Arija Rizvić (28) je perspektivna mlada umjetnica, nada regionalne kinematografije i pozorišta. Iako vrlo mlada, iza sebe ponosno nosi velike uspjehe u svijetu režije i glumišta. Aktuelna predstava „Da sam ptica“, koja se izvodi i u Kamernom teatru, pod režiserskom palicom Arije Rizvić, nosi snažnu pouku. Priča o izbjeglištvu, ratu i ljubavi rasplakala je i nasmijala hiljade ljudi koji su imali priliku pogledati ovu predstavu. O svojoj karijeri, predstavi „Da sam ptica“, životu, prošlosti i ljubavi ekskluzivno za naš magazin govorila je talentirana, hrabra i vrlo posebna Arija Rizvić.
Arija, kako ste?
– Hvala na tom pitanju, da kucnem, dobro sam, kako Konstrakta kaže, „samo zdravlja“, a sve ostalo je manje bitno. Trenutno imam period gdje odmaram pa punim baterije za nove stvari koje me čekaju.
Život Vaše porodice je potpuno pomjeren zbog dešavanja 90-ih godina prošlog stoljeća. Kada se prisjetite djetinjstva, šta su Vam prve asocijacije?
– Moji roditelji su iz BiH, mama iz Banje Luke, tata iz Prijedora, a ja sam se eto igrom slučaja rodila u Rijeci, gdje su oni izbjegli za vrijeme rata. Jedinica sam, i toliko sam ljubavi dobila i dobijam od svojih roditelja, da nikad nisam osjetila kroz što su moji roditelji sve morali proći kao izbjeglice. Moje djetinjstvo je Rijeka, grad u kojem sam odrasla, more, prijatelji… Obilježeno je pjesmom, plesom, mama me usmjeravala u umjetnost, bez pritiska naravno, u koju sam se zaljubila i tako je sve počelo s mojom karijerom.
Kako je krenuo Vaš put umjetnosti? Odakle želja da se bavite glumom, pa i režijom?
– Već s četiri godine sam stala na pozornicu, kada sam glumila lavića u dramsko-plesnoj predstavi „Pinocchio“. To su moji počeci. Završila sam školu za klasični balet, školu solo pjevanja, pohađala dramske radionice, stalno sam bila u kazalištu i, kada sam dobila prvu profesionalnu ulogu u mjuziklu „Guslač na krovu“ u riječkom HNK, imala sam 17 godina, tada me zainteresirala režija, odnosno kao se stvara taj magični svijet na pozornici. Iako su mi svi govorili da bih definitivno trebala upisati glumu, ja sam otišla na prijemni iz kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i prošla i ostalo je povijest. Od glume nisam odustala i paralelno sam uz režiranje ostvarila uloge u seriji i u kazalištu, a tako planiram i dalje.
Između ostalog, režirali ste i predstavu „Da sam ptica“, koja u današnje vrijeme i na našim prostorima šalje snažnu poruku. Jeste li ovu priču mogli pronaći u sebi, kao ženi, ne samo kao rediteljici?
– Predstava „Da sam ptica“ moj je intiman autorski projekt inspiriran stvarnom pričom mojih roditelja koji su bili izbjeglice iz BiH devedesetih za vrijeme rata. Ta me tema dugo godina zaokupljala i kada se prije više od godinu ukazala prilika, počela sam taj projekt. Predstava tematizira izbjeglištvo i nastala je prema tekstu Nikoline Bogdanović i glavnih glumaca Darije Lorenci Flatz i Tarika Filipovića, koji su u njega utkali svoje osobne priče u vezi s ratom i BiH kao i razne situacije mojih roditelja koji su prošli izbjeglištvo. Tako smo stvorili našu fiktivnu priču o bračnom paru koji na pragu tridesetih s kćerkom napušta svoj dom i svoje snove i odlaze u Beč, gdje pokušavaju ponovno izgraditi život. Predstava je posvećena mojim roditeljima i svim izbjeglicama i danas, a svjedoci smo novog vala izbjeglica diljem svijeta i ta se priča ponavlja i dalje u mnogim obiteljima. Jako mi je važno bilo napraviti ovu predstavu. Ja sam se rodila 1993. godine, ali posljedice rata sam itekako osjećala već kao dijete na svojoj koži. Mom ocu ubijeni su roditelji i najbliži članovi porodice u ratu u Prijedoru i to je samo jedna od užasnih i tužnih priča kakvih je mnogo u raznim porodicama u BiH, a koje se ne smiju zaboraviti i mora se o njima pričati. Ne mogu vjerovati da je moja predstava „Da sam ptica“ upravo toliko aktualna danas, u momentu kada smo svjedoci novih besmislenih ratova i kada mnoge ljudske duše ponovno lutaju svijetom u potrazi za mirom i novim domom.
Koliko ova predstava Vama znači, s obzirom na to da ste je posvetili posebnim ljudima u svom životu?
– Godinama sam osjećala i strah i nelagodu ovu priču dijeliti s drugima, i često sam se susretala i s predrasudama koje su me jako boljele i ponekad izazivale i sram, pogotovo kao dijete koje tada nije mnogo znalo. Ovu predstavu posvećujem svim takvim obiteljima koje su proživjele rat i ovima koji ga upravo proživljavaju, a najviše svojim roditeljima, jer su oni moji heroji i moji najveći idoli bez čije podrške, snage i velike ljubavi ničega što sam dosad napravila ne bi ni bilo. Oni su mi pokazali kako u životu možeš preko noći izgubiti apsolutno sve i osjetiti najveće boli i nepravde kada izgubiš, ne samo sve materijalno, nego i svoje najbliže članove obitelji i to samo tako jer su se eto neki tamo “veliki ljudi” igrali tuđim životima.
U predstavi sarađujete s Tarikom Filipovićem i Darijom Lorenci-Flatz. Kako je došlo do saradnje takvih pozorišnih asova?
– Toliko sam počašćena i sretna i zahvalna što sam mogla sa 26 godina raditi s takvim velikim glumcima. Ja sam ponudila Tariku projekt i odmah smo mu kao partnericu pridružili Dariju, i to je bila jednostavno najbolja moguća kombinacija. Moram priznati da sam imala mali strah da možda njih dvoje neće prihvatiti projekt, ali oboje su oduševljeno prihvatili i tako je počela naša poslovna, ali i privatna saradnja. Izvrsno smo sarađivali i mogu reći da smo postali kao familija.
U razgovoru za naš magazin Tarik je rekao da rad s Vama, kao mladom i izrazito talentiranom umjetnicom, čovjeku daje motivaciju, a kako je izgledala Vaša saradnja sa svim kolegama koji igraju u predstavi?
– Tarik je jedna takva duša, toliko dobar prijatelj i velik čovjek i glumac i toliko sam sretna što ga imam u svom životu. Izuzetno talentiran, brz, razumijemo se, saradnja s njim mi je bila fenomenalna i jedva čekam da ponovno nešto skupa radimo.
Predstava je igrana i u kultnom Kamernom teatru. Kako sarajevska publika reagira na zagrebački šarm i humor? Postoji li sinergija između publike i glumaca na sceni?
– Igrati u Kamernom bila je i velika čast, ali i odgovornost. Publika je nevjerovatno reagirala, imali smo stajaće ovacije, ljudi su bili potreseni, nasmješeni, uplakani, sve emocije ste mogli vidjeti na ljudima. Zanimljivo mi je bilo gledati vlastitu predstavu o ljudima koji su izbjegli iz Sarajeva, kako sad igraju upravo u Sarajevu, ti likovi kao da su se vratili u svoj grad, bilo mi je to jako dirljivo. Predstava ponovno igra u Kamernom teatru 4. juna, a 5. juna u Zenici na Festivalu bh. drame.
Osim što je publika potvrdila kvalitet ove predstave, brojne kritike su na Vašoj strani, koliko Vam to imponira kao umjetnici?
– Mnogo mi znači u ovim mladim rediteljskim godinama imati taj vjetar u leđa, da radim nešto dobro, ne mora se nužno svakom svidjeti, jer ukusi su različiti i uvijek će tako biti, ali stvara reakcije i to mi je najbitnije. Ali najbitnije od bilo koje stručne kritike mi je kritika publike koja, ako diše s mojom predstavom, pokazuje mi da je to to.
Iskusili ste i daske koje život znače, ali i filmsko platno. Koji format Vam više odgovara?
– Volim glumu pred kamerama i dalje se vidim u tom smjeru, naravno paralelno s režijom u kazalištu. Gluma je za mene prirodno isprepletena s režijom i to iskustvo mi, osim vlastitog užitka, pomaže i u radu s glumcima, jer sad bolje razumijem njihov mehanizam rada.
Postoji li neka uloga koju iščekujete i koju biste objeručke prihvatili? Koje uloge Vam najviše prijaju?
– Voljela bih ponovno igrati u mjuziklu, to je forma koja me jako zanima, a filmske ili tv uloge ne biram, možda što je više kontra meni, to mi je još draže.
Važite za jednu od najljepših mladih glumica na našim prostorima. Možete li s nama podijeliti neki svoj zlatni beauty savjet?
– Mnogo volim što prirodnije održavati svoje zdravlje i tijelo, fizičkom aktivnošću, kvalitetnim snom, volim što prirodnije kreme za tijelo i lice, a mnogo toga mogu zahvaliti svojim genima.
Je li Vam fizički izgled u životu bio prepreka i da li ste bili žrtva predrasuda zbog toga?
– Sve što sam postigla do sada isključivo je produkt mog kontinuiranog i predanog rada i to od malih nogu. Nikada me ništa nije čekalo niti mi je palo s neba. Bavljenje teatrom i izvedbenim umjetnostima počela sam od malih nogu; od upisa u školu za klasični balet, pa školu solo pjevanja, glume, do upisa na studij kazališne režije na ADU u Zagrebu. Uz studij, dodatno sam se educirala i na raznim evropskim redateljskim masterclassovima, gdje sam radila s jednim od najvećih kazališnih redatelja današnjice Thomasom Ostermeierom i to u sklopu Biennale College Theatre u Veneciji. Nakon tog masterclassa na Ostermeierov poziv; bila sam mu asistent režije na poznatoj Dramskoj Akademiji Max Reihardt u Beču, gdje sam, mogu reći, dobila najveća znanja o režiji i o radu s glumcima. Također sam u Zagrebu kao student režije asistirala u HNK Zagreb redateljima Jerneju Lorenciju i Januszu Kici koji su uz Ostermeiera bili moji najveći učitelji režije. Tako da je za mene sve imalo svoj tok i počele su mi se događati lijepe stvari i prilike za koje sam zahvalna. Svemu što volim i što me zanima pristupam bez straha i ne stavljam sebi ograničenja i ne volim nametnute okvire i kalupe u vezi s nečijim zanimanjem, u mom slučaju režijom, nemam problem izaći iz svoje zone komfora, pa sam tako u posljednje dvije godine glumila i u seriji na Novoj TV i pjevala u HRT-ovom tv showu «Zvijezde pjevaju». Sva ta iskustva su me upotpunila i kao osobu i kao umjetnicu i dodatno razvila, osnažila, podučila radnoj etici. Izloženost na pozornici i ispred kamere obogatila me i kao rediteljicu. Naravno da sam se susretala i susrećem s nekom vrstom predrasuda u kazališnim krugovima na temelju izgleda. Još na Akademiji je mnogima bilo neobično što dođem na ispit ili na probe s nalakiranim noktima i make-upom i visokim potpeticama, jer se to po njima ne uklapa u «imidž reditelja» i «intelektulaca». Grozim se takvih stavova i mislim da im nije mjesto niti u jednoj branši. Moramo poštovati različitost i nikad prema nečijem izgledu i vanjštini procjenjivati nečiji rad i talent.
Ne krijete da ste sretni u ljubavi. Koliko Vam to daje snagu i inspiraciju pri stvaranju umjetnosti?
– Sretna sam što imam uz sebe partnera koji mi daje mir i sigurnost i „realitet“, koji mi je prijeko potreban, daje mi odmak od mog profesionalnog umjetničkog života.
Imate li nekih neostvarenih želja?
– Imam, kao vjerujem i svi, ali dosad su se gotovo sve ostvarile, pa ne sumnjam da će i ostale.
Kakvi su Vam planovi za naredni period u profesionalnom i privatnom životu?
– Čekaju me projekti u kazalištu za novu sezonu, kao i jedan tv projekt koji sad razvijam, tako da od jeseni krećem raditi punom parom.
Arija, hvala Vam za intervju, a za kraj, možete li poslati neku univerzalnu poruku našim čitateljima?
– U okolnostima u kojim živimo, svima želim samo da očuvaju svoje mentalno i fizičko zdravlje i da žive što više u trenutku, što i ja pokušavam.