Tanja Stupar-Trifunović: Mama i ja smo postale bliskije poslije ovog romana

Piše: Redakcija

Roman nije autobiografski, iako ljudi po inerciji to misle, jer je pisan u prvom licu, pa poistovjećuju junakinju i autoricu. Moja majka je navikla još od mog djetinjstva da nešto pišem. I cijela moja porodica. Voljela sam držati odvojenim moj život i moje pisanje. I oni nisu ništa od napisanog shvatali lično, na čemu sam im zahvalna, jer i ne treba poistovjećivati onog što piše i napisano. Međutim, roman na neki način jeste zaljuljao ovu granicu, jer je tema specifična i vrlo intimna. I sama sam imala neku vrstu strepnje kako će ga doživjeti moja majka. Rekla mi je, kao i mnoge druge žene (a i muškarci također), da ju je roman pogodio i da je u njemu vidjela i dijelove sopstvenog odnosa s majkom, kaže Tanja

„Mali narodi trebaju samo velike pjesnike…”, stih dobro poznate pjesme Arsena Dedića, u recitalnoj izvedbi Radeta Šerbedžije, vrtio mi se po glavi dok sam čitala dnevnu vijest kako je književnica iz Banje Luke dobila Evropsku nagradu za književnost.

Urednica je časopisa za književnost, umjetnost i kulturu “Putevi”, osvojila je žiri svojom knjigom “Satovi u majčinoj sobi”. Priče o majci, valjda su nikad do kraja ispričane.

Šta za Vas znači Evropska nagrada za književnost? Nagrađivani ste i ranije. Šta su Vam nagrade donijele?

– Nagrade, kao i sve drugo, imaju svoju dobru i lošu stranu. Dobra je što skrenu pažnju na knjigu. Ne treba previše pažnje obraćati na njih, već sam spominjala da ih u najboljem slučaju, a ni to nije nužno, treba posmatrati kao putokaze kraj puta. Smjernice. Ohrabrenje. One ‘osvijetle’ pisca i mi vidimo samo tu jednu dimenziju, ono sjenovito što se ne vidi mnogo je bitnije za njega i njegov rad.

Kako je Vaša majka reagirala na knjigu/nagradu?

– Roman nije autobiografski, iako ljudi po inerciji to misle, jer je pisan u prvom licu, pa poistovjećuju junakinju i autorku. Moja majka je navikla još od mog djetinjstva da nešto pišem. I cijela moja porodica. Voljela sam držati odvojenim moj život i moje pisanje. I oni nisu ništa od napisanog shvatali lično, na čemu sam im zahvalna, jer i ne treba poistovjećivati onog što piše i napisano.

Međutim, roman na neki način jeste zaljuljao ovu granicu, jer je tema specifična i vrlo intimna. I sama sam imala neku vrstu strepnje kako će ga doživjeti moja majka. Rekla mi je, kao i mnoge druge žene (a i muškarci takođe), da ju je roman pogodio i da je u njemu vidjela i dijelove sopstvenog odnosa s majkom. Na neki način smo postale bliskije poslije ovog romana, jer on sadržava i ono prešućeno, što je bilo nemoguće izreći u svakodnevnom životu. Kao da smo se bolje upoznale. Naravno ideja je da roman baci svjetlo na odnos majke i kćerke kao takav, ne isključivo moj lični i da ih ohrabri da bolje upoznaju i jedna drugu i same sebe. Nagradi se, naravno, obradovala, čule smo se telefonski, jer ona živi u Hrvatskoj.

Književnost je važna za sve nas, jer normama suprotstavlja realnost, istinu idealima, ukratko daje drugačiji uvid u svakodnevicu… Ipak, ono što posljednjih godina baš zbunjuje i javno je, pa ne možemo to zaobići jeste kako svako ima svoju istinu, pa i kada su najočitije stvari u pitanju, kao što su zakon, smrt… Ne postoji onaj neki zajednički stav koji smo nekad imali, pa ćemo svi zločin osuditi. Nekako prevladava ono… da, „ALI”.

– Mi u Bosni i Hercegovini, kao što ste primijetili, živimo u svijetu različitih istina, no ja bih Vas ispravila i rekla da mi živimo u svijetu istih istina ili bolje reći neistina koje samo imaju različit vjerski i nacionalni predznak. I tako dolazimo do činjenice da živimo u istoj neistini; društvu izvrnutih vrijednosti sagrađenom na ratu i svemu onom što je tad predstavljalo vrijednost, društvu koje nije spremno na dijalog niti pokazuje spremnost da dođe do bilo kakve zajedničke istine, a kao što postoje ove zajedničke neistine, zasigurno, logikom stvari, postoji i jedan krug istina o kojima bismo se mogli usaglasiti.

Teško je naći spremnost na to u društvu koje je isključivo, rigidno, koje nije u stanju da se odvoji od ratne retorike koja dobro služi kao agens glasova na izborima i pospješivanju kolektivnog ludila koje traje. Književnost i književnici u svemu ovom mogu naći dobar materijal za pisanje. A mi svi skupa u ovom možemo naći dobar materijal za teške i nesrećne živote na ovim prostorima. U ovom vremenu i ovdje mogu dobro živjeti samo profiteri i podlaci koji nekim čudom sebi mogu amputirati saosjećanje i osjećaj za pravdu.

Tanja Stupar Trifunovic1

Današnje vrijeme sociolozi nazivaju „postideološkom erom”. Dakle, jasno je da ne postoji stvarna ideologija koja okuplja nas, važno je samo raditi, kupovati, trošiti, pa opet raditi… Tada dolazi do defecita smisla, što ste i samo naveli u jednom od intervjua. Trebaju li Vama ideali za lakši život?

– Čovjek se, bez obzira na ideološku pozadinu u kojoj živi cijeli život, bori sa, kako ste simpatično nazvali, deficitom smisla, opire mu se i osmišljava sopstvenu stvarnost i u sprezi s tim svojim idealima koje ste spomenuli gradi svoju malu, ličnu priču. Ideali su nam neka vrsta pogonskog goriva a ako zbog njih previdimo stvarnost, mogu biti i loši.

U tom kontekstu, koliko ćemo ikad biti spremni svoje roditelje promatrati bez koprene ideala i koliko je to zdravo za našu dušu?

– Pa odrastanje sa sobom donosi i razbijanje te dječije koprene kroz koju smo gledali na svijet i realno sagledavanje svojih roditelja, što je olakšavajuće i za njih i za nas. Oni prestaju biti odgovorni za sve u našim životima i mi shvatamo da je upravljač u našim rukama. To me uvijek asocira na obuku za vozački ispit i onaj trenutak kada sjednete u auto bez instruktora. Strašno je i divno i sva odgovornost je na vama. Za dušu je zdravo odrasti, ali sačuvati živo dijete u sebi i njegovu znatiželju.

Kako je biti književnica u Banjoj Luci?

– Biti književnica nigdje nije baš neki lak izbor, iako iz romantičarske perspektive i doživljaja književnosti izgleda primamljivo. U Banjoj Luci je nekad zbog nekih ljudi koje volim, nekih predjela u proljeće i ljeto i nekih uspomena divno, a nekad je zbog opšteg miljea u koji je i Banja Luka s cijelim Regionom zaglavljena, u ovoj korak naprijed, dva nazad tranziciji, teško i naporno.

Kako organizirate vrijeme za pisanje?

– Pišem kad stignem. To nije pohvalno. I nadam se da će ova novija dešavanja utjecati na mene da ‘stvorim’ više vremena za pisanje.

Tanja Stupar Trifunovic2

Šta ste o sebi naučili od vremena kada ste postali majka?

– Majčinstvo me je ponukalo da otkrijem u sebi jednu nježniju, osjetljiviju, empatičniju, ali i hrabriju osobu koja ima više strpljenja za druge i koja je, gledajući odrastanje svog djeteta, i sama odrastala. Kroz djetinjstvo naše djece mi proživljavamo jedno novo, nazvala bih ga zrelo djetinjstvo u kojem potpunije upoznamo i dijete u sebi, a naučimo i biti roditelj, što je dragocjena uloga. Onaj ko osvijesti svoju roditeljsku ulogu nije roditelj samo svom djetetu nego i svijetu oko sebe. Našem društvu itekako nedostaje te roditeljske zrelosti, brižnosti i spremnosti da se njegujuće odnosimo prema stvarnosti, a ne destruktivno i razorno.

Koju ste posljednju knjigu sebi kupili i molimo za još jednu preporuku našim čitateljima, osim vaše, naravno.

– Posljednja knjiga koju sam kupila je ”Rečnik ljubavne strasti”, autor je Nikol Avril. Riječ je o rječniku ljubavnih pojmova koji nam donosi veoma interesantna tumačenja ljubavi i svih onih peripetijama koje dolaze uz nju ili kroz nju, a sve to oslanjajući se na poznata djela svjetske književnosti i umjetnosti. Što se tiče preporuka, rado ću preporučiti knjige Lejle Kalamujić, koja je također bila nominova za Evropsku književnu nagradu, riječ je o knjizi priča ”Zovite me Esteban”, te odličnu zbirku poezije Tatjane Bijelić ”Karta više za pikarski trans”.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti