Maja Salkić, iskusna bh. glumica te dobitnica brojnih nagradna i priznanja za svoj nemjerljiv rad i talent, zaigrala je još jednu novu ulogu. Dramska predstava „Bordel Eden“ rađena prema motivima
drame Benjamina Bajramovića, u režijskoj postavci Mirjane Medojević, premijerno je bila izvedena na daskama Narodnog pozorišta Sarajevo, što je bio sjajan povod za razgovor.
Dramski tekst “Bordel Eden” označen žanrovski kao groteskna melodrama proglašen je najboljim angažiranim dramskim tekstom na Heratefactovom konkursu u toj kategoriji. Između osamdeset radova pristiglih iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije i Srbije, Bajramovićevo ostvarenje je ocijenjeno najboljim.
Maja se uvijek rado odaziva pozivima iz naše redakcije, a ni ovaj put nije bio izuzetak. Razgovarale smo o impresijama nakon predstave, o glumi kao njenoj prvoj ljubavi, a govorili smo i o projektima SARTR-a čija je stalna članica.
– Ponekad pozorište i rad na predstavi dođu u najtačnijem momentu, u najtačnijoj godini i sa baš tim ljudima koji su tu trebali biti. Rijetkost je, ali dođe. U februaru sam izašla na scenu i o temi raj napravila što sam morala, spojila se s ljudima koji su tu i kojih više nema… Meni je bilo dovoljno, ipak, otišli smo mnogo, mnogo dalje. Ako pomislite na klauna koji plače dok se smije, ali i na sve drugo, potpuno ispravno razmišljate. Kad me rad, probe i proces izvrnu kao zemljotres… Kad ne znam koji je dan. Kad liježem i budim se s predstavom. Kad ne znam da li je Yesterday (jučer), danas ili sutra. Kad smo svi jedni s drugima. Kad se gledamo i vidimo. Slušamo i čujemo. Dišemo i šutimo. Kad znam zašto smo tu, baš u tom prostoru i tačno u tom trenutku. Kad znam da je za sve žene koje su otišle prerano. A, vi ako mislite drugačije i to je tačno. Ovo sam napisala pred kraj procesa za programsku knjižicu i dalje mislim isto – kazala je Maja.
Kakvu poruku šalje „Bordel Eden“?
– Predstava je izuzetno kompleksna i ima jako, jako puno poruka. Ali evo ako bih sad općenito spomenula jedan plan, jeste pitanje. Kako smo tako brzo iz raja prešli u pakao polusvijeta na Balkanu? Zašto nam se mir samo događa kao slučajnost, a zapravo svo ostalo vrijeme plivamo u moru krvi? Zašto se ne zaustavimo i sagledamo svu ljepotu oko nas i dozvolimo si da krenemo iz početka? A, predstava nije o ratu.
Predstava koja se igra u SARTR-u, „Bio je lijep i sunčan dan“, proslavila je svoj 10. rođendan na daskama. To je veliki broj.
– Da. Nije šala, kako bismo rekli, doživjeti desetu godinu igranja. U Sarajevu je taj jubilej doživjelo, nažalost, jako malo predstava i žao mi je da je tako, jer sam sigurna, kao publika, da su neke predstave odbačene ili zaboravljene, vjerovat ću slučajnosti. U SARTRU je „Ay Carmela“ doživjela 21 godinu i sada je ostala da živi u Muzeju i sjećanjima gledalaca. „Bio je lijep i sunčan dan“ doživljavam kao lektiru i imam želju da u trenutku kad dođemo u fazu da je više mi ne možemo igrati, predamo mlađim glumcima u amanet da je čuvaju. To je prava sartrovska predstava, ali i sarajevski naivna, duhovita, tužna i teška. Sve ove predstave ovih dana još su više aktualizirane ratom u Ukrajini, a pozorište nam potvrđuje da je sve ciklično i da nema kraja ni početka. Bar ne, onako kako mi zamišljamo. Samo se na drugim stranama svijeta ljudima iste stvari događaju, na nekim drugim jezicima i u malo drugačijim scenografijama.
Od 2003. godine član ste Sarajevskog ratnog teatra. Kako se kroz Vaše glumačko iskustvo mijenjao status teatra u društvu kroz ove godine koliko ste tu?
– U ovoj važnoj godini za SARTR ja sam postala punoljetna članica, iako sam prvu predstavu radila godinu ranije. Iz današnje perspektive mi je izuzetno drago da sam prihvatila poziv gospodina Safeta Plakala, prvog direktora našeg pozorišta, on je sa sigurnošću mogu reći bio, zapravo, pozorišni otac svih nas i tako se odnosio prema ljudima i pozorištu. Sjećam se gdje sam bila kada me je nazvao s pitanjem da igram u predstavi „Kraljice“, sjećam se straha kada sam dobila poziv za angažman. Da li uopšte trebam prihvatiti, jer kao eto sad znam gdje ću doživjeti penziju, a želim biti mlada i slobodna. Bila sam pametna da prihvatim i evo danas mogu reći da sam sretna jer sam iskusila razne procese, upoznala divne ljude, nije uvijek bilo jednostavno i lako, ali tačno znam šta sam kojim procesom dobila i unaprijedila. Pozorište se veoma jasno profiliralo, nažalost, na tom putu smo izgubili neke kolege, ali se nadam da zamisao osnivanja nismo iznevjerili. Da smo i dalje prisutni kao pozorište otpora, aktuelni i na našu radost spremni na razne izazove, ozbiljan rad i istraživanja.
Kakav je ukus današnje teatarske publike?
– Ukus se gradi zajedno. I nažalost, ni mi u pozorištu, sad govorim općenito, a i publika nismo baš izbirljivi i poduzetni. Znamo prepustiti stvari da se same nose. A, to baš i nije dobro. Mislim da imamo problem u tinejdžerskom periodu, jer toj djeci ništa ne nudimo. Ne bavimo se njima, prepušteni su, ne prepoznajemo njihove afinitete i želje u pozorišnom i svakom drugom smislu. To je period kada se gradi ozbiljna navika i potreba za pozorištem. Igrajući predstavu „Bullying collection“ osjetili smo kroz razgovore s djecom koliko ih zapravo kao publiku potcjenjujemo. Kao društvo smo devalvirali vrijednosti. Ubijedili smo publiku da je sve instant i da je reality jedini ispravan izbor. A, nije i svjesnismo da nije. Sve što je instant kratko traje. Zabljesne i kao da ga nikada nije ni bilo.
Kroz predstave u SARTR-u često ste u dodiru s ratnom i postratnom tematikom. Jeste li skloni porediti nekadašnja vremena s današnjim?
-Neminovno je da živeći u Sarajevu publika može u svojoj imaginaciji i čitanju predstave prepoznati šta je korijen i iz čega izlaze određeni pozorišni izbori i odluke. Prošlo je 30 godina i nije ni normalno da se bavimo ratom kao što smo se bavili 1992., 2002., 2012. ili danas. Vrijeme daje patinu, ali i dobar razlog za odmak, kakav god on bio. Jasna je činjenica i stav jedne gledateljke da ju je SARTR u ratu sačuvao da ne poludi i danas sam sigurna da i nas čuva, a čuva i našu publiku.
Postoji li nešto u Vašem poslu što biste do kraja glumačke karijere željeli ostvariti?
– Ma ne, nikada nisam imala te vrste snova, ustvari, jesam u smislu da pogledam dobru predstavu i kažem: e i ja bih s vama. Volim nepredvidivost i uživam u novim projektima, s novim rediteljima i predstavama koje ne mogu ni dosanjati dok se sve ne posloži. Dešavaju se u zadnje vrijeme pozorišni procesi u kojima sam počastvovana da učestvujem i koji su me potpuno pomjerili i osnažili. Znam da dalje moram samo naprijed u odnosu na sva ta iskustva.
Kojim projektima se najviše ponosite?
-Ima ih mnogo i to je kao da nabrajate drugare, a baš ne biste da izostavite nikoga, ali evo „Kraljice“, to je moja prva predstava u SARTR-u, „Rat, Bog i ostalo“, „Zečija rupa“, „Životinjska farma“, „Vesela večer u Sarajevu“, „Bio je lijep i sunčan dan“, „Jedvanosimsoboakalomistobo“,“ Majstor i Margarita“, „Nije to to“… Ponosim se mnogim manjim projektima, radom u afirmaciji hraniteljstva, „Biblioteke za slijepa i slabovidna lica“, „Centra za zdravo starenje“, radom sa studentima na njihovim predstvama, radom s djecom. Odigrala sam malo dječijih predstava, ali su mi one donijele ogromno bogatstvo i iskustvo.
Kako se pripremate za ulogu?
– Cijeli život je priprema. Proces spremanja uloge je neodvojiv od svakodnevnog života. Upravo sam izašla iz izuzetno ekstremnog i veoma zahtjevnog procesa. Jedino na šta sam fokusirana je sadržaj proba, sve svoje druge životne i porodične obaveze izvršavam, ali sa stalnom činjenicom da spremam predstavu i šta sve od toga nosim sa sobom na scenu.
Desi li se da nekada zaboravite repliku? Koliko je bitna improvizacija?
– Naravno da mi se desi, mi smo živi ljudi, nismo roboti, glumačko iskustvo i godine igranja donose sigurnost i ne može mi se desiti da se ne znam „iščupati“. Priznajem da su mi takve situacije određeni izazov i uživam kad se potkrade osmijeh, neka nepredviđena situacija, naravno sve u okvirima koji neće narušiti dogovor na sceni. U predstavi „Bordel Eden“ možemo koristiti tekst, mnogo je toga memorisano, ali i čitamo u toku predstave, takvi izbori su stvar povjerenja između rediteljice i glumačkog ansambla. Meni lično, improvizacija je najznačajniji dio rada, iz takvih scena izlaze ideje, osobnost, misao i smisao. Kroz improvizaciju možemo dobiti sve informacije i slojevitost glumca.
A, kako izgleda Vaša svakodnevica u kojoj nema teatra?
– Kao i kod mnogih drugih, pretpostavljam, vraćam se porodici, prijateljima, kuham, spremam, idem na pijacu, sadim cvijeće, čitam, idem u pozorište, vozam djecu na aktivnosti, to je specijalna aktivnost za Nizara i mene… teško je sve to upratiti.
Imate dvojicu sinova. Kakav odnos i koliko razumijevanja oni imaju prema Vašem poslu?
– Imaju razumijevanja kao i sva djeca prema svojima roditeljima. Poznaju ritam mog rada, nekada smo mnogo vremena zajedno, na tome sam zahvalna i znam da oni to shvataju kao dobrobit, mnogi roditelji nemaju tu privilegiju. A onda dođu periodi gdje smo isprogramirani i svi samo izvršavamo svoje zadatke i potrebe. Vole pozorište, mnogo su predstava i umjetničkog sadržaja pogledali. Mada više vole filmove, kao da je trend povratka u kina, što me oduševljava.
Hoće li oni krenuti maminom stopama?
– Mislim da neće, imaju neka mala iskustva, vjerovatno iz znatiželje. Zanima ih sve iza scene, čak i režija, montaža, ali mislim da to vide u kombinaciji s nekom matematikom, programiranjem ili tako nešto… Što mi više i ne razumijemo kako se sve može „svezati“. Bit ću sretna da ostanu konzumenti pozorišta i dobra publika.
Dolaze li Vaši sinovi na predstave gledati mamu? Kako to doživljavaju?
– U početku sam birala šta gledaju, jer sam igrala samo par predstava za djecu, koje su oni, naravno, pogledali. Posljednjih godina sve više gledaju predstave za odrasle, mislim da su pozorišno sazreli i da sve odlično razumiju. Trenutno igram u predstavi koja govori o vršnjačkog nasilju, jedina predstava namijenjena tom uzrastu, imaju svoje dojmove i priče o toj temi. Iskreni su i uvijek ih podržavam da argumentovano kažu sta im se sviđa, a šta ne. Nisu uvijek oduševljeni.
Kakvi su Vaši dalji profesionalni planovi?
– Paralelno s probama igram svoj repertoar, očekujem snimanja do kraja juna. U julu, kao i posljednjih deset godina radit ću performans povodom obilježavanja 11. jula.
U kojim tipično ženskim stvarima uživate? Šminka, shopping, tretmani…, koliko Vas sve te stvari općenito zanimaju?
– Iskreno, ne uživam baš, šminkam se koliko i kad moram, a nekad volim i pretjerati pa kupujem šljokice, intenzivne boje, kao da je svaki dan maskenbal. Šopingujem usput, a tretmani, voljela bih da mogu više, ali veoma rijetko.
Foto: Haris Karamehmedović