Prošle su četiri godine otkako je Sanela Krsmanović udahnula život rođenoj Sarajki Rabiji Šuvalić u predstavi “Šalter 22” Magacin Kabarea. Od tog dana do danas štošta se promijenilo za obje. Rabijine nedaće publika je potom gledala u predstavi “Majka nacije”, a ovih dana mjesto više traži se za treću sagu priče o “rođenoj Sarajki, dami i gospođi”, i predstavu “Prekvalifikovana”. Upravo zbog ove uloge, a na radost brojne publike, talentirana Sanela vratila se ranije s trudničkog bolovanja. Osim kao glumica, Sanela je u predstavi “Prekvalifikovana” i jedan od autora teksta. Razgovarali smo o njenom povratku na scenu, planovima, ali i onome što trenutno čini najbitniji dio njenog života – sinu Anuru.
Nakon trudničkog bolovanja, u februaru ste se vratili na scenu Magacin Kabarea i premijerom predstave „Prekvalifikovana”…S kakvim emocijama ste iščekivali povratak na scenu?
– Bila sam veoma uzbuđena s obzirom na to da sam se vratila na upit svoje publike. Kao sto ste spomenuli, bila sam na trudničkom bolovanju i zaista dugo nisam bila na sceni. Sigurno bih napravila i još dužu pauzu, ali svojoj publici za ljubav, a uz nesebičnu i beskrajnu podršku svog supruga, na scenu sam stala tri i po mjeseca nakon poroda. Osjećala sam ogromnu odgovornost, kao nikada do tada.
Za premijeru predstave „Prekvalifikovana” tražilo se mjesto više, a karte su rasprodate u rekordnom roku… Šta nam to govori s obzirom na to da živimo u vremenu kada nam, kako mnogi kažu, ni kultura, a ni publika koja bi je trebala pratiti nisu baš na zavidnom nivou? U čemu je, zapravo, tajna uspjeha ove predstave?
– Zapravo, nema velike tajne. Mnogo rada, profesionalnosti, vjere u to što radiš i odgovornosti prema sebi i publici.
Koliko ste danas ponosni na sebe što ste upravo Vi Rabiji udahnuli život?
– Veoma sam ponosna. Prije četiri godine, kada smo premijerno predstavili “Šalter 22” i lik Rabije, kajala sam se što sam pristala da igram takav lik, jer sam se bojala da će me obilježiti i stvoriti predrasude spram mene i mojih glumačkih mogućnosti. No, vrijeme i iskustvo su učinili svoje. Sada uživam i svakim igranjem sam sve sigurnija u sebe. Rabija je iskrena, istinita, direktna i hrabra. Mnogo sam ponosna na sve što sam igrajući ovaj lik poručila.
Pripreme pred izlazak na scenu
U jednoj od prošlih sezona specijalni gost predstave bio je Armin Muzaferija, a ovog puta u scenarij ste ubacili još jednu javnu ličnost, pjevača Nenu Murića… Kako oni reagiraju kada shvate da su dio jedne duhovite priče?
– Obojica su divno reagovali i nekako se sve slično odvijalo. Kako Armin, tako je i Neno spontano saznao da je dio predstave i odlučio da dođe pogledati. Naposlijetku je iznenadio i publiku i mene svojim pojavljivanjem na sceni.
U potpisu predstave „Prekvalifikovana” nalazi se autorski tim čiji ste i Vi dio… Koliki izazov Vam je bio okušati se kao scenarist?
– S obzirom na to da sam bila jedan od autora i prethodnih predstava koje sam radila u Magacin Kabareu, ne mogu reći da mi ovo nije bilo izazov, ali mi je svakako poznata situacija. Osim iskustva u Magacinu, iza sebe imam predstavu “Još jedno pismo preko Crvenog krsta”, koja je autorski rad kolegice Elme Selman i mene. Sve u svemu, prethodnih godina sam radila mnogo autorskih projekata i samoj sebi dokazala ne samo da mogu i znam, već da je to put kojim želim ići i obogaćivati svoje iskustvo.
U predstavi se dotičete svih društvenih tema, ne štedite nijednog političara, niti stranku… Koliko je teško danas umjetnicima ne nositi stranački predznak?
– Ja sam studij glume upisala iz ogromne ljubavi i strasti koju osjećam prema tom pozivu. Radim samostalno, pošteno i predano. Ako mi zbog bilo čega treba ili može biti teško, nikada neću dozvoliti da bude zbog toga što nisam pripadnik neke od stranaka. Ne zatvaram oči pred problemom ogromnog uplitanja prljave politike u moju branšu, ali još odbijam čak i pomisliti da ću ulaskom u neku od stranaka sebi olakšati sadašnjost, a osigurati budućnost.
U skladu s tim javno ste stali uz Marija Drmaća, direktora Pozorišta mladih, i podigli svoj glas za produženje njegovog mandata… Koliko ste razočarani činjenicom da se takvo što uopće dovodi u pitanje (uprkos zakonskoj proceduri i raspisivanju konkursa koji se mora ispoštovati)?
– Svjesna sam da ne poznajem zakone, procedure i pravila, kao ni ono što se nezakonito radi kada su ove stvari u pitanju. Uprkos tome, iskreno sam stala uz kolegu Marija, jer je napravio pravu malu revoluciju u Pozorištu mladih. On je izvrstan glumac, lutkar, vrijedan je i sposoban, te mislim da bi za tu teatarsku kuću bilo dobro da ostane na poziciji na kojoj je bio pola godine. Razočarana jesam, ali iznenađena nisam. Bila bih iznenađena da se postupilo pravedno i pravično.
Je li previše optimistično vjerovati da će u ovoj zemlji jednog dana zaista doći bolja vremena, jer na njih čekamo već 20 godina? Kakva su Vaša nadanja?
– Voljela bih vam dati precizan i jasan odgovor, ali ne mogu, jer zaista ni sama ne znam. U ovom trenutku mi ništa ne ulijeva nadu u bolju budućnost BiH, iako neki mali dio mog srca i mozga ipak želi da se nada i vjeruje.
Na sceni joj se nedavno pridružio i Neno Murić
Kada smo razgovarale posljednji put, pričale smo o ljepšim temama; upravo ste se bili udali, bili ste u drugom stanju, a danas ste, vjerujem, ponosna mama malog dječaka… U zemlji u kojoj porodilje ne mogu ostvariti osnovna prava i gdje se ostaje bez posla ako si u drugom stanju, i gdje se, nažalost, proširenje porodice određuje prema kućnom budžetu, nije nimalo lako biti roditelj… Ali, s druge strane, dječiji osmijeh pobjeđuje sve… Jeste li više sretna ili, zbog svih navedenih okolnosti, zabrinuta mama?
– Ja sam najsretnija mama! Svjesna sam situacije u kojoj živimo. Ovdje nije jednostavno biti ni trudnica, ni mlada majka kada su u pitanju prava koja u tom periodu imamo, a koja su nam uskraćena. Međutim, kada dobijete zdravo i divno malo stvorenje, ono vam da nevjerovatnu snagu, tako da na kraju svakog mog dana apsolutno pobjeđuje Anurov osmijeh .
Koliko je Anur oplemenio Vaš život?
– S obzirom na to da sam imala carski rez, a ne prirodan porod, Anura sam upoznala tek nakon što sam noć provela na odjelu intenzivne njege. Tih pola sata, koliko im je dan poslije trebalo da me prebace na neonatologiju, jesu pola sata nevjerovatnog, nadrealnog uzbuđenja, treme, iščekivanja. Dovezli su ga u malim kolicima. Spavao je mirno i prvo što sam primijetila su pune rumene usnice. To je osjećaj koji te, naprosto, obuzme za cijeli život: promijeni prioritete, poglede i odnos prema svemu. Anur je moja motivacija da budem bolja prema sebi i drugima.
Je li Vas rad s djecom u Malom Magacin Kabareu mogao imalo prirediti za dolazak djeteta i sve ono što je uslijedilo?
– Beskrajno uživam u radu s djecom, ali nije bilo tako. Više me je majčinstvo promijenilo kao predavača. Sada sam mnogo strpljivija i bliža njihovom pogledu na svijet.
Kako danas izgleda Vaša svakodnevica, koji su Vam momenti tokom dana najdraži?
– Moji dani su potpuniji i intenzivniji. Nevjerovatno je šta sve stignem uraditi. Ipak, najdraži su trenuci sa Anurom. On je sada u fazi kada svaki dan nauči nešto novo. Ovih dana smo uživali u dugim šetnjama, otkrivanju nekih novih okusa pored mlijeka, novim igračkama tako da dan zaista brzo prođe. Nikada nisam manje vremena posvećivala sebi, a dobijala više komplimenata, jer zaista sve u meni sija.
“Prekvalifikovana” igra do kraja marta. Kakve su nakon toga Vaše poslovne obaveze?
– Zbog velikog interesovanja publike, imat ćemo i dva igranja u aprilu – 06. i 13. Poslije tih igranja planiram se posvetiti radionicama koje imamo s djecom u Malom Magacin Kabareu. Osim u slučaju neke izazovne uloge, ne namjeravam prihvatati novi angažman. Rano sam se vratila na scenu. Sada sam uspostavila ritam u kojem se snalazim, i zbog kojeg moj porodični život ne trpi. Želim da tako i ostane.