve stvari mnogo odrede. Mogu vas slomiti, mogu vas ojačati. Mislim da je mene ojačalo i da me u svakom smislu činilo boljom osobom, to tako zvuči kao kliše, ali neke najbolje stvari koje cijenim kod sebe i za koje znam da drugi ljudi vole kod mene, mislim da su posljedice ratnih godina. Te godine su mi razvile i neku senzibilnost, osjećajnost, empatiju. Ne znam, možda bi se te stvari razvile i bez rata, glupo je reći da treba rat da bi se to razvilo, ali svakako u mom slučaju je rat mnogo pridonio tome. Bila sam mlada, imala sam nepunih 16 godina kada se to događalo, tako da je bilo vrlo traumatično. Inače su te adolescentne godine vrlo osjetljive. Ja sam promijenila sredinu, došla u Zagreb sama bez roditelja, jer su moji ostali u Sarajevu cijeli rat. Bilo je teško i mislim da je nešto kao što je rat rana koja apsolutno nikada ne može proći. Svi mi koji smo bili izbjeglice u ratu smo zauvijek obilježeni time.
U spomenutoj predstavi igrate s Tarikom Filipovićem. Kako publika reagira na spoj takvih velikana regionalnog glumišta?
– Hvala za kompliment. Mislim da smo Tarik i ja jako dobar spoj. Mnogo smo sretni i ponosni da nam je predstava uspjela i da se jako lijepo gleda. Mislim da ljudima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini mnogo znači što nas mogu vidjeti zajedno, jer oboje smo došli od tamo i živimo u Hrvatskoj. To ima svoju posebnost. Tarik je predivan i drug i partner na sceni i baš sam sretna. Neka smo čekali dugo na zajedničku saradnju, jer je vrijedilo čekati.
Postoji li neka uloga u Vašoj karijeri za koju smatrate da je Vaša lična karta?
– Veoma dobro ptanje i veoma težak odgovor. I u pozorištu i na filmu sam mnogo toga radila. Teško mi je izdvojiti, ima ih nekoliko koje su važne veoma za moju karijeru. Sigurno da me najviše obilježio film „Oprosti za kung fu“, nekako me lansirao u posao i mnogo me ljudi po njemu i zna. U posljednje vrijeme to je film „Mater“. U pozorištu je mnogo predstava važnih u Exitu, gdje su bili moji počeci, što me također lansiralo dalje u HNK. Pamtim predstavu „Zagorka“, s kojom sam došla na angažman i predstava „Lulu“ s bivšim suprugom. Također moram izdvojiti i predstavu „Tri sestre“ u kojoj sam uživala i stvarno je fenomenalna.
A postoji li neko s kim želite sarađivati, a da do sada niste?
– Svakako bih u životu voljela raditi s Jasmilom Žbanić.
Uglavnom igrate uloge snažnih, mističnih žena. Postoji li neka uloga koju iščekujete, a da je potpuno drugačija od svega što ste do sada radili?
– Voljela bih igrati u nekoj romantičnoj komediji ili sitkomu za sredovječne (smijeh).
Jeste li i privatno jaka žena? Da li Vam je teško pronaći takve uloge u sebi?
– Mislim da sam poprilično jaka. Ali, kod mene je baš iz krajnosti u krajnost, tako da koliko sam jaka, toliko sam i slaba. Mogu biti vrlo krhka i plašljiva, a mogu mnogo toga ponijeti, napraviti.
Ostavili ste važan pečat u domaćem (regionalnom) glumištu, a također ste se ostvarili i u ulozi majke. Koliko Vas je to promijenilo i kao ženu i kao glumicu?
– To što sam postala mama me definitivno mnogo odredilo u životu. Prvi događaj koji me odradio je rat, a drugi majčinstvo. Mnogo volim što sam mama, uvijek sam htjela biti mama i mnogo sam se veselila. Veoma se ponosim svojom trojicom sinova i divnim suprugom. Ništa nije tome ravno, ništa ne bi imalo toliki značaj da nije njih.
Kakvi su Vaši planovi za naredni period, i u poslovnom i u privatnom životu?
– Sada sam u snimanju serije „Kumovi“, što mi je trenutno prioritet. Kad je riječ o predstavi „Da sam ptica“, ona i dalje ima svoj tok i život, te i Tarik i ja se veselimo daljim izvedbama. Imamo mnogo gostovanja u planu. U matičnoj kući „HNK Zagreb“ igram svoje predstave koje su na repertoaru i evo za sljedeću sezonu očekujemo nove naslove i kakvi će biti planovi. A kada je riječ o porodici, sada sam imala neke slobodne dane i idemo na dugo toplo ljeto, putujemo na Pelješac.
Šta Vas uvijek može učiniti sretnom?
– Šetnja šumom.
Razmišljate li o starosti, gdje se možete zamisliti u nekim poznim godinama?
– Nemam neke planove za starost, samo bih voljela da doživim neke pozne godine sa suprugom, da budemo zajedno i da su nam djeca živa i zdrava.
Koliko je teško postati i ostati svoj?
– Mislim da čovjek kako stari često skreće s tog puta tzv. „biti svoj“ kroz razne kompromise, ali život nas uvijek na neki način upozori da smo skrenuli s pravog puta i uvijek se nešto desi kad se sjetimo: „čovječe, treba slušati sebe, svoju savjest i instinkte“.
Zašto publika treba pogledati predstavu „Da sam ptica“ i možemo li očekivati ekranizaciju priče?
– Razmišljali smo o tome i bilo bi divno ekranizirati ovu priču, stvarno se nadam da će se to desiti. Mislim da bi to bio odličan film. Trebate pogledati ovu predstavu ako se želite nasmijati, rasplakati i obogatiti svoju večer. Zato svakako dođite pogledati predstavu „Da sam ptica“.