Kćerka Đorđa Balaševića u emotivnom tekstu koji je objavila na svom Facebook profilu, otkrila je koliko je teško živjeti sa invaliditetom i na kakve osude okoline često nailazi.
-Tamo negdje 2001. godine, kod Katedrale, uveče, 1. januara, grupa momaka pored kojih sam prolazila, u navijačku melodiju smjestila je stihove: “Nauči da hodaš! Je**te, nauči da hodaš! Nauči da hooodaaaš…” Jadna ja? Nisam. Par godina unazad od te večeri moji roditelji pitali su doktora koliko imam šanse da preživim: “Malo, nažalost.”
Moji roditelji su ga upitali: “Koliko malo? Je l’ ima bar jedan posto?”, a doktor je odgovorio: “Toliko, otprilike, ima.” Jadna ja što mi grupa frajera pjeva na ulici da naučim da hodam? Nisam. Ja sam prošla kroz pakao i izašla iz njega. Da li je ružno? Jeste. Da li je očekivano? Jeste. Da li je to bio jedini put za ove 23 godine da mi je neko dobacivao ili komentarisao hod? Nije. Samo je to bilo među prvim iskustvima sa ljudima u ovom novom životu. Kao osoba sa uočljivom fizičkom manom, rano naučiš da od deset ljudi, jedan će ti pokazati suosjećanje i razumijevanje. Za ostalih devet, tvoj problem je čist senzacionalizam. I to je tako. I “pakao je prazan, svi đavoli su ovdje” i “pakao to su drugi” i more drugih citata na istu temu od mnogo pametnijih od mene. Davno uočeno. Život me rano i dosta surovo naučio šta je pjesnik uočio dok je brojao ljude s krsta. Rekla bih sada hvala svima svojima, poznatim i nepoznatim, ali prepoznatim, osjećajnim, dobrim i normalnim, ali znam da njihova podrška nije usluga i zato neću, napisala je.
Jelena Beba Balašević doživjela je tešku saobraćajnu nesreću 1998. kada je zadobila ozbiljne povrede vrata. Progonoze doktora su bile obeshrabrujuće, jer se pacijenti s takvim povredama skoro nikada ne oporave. Ipak, Beba je godinu dana poslije otišla kući hodajući.