Blogerica Jelena Kalinić je uz pomoć Fonda otvoreno društvo BiH osmislila sjajan projekt. Naime, Jelena će posjećivati sve škole, koje pokažu interes za to i držati besplatna predavanja iz popularne nauke. Već je posjetila OŠ “Džemaludin Čaušević” u Sarajevu i OŠ Porodice ef. Ramić u Semizovcu. Namjera joj je da školarcima pokaže kako nauka nije dosadna i rezervirana samo za štrebere. Tako da pozivamo profesore i učenike koji čitaju ovu priču da predlože svom direktoru da pozove Jelenu pa da čujete sasvim drugačiju priču o nauci
Blogerska sfera nikad nije bogatija. Čini se da svaki haustor ima po jednog blogera, a oni o modi, ljepoti, lifestyle temama dominiraju. Ipak, jedan bh. blog je po svemu poseban – Quantum of Science. Njegova autorica Jelena Kalinić, pravi je ambasador vaninstitucionalne promocije nauke. Malo je djelatnosti potrebnijih društvu ogrezlom u destruktivne ideologije, politikanstvo i loš ukus.
Kao sedmogodišnjakinja ste znali latinske nazive mnogih biljaka. Angažirajući naučno znanje, kako biste odgovorili na pitanje da li se čovjek rađa s potrebom da se bavi naukom, ili se to desi u zavisnosti od socijalnog okruženja?
– Sjajno pitanje! Nauka je djelatnost koja podrazumijeva radoznalost, a mi se rađamo prirodno radoznali za svijet oko sebe. Poslije nam društvo i iskustvo gotovo da cenzurišu radoznalost i mi prestajemo biti „prirodni naučnici”. Djeca pitaju zašto je trava zelena, nebo plavo, zašto pada kiša i kako to sijalica gori, zar ne? Ali, sistematskim odgojem koji ograničava radoznalost, mi djecu udaljavamo od sposobnosti empirijskog zaključivanja koje se oslanja na činjenice, na posmatranje i eksperiment. Dakle, od okruženja ovisi da li će radoznalost, taj preduslov za bavljenje naukom, opstati u djetetu, a od istog tog okruženja ovisi i da li će dijete biti izloženo informacijama iz sfere nauke. Dječiju radoznalost treba njegovati i pružati informacije koje će dijete pokrenuti da i samo pronalazi nove informacije, da pita, da „kopa” po internetu, traži materijale koji mogu dati odgovore na neko pitanje, ali čak i da napravi neki mali eksperiment. Naravno – ako je bezopasan.
Gdje se susreću biologija, ruski jezik i komparativna književnost? Neke od tih studija ste vrlo uspješno završili, a jedan proces je u toku.
– Studij ruskog jezika i književnosti sam upisala jer je to bio jedini način da naučim jezik svoje bake, Ruskinje, ali i da ne postanem očajna, jer u trenutku kada sam diplomirala biologiju kao najbolji student nisam uspjela ispuniti san da postanem asistent na fakultetu. Dakle, ovaj neobičan spoj je odraz specifičnih i za mene tužnih događaja. Onda sam, jednostavno, nastavila drugi ciklus studija, umjesto na Odsjeku za slavenske jezike, na Odsjeku za komparativnu književnost, jer mi je taj studij omogućio i bavljenje teorijom filma, jednom od mojih opsesija. Danas sam presretna što imam taj spoj prirodnih i humanističkih nauka, jer se znanja međusobno dopunjavaju. Znanje prirodnih nauka mi ne dopušta da odem u oblake sanjarenja, dok me humanističke nauke tjeraju da etički promišljam o novim naučnim dostignućima.
Imate ambicioznu namjeru da školarcima predstavite nauku na drugačiji način, sa željom da je zavole. Kako ste došli na takvu ideju i kako je namjeravate realizirati?
– Vidite, nekada davno, kad sam ja bila vrlo mala, nisam još išla ni kod učiteljice ili sam bila 1-2 razred osnovne, na televiziji su, u okviru obrazovnog programa prijepodne, postojale prekrasne emisije. Jedna od njih „La Vie” emitovala se i prije izvjesnog vremena na TVSA, a bio je to crtani film o crvenim krvnim zrncima koja putuju kroz tijelo i pričaju priču o tome kako naše tijelo funkcioniše. Bila je i sjajna emisija „Atom po atom” o hemiji. Uz „Opstanak”, to su emisije koje su mene usmjerile da studiram prirodne nauke. Međutim, takvih stvari više nema u domaćim medijima i jedino nešto možemo vidjeti na kanalu National Geographic. Ipak, informacije na NG su preteške za naše školarce. Mora se stvoriti kvalitetna osnova, kroz igru, kroz modeliranje u plastelinu, kroz crtane filmove, kroz kvalitetne aplikacije za mobilne uređaje.
Također, udžbenici i nastavni planovi ne smiju suhoparno izlagati informacije iz nauke te tražiti tek puku repeticiju teksta. Što se ideje populariziranja nauke tiče – ta ja nisam izmislila ništa novo. To postoji u modernom svijetu, a postojalo je, kao što sam rekla, nekad davno i kod nas. Ideju realizujem uz pomoć Fonda otvoreno društvo, koji su me, već negdje na početku rada bloga pozvali na sastanak. Shvatili smo da treba pružiti i nastavnicima i djeci jedno osvježenje u nastavi u kojem bi se kroz djeci popularne primjere kao što su junaci filmova i stripova Marvel (Thor, Wolverine, Spider-man, Iron man) te kroz primjere iz svakodnevnog života (odjeća i hrana, smartphonovi i GPS) pokazalo da se naš moderni način života bazira na nauci te kako nauka nije nimalo suhoparna i dosadna.
Naravno, izlaganje prilagođavam uzrastu – starijim razredima osnovnih škola i srednjoškolcima pričam kako preciznost GPS uređaja ovisi o obje teorije relativiteta, dok, male, one koji su još kod učiteljice, učim o DNK tako što pravimo DNK od plastelina. Upravo sad pokušavam da u saradnji sa HUB387 preko njihovog projekta Bookvar napravim neke animirane video-lekcije iz nauke.
Vaš blog Quantum of Science je vrlo inspirativan i bavite se pojavama koje čine našu svakodnevicu. Zanimljiva je i Vaša analiza onog što je pomogla nauka u fenomenu „starleta”. Možete li nam opisati tu sekciju za one koji još nisu čitali Vaš blog?
– Na ovo ne mogu, a da se ne nasmijem. Pišem blog različitim stilovima – nekada je to visoki akademski stil, a nekada svakodnevni stil – ovisno o temi. Zapravo, ovaj post o starletama nastao je kao reakcija na to da starlete i silikonske dive danas određuju šta je ispravno, a šta ne i kako se treba ponašati. Jedna “Playbojeva” zečica je neargumentovano govorila o vakcinama kao zlu modernog doba, okidačima autizma i onda su naše starlete počele da kopiraju ovaj trend. Naravno, jačanju antivakcinalnog pokreta doprinijela je i činjenica da domaći pedijatri često nemaju razvijene komunikacijske sposobobnosti i nemaju vremena posvetiti se roditelju i djetetu te pomoći roditelju da odvaga sve argumente. Istovremeno, te starlete-zagovornice pseudonauke i protivnice imunizacije imaju blajhanu kosu, imaju silikone, koriste tonu šminke. Ne znajući, koriste dostignuća nauke. Najvažnije pitanje u nauci je „kako stvari rade?” i ja sam pokazala kako „rade” silikoni, juvaderm, štikle, šminka, i koja je to hemijska reakcija zbog koje kosa pobijeli. Bio je to mali marketinški trik koji je, još jednom, dokazao kako bez nauke nema modernog svijeta. A ne zaboravimo – silikoni su, prije svega, medicinsko pomagalo namijenjeno ženama koje su prošle mastektomiju.
Kako izgleda jedan Vaš dan?
– Ja sam spavalica. Spavam bar 9-10 sati dnevno i odbijam da me iko budi prije nego što to mom organizmu odgovara. Zatim perem zube, pijem čaj i to jedino čaj iz Franz&Sophie, bez ikakave namjere da ih reklamiram. Jednostavno, mrzim kafu, ne podnosim okus kafe, a čajevi iz kesice mi imaju vrlo loš okus. Trenutno su moji favoriti „Divine” i „Bijeli nar”. Onda ide tuširanje, neki cijeđeni sok i crni hljeb s maslacem. Nakon toga idem na predavanja.
Jedem kada se vratim. Onda se posvećujem čitanju ili strane naučne periodike ili knjiga iz teorije književnosti i teorije filma. Svaki dan radim – ne poznajem vikend, ali poznajem slobodno vrijeme. Moram napisati tekst za blog, učiti, pisati završni rad. Sve to je naporno, pa rijetko kada izlazim. Zapravo, noćni izlasci su mi prije koju godinu postali dosadni, tako da slobodno vrijeme provedem najčešće uz film ili knjigu.
Koje knjige se trenutno nalaze na Vašem noćnom ormaru?
– Nemam noćni ormar. Moja spavaća soba ima tu čast da pohranjuje oko pola kućne biblioteke, tako da ja spavam između dvije pozamašne stalaže knjiga. Mislim da Vašim čitateljima ne bi bilo zanimljivo kad bih rekla da trenutno čitam Karla Poppera, pa ću ja reći kako su knjige koje su mi bliske ruci „Tlo pod njenim nogama” (Salman Roushdie), „Smešna smeša” (Ogden Nash), „Public burning” (Robert Coover) te da se jednom u dvije-tri godine vratim „Majstoru i Margariti” (Mihail Bulgakov), „Začaranom brijegu” (Thomas Mann) i „Sto godina samoće”(G.G. Marquez). Obožavam Harmsa. I da prekinem ovo nabrajanje, jer zvuči kao čitanje bibliotečkih kartica.
Kako izgleda Vaša ishrana, u kontekstu činjenice da ste dobro upućeni u metaboličke procese u organizmu, ali i sastavom hrane koja nam je dostupna?
– Jedem normalno. Ne pijem mlijeko, jer ni kao mala nisam voljela okus mlijeka i jednostavno nemam naviku da ga pijem, ali ne zbog neke dijete ili modnog trenda u ishrani. Jedem mnogo voća i prilično povrća. Jako volim jednostavnu hranu – varivo od koprive, omlet, leću, ribu, maslac. Jedem meso. Ne dajem za hranu više nego što smatram da je potrebno, kupujem konvencionalno uzgojenu hranu i ne pratim trendove detoksikacije, sirove ishrane i organske hrane.
Od dijetetskih suplemenata uzimam samo magnezij citrat i kalcijum citrat, koji su se pokazali odličnom preventivom protiv menstrualnih bolova. Ne jedem mnogo hljeba, ali volim seljački, integralni hljeb, sa što manje aditiva. Svaki dan jedem čokoladu, ali isključivo onu sa više od 75% kakao dijelova. Nekada se nagradim sa cheese-cake i samo u izuzetnim slučajevima pojedem malo čipsa ili kokica. Jedem umjereno i raznoliko i nemam problema ni s težinom ni s metabolizmom.
Vrlo popularno pitanje: zašto još nije pronađen lijek za rak?
– Lijekovi za rak postoje, ali nije pronađen univerzalni lijek za rak. Niti će biti pronađen. Kancer je bolest koja nije uniformna i mnogo toga je različito različitim tipovima raka – zapravo, jedina zajednička stvar im je nekontrolisan rasta stanica. Svaki rak je, nažalost, priča za sebe, traži drugačiju terapiju i reakciju. Ipak, u skoroj budućnosti možemo očekivati bolje terapije koje manje iscrpljuju organizam i djeluju brže.
I na kraju, svi koji vole nauku vole je jer su našli put njene primjene u svakodnevnom životu, ipak, postoje li situacije u kojim Vas remeti naučni/metodološki način razmišljanja? Ljubav, naprimjer?
– Ljubav je, također, fenomen o kojem nauka zna mnogo toga. Zaljubljivanje je iracionalno stanje koje je posljedica disbalansa hormona i neurotransmitera. Ljubav je racionalno stanje u kojem shvatate da vam je do nekoga stalo i da ste spremni zatomiti svoj ego zarad sreće tog nekog drugog – voljene osobe ili djeteta, primjerice. Ljubav je ta koja izgrađuje i tjera nas da budemo bolji, milosrdniji, da ne djelujemo bahato i sebično, nego poziva na dijalog s drugim. Stoga ne može da poremeti, nego samo da oplemeni nečiji rad.