Unuk Diane Vreeland, uz Coco Chanel najmoćnije žene u svijetu mode tokom dvadesetog stoljeća, Alexander Vreeland lansirao je u čast slavne bake kolekciju pet parfema s njenim imenom. Nije bila ljepotica, ali je o modi znala apsolutno sve. Bila je drugačija, hrabra i ekscentrična
Alexander Vreeland, unuk Diane Vreeland, legendarne urednice američkog “Voguea” i modne urednice “Harper’s Bazaara”, te uz Coco Chanel najmoćnije žene u svijetu mode tokom dvadesetog stoljeća, lansirao je ekskluzivnu kolekciju parfema. Za pet mirisa koji nose ime Diane Vreeland” stručnjaci kažu da su hrabri i jedinstveni, baš kao što je bila i Diana. Ovo je treći put da Alexander odaje počast svojoj baki, prvi put je to učinio kada je objavio dokumentarac “Diana Vreeland: The Eye Has to Travel”, za koji je dvije godine pripremao građu, drugi put kada je objavio bakine memoare u knjizi “Diana Vreeland: The Vogue Years”. Baka je ostavila neizbrisiv trag u njegovom životu i utjecala na odabir životnog poziva. Alexander je trideset godina radio u industriji mode, radeći u kompanijama kao što su Ralph Lauren i Giorgio Armani.
Ručak na poslu
– Baka je bila opsjednuta mirisima. Po stanu i kancelarijama je palila mirisne cvijeće, čak je imala i injekcije kojima je ubrizgavala parfeme u jastuke. I danas ljudi prepričavaju kako je oko nje uvijek sve mirisalo – kaže Alexander čiji parfemi se prodaju u ekskluzivnim prodavnicama, njujorškoj robnoj kući “Neiman Marcus” i pariskom koncept storeu “Collete”.
Unuk se sjeća ručkova s bakom koje je imao kada je došao studirati u Ameriku.
– Dolazio sam često kod nje na ručak, ali u njenu kancelariju. Uvijek su tu bili sendviči s maslacem od kikirikija i pekmezom, dupli viski, i cigarete koje je palila jednu za drugom. Stalno smo razgovarali samo o meni, zanimalo ju je šta radim, šta bih želio raditi. Nakon toga uslijedilo bi “ludilo”, u kancelariju bi ušli njeni saradnici, imali su bezbroj pitanja za nju i mnoštvo bilježnica. To je bio znak da trebam otići – priča Alexander.
Diana je rođena 1906.godine u Parizu u bogatoj porodici. Otac Frederick Y Dalziel je bi besprijekorno obučeni bankar iz Škotske, a mama Emily iz ugledne bostonske porodice. Plan roditelja za nju i njenu sestru Alexandru je bio da se bogato udaju. Diana se 1924.godine, kada je imala 18 godina udala za bogatog bankara Reeda Vreelanda. Svojim životnim postignućem smatrala je skladan i dugovječan brak. Imali su dvoje djece, sinove Timothija i Fredericka.
Crveni lak
Prije nego što se udala, razvila je specifičan stil odijevanja. Nije bila ljepotica, znala je to i nije joj smetalo, jer je njena životna filozofija bila da čovjek ne mora biti lijep da bi bio privlačan. Mnogo je ulagala u društveni život, iako je sa suprugom živjela u Londonu, često je putovala i u rodni Pariz, gdje su se tokom tridesetih u njenom društvu mogli vidjeti Jean Cocteau, francuski pisac, dizajner, filmadžija, Coco Chanel, Mona Williams, kao i Wallis Simpson. U tom peridu u svom odijevanju je bila sve hrabrija i ekstravagantnija. Njen evropski život je završen kada joj je suprug iz Londona dobio premještaj u New York. Život u Americi je bio skuplji, njegova zarada ne toliko velika, pa je i Diana, kad je već prešla tridesetu počela da traži svoj prvi posao. Glavna urednica “Harper’s Bazaara” Carmel Snow se oduševila njenom elegantnom pojavom na događaju u njujorškom St. Regis hotelu gdje se isticala u masi sa svojom crno-modrom kosom, ukrašenom cvijetom i omiljenom bijelom čipkastom Chanelovom haljinom. Na posao nije morala dugo da čeka. Dobila ga je navodno, odmah sutradan.
Iako je tvrdila da nema iskustva i da nikad nije radila, Carmel joj je ukazala povjerenje shvativši da Diana zna mnogo o odjeći i modi. Kosa joj je uvijek bila začešljana od lica, a nokti besprijekorno manikirani i obojeni u crveno. Ova boja joj je bila i omiljena, te ju je koristila i kao glavnu boju za uređenje interijera. Imala je običaj reći da crvena boja sve druge boje čini lijepim.
U “Harper’s Bazaaru” je počela pisati veoma čitanu kolumnu “Why don’t you” (Zašto ne biste) u kojoj je Amerikanke savjetovala kako trebaju u Parizu u Hermesu nabaviti kofere jer se kroz zadnje staklo na automobilu vidi šta se nalazi u gepeku. Među najzanimljivijim savjetima svakako je onaj koji je adresirala na majke, savjetujući ih kako sva četiri zida sobe svoje djece trebaju oslikati kartom svijeta kako ne bi odrasla s provincijskim mentalnim sklopom.
Među otkačenim savjetima bio je onaj da kosu djeci treba ispirati u izlapljelom šampanjcu jer će tako ostati plava. Svojom kolumnom je tjerala čitatelje da sanjaju i izađu iz oklopa dosadne svakdnevnice. “Zašto ne biste nosile ljubičaste baršunaste rukavice sa svim?”, pitala je žene. Neke bi vjerovatno dok bi čitale kolumnu same sebi u bradu rekle:”Zašto i ne bismo”.
1939.godine postaje modnom urednicom u “Harper’s Bazaaru”. Pamtit će se kao jedna od najinventivnijih i najaktivnijih osoba na ovoj funkciji, žena koja je otkrila Lauren Bacall, dolčevitu, dok je za bikini kazala da je on najvažnije otkriće nakon atomske bombe.
I u vrijeme Drugog svjetskog rata “Bazaar” je pod palicom Vreeland zadržao glamur. Lauren Bacall je postala istinska modna ikona kada je 1943.godine osvanula na naslovnici časopisa kako stoji pored vrata Američkog crvenog krsta čime je Vreeland poslala poruku nužnosti doniranja krvi tokom Drugog svjetskog rata.
Model u bikiniju
1947. godine, zahvaljujući njoj, “Harper’s Bazaar” objavljuje prve fotografije modela u bikiniju, nakon što ih je primijetila na plažama francuske rivijere.Kompletno osoblje magazina bilo je zbunjeno tolikom količinom gole kože, na šta je Diana odgovorila: „S takvim stavom, bacate civilizaciju unazad hiljadu godina”.
Diana je bila nezaustavljiva. Tokom karijere je sarađivala s mnogim poznatim fotografima, među kojima i s Richardom Avedonom. Dok je Diana fotografe smatrala vozilima koja prenose modu svijetu, u to vrijeme mladi Avedon nije razumio najbolje njen način rada pa je otišao da se na nju požali kod glavne urednice “Harper’s Bazaara” Carmel Snow kazavši joj: “Ja ne mogu raditi s ovom ženom. Ona me zove Aberdeen”. No, tokom ovog razgovora nije imao saveznika. Carmel je bila jasna: “Moraš raditi s Dianom”. Na kraju su Diana i Avedon razvili sjajnu saradnju koja je trajala čak četiri decenije. Kao najplodonosniji dio njihove saradnje i danas se smatra poznati portret mlade porodice Kennedy koji je urađen samo nekoliko sedmica prije inauguracije Johna F. Kennedyja. Prva dama Amerike Jacquelin Kennedy je pojasnila, i time još više Diani dala na značaju da je jedini razlog zašto su izabrali baš “Harper’s Bazaar” za objavu fotografija niko drugi do Diana Vreeland. Njih dvije su bile i prijateljice, Diana je nerijetko savjetovala Jackie kako da se oblači za koju priliku. Prema njenim uputama Jackie se obukla i na dan inauguracije svog supruga. Diana ju je kasnije povezala s modnim dizajnerom Olegom Cassinijem, koji je postao glavni dizajner prve dame Amerike.
Iako je postigla ogroman uspjeh u “Harper’s Bazaaru” ona nije zarađivala bogzna kakve novce u “Hearst Corporation-u” u čijem vlasništvu je bio “Harper’s Bazaar”. Navodno je bila i nezadovoljna što nije dobila unapređenje. Jedne prilike je ispričala kako je od 1936.godine bila plaćena 18.000 dolara godišnje, da bi tek 1959.godine dobila povišicu od hiljadu dolara. Sumnjala je kako je dvorac novinskog magnata Williama Randolpha Hearsta u San Simeonu mjesto na koje je otišao novac Hearst kompanije.
Otkaz u 65.godini
1962.godine prelazi u “Vogue”, gdje je od 1963., do 1971. godine radila kao glavna urednica. Ona je mnogo cijenila različitost i jedinstvenost, a šezdesete godine su bile upravo takve. Kultnom se pamti njena izjava:”Oči moraju putovati”. Upravo tako se ona odnosila prema svijetu i svom poslu, i zapravo svemu što je radila. Kad je ona došla u njujoršku Park aveniju imala je samo jedan cilj, od marginaliziranog i necijenjenog časopisa kakav je “Vogue” bio u to vrijeme, stvoriti publikaciju o kojoj će pričati svi. Tvrdila je da moda mora biti najopojnije oslobađanje od banalnosti svijeta. Silno je željela da ljudi nauče lekciju kako je važno izaći vani iz oklopa, pogurati svoj život naprijed i imati drugačije poglede na stvari. Njen način razmišljanja nije bio konvencionalan, kao ni radna etika. Radila je mnogo, a to je očekivala i od drugih. Tokom godina provedenih u “Vogue” porodica se nerijetko kasno kući vraćala s večere, a Nonina, kako ju je unuk Alexander zvao, bi se latila ponovo posla. Na trpezarijskom stolu su bile dvije lampe i njena aktovka puna crteža. Navukla bi svoje bijele rukavice i uzela veliku voštanu olovku. Crvenom bi označila sve slike koje želi uvećati. U krevet nije odlazila dok ne bi pogledala sve slike.
Ovakav odnos prema radnim navikama je prenosila i na svoju dvojicu sinova.
Morali su biti originalni čak i u školi. Prvi ili zadnji u razredu, ali nikako u sredini!
Uprkos tako strogoj radnoj etici ona je zadržala smisao za humor, no, 1971., direktor Condé Nasta Alexander Liberman je otpustio Dianu iz “Voguea”. Vlasnici su postali nezadovoljni jer su počeli gubiti prihode od marketinga. Konzervativna američka modna industrija nije razumijevala niti prihvatala njene luckaste i drugačije ideje. Njen modni ukus se smatrao nedovoljno komercijalnim za to vrijeme, a njeni editorijali previše ektravagantni. Grace Mirabella ju je zamijenila na uredničkom mjestu. Diana je imala 65 godina i zbog ovog čina je pala u depresiju.
– To je bilo teško za nju. Nije imala novca, a njegovala je skup lifestyle. U bolnici “Lenox Hill” je završila jednom ili dva puta, ležala je u sobi da bi se, kako je govorila “malo odmorila”. Nakon što joj je Jackie Kennedy došla u posjetu, svi su onda počeli dolaziti u bolnicu. Iznenada to je postalo veoma socijalna stvar. Ljudi bi svraćali u bolnicu tokom popodneva i uvečer – sjeća se Alexander.
No, ovakvi odlasci na “odmor”, su razumljivi. Diana je voljela ljude, i često je govorila da voli biti tamo gdje je akcija.
Nakon otkaza u “Vogue”, Diana nije željela otići u penziju. U 65., se zaposlila kao konsultantica Metropolitanskog muzeja, te je do 1984. organizirala 12 izložbi. Godišnje je zarađivala 25,000 dolara, više nego što je ikad zaradila u “Harper’s Bazaaru”. Bilo je ovo novo, poslovno poglavlje jedne nevjerovatne karijere.
Alexander Vreeland and Lisa Immordino Vreeland arrive as The City of Beverly Hills and the Rodeo Drive Committee posthumously honor Diana Vreeland with The Rodeo Drive Walk of Style Award on Rodeo Drive in Beverly Hills, CA on Monday, September 10, 2012
(Alex J. Berliner/ABimages)
Kroz sve što je ostvarila u životu, njena toliko živa mašta, stalno izmišljanje novih ideja bile su njena možda i najveća vrijednost, između ostalog. Čak i u svojim osamdesetim godinama mogla je izmisliti glamurozniju i očaravajuću stvarnost. Alexander, koji se brinuo o svojoj baki tokom njenih zadnjih godina života, često ju je vodio na tretmane liječenja emfizema u bolnicu “Lenox Hill” i sjeća se jednog haotičnog dana u bolnici. Vreeland je provela sate u kolicima na bolničkom hodniku. Dok je čekala slobodnu sobu, bila je okružena pijanicama svezanim za krevete, pacijenti su bili krvavi, čuli su se krici niz hodnik…No, ništa od ovoga čini se Dianu nije uznemiravalo. Nonina se okrenula unuku i prstom ga pozvala da joj priđe da mu nešto kaže.
– Alexander, ovo je divno. Kao da smo na ulicama Napulja – prošaputala je.
Zbog teškog zdravstvenog stanja ona posljednjih šest godina praktično nije izlazila iz kuće. Pred smrt je gotovo oslijepila, ali je zadržala izuzetnu lucidnost. Poslije suprugove smrti 1966.godine, nije se udavala. Imala je 86 godina kada je dobila srčani udar u “Lenox Hill” bolnici u njujorškom Upper East Side-u. Njenom imovinom danas upravlja upravo unuk Alexander. Ovo pravo su mu dali otac Fredrick i drugi bakin sin Tim. Zvanični websajt Diane Vreeland (DianaVreeland.com ) je pušten u septembru 2011. godine, i posvećen je njenom radu, karijeri, prezentirajući njena postignuća i ogroman utjecaj.
U najavnoj špici dokumentarca o životu slavne urednice Diana za sebe kaže: “Ja nisam modni urednik, ja sam jedan i jedini modni urednik”. Mnogi tvrde kako je imala sposobnost vidjeti u ljudima nešto i prije njih samih, pamtit će se i po stavu da ljudima ne treba dati ono što žele, već ono za što još uvijek ne znaju da žele. I ustinu kada prelistate sve stare naslovnice “Harper’s Bazaara” na njima se može vidjeti hrabrost ove nevjerovatne žene koja je o modi znala apsolutno sve!