Petar Kočić, melanholični buntovnik: 145. godišnjica rođenja bh. književnika

Piše: Indira Pindžo

Prije tačno 145 godina, 29. juna 1877., u selu Stričići kod Banje Luke, rođen je jedan od najcjenjenijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika Petar Kočić. Odrastao je s djedom Stojanom i bakom Vidom, nakon što mu je majka Mara, kada je imao samo dvije godine, umrla pri porođaju mlađeg brata Ilije, a otac Jovan se poslije gubitka supruge zamonašio. Osnovnu školu Petar je završio u manastiru Gomionica i srpsko-pravoslavnoj školi u Banjoj Luci. Godine 1891., upisao je Veliku gimnaziju u Sarajevu, ali je iz nje izbačen 1895. te je školovanje nastavio u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Poslije gimnazije upisao je filozofiju na Bečkom univerzitetu, gdje je boravio od 1899. do 1904. godine, a nakon sticanja diplome zaposlio se kao profesor Srpske gimnazije u Skoplju. Kočić je uporedo s profesorskim poslom pisao satirične članke u novinama, ismijavajući i kritizirajući austorugarsku vlast, zbog čega je dobio otkaz u Gimnaziji, te je 1905. došao u Sarajevo.

U Sarajevu je nastavio pisati članke protiv tadašnjeg režima, a učestvovao je i u velikom narodnom štrajku 1906. godine. Austrougarska vlast ga je tri puta hapsila i zatvarala zbog učešća u štrajku, njegovih članaka i kritike vlasti, te ga protjerala iz Sarajeva u Banju Luku. U zatvorima je boravio ukupno dvije govine, i to uglavnom u samici, što je ostavilo nesagledive posljedice na njegovo duševno zdravlje.

U Banjoj Luci Kočić je pokrenuo list „Otadžbina“, a političko djelovanje i članci donijeli su mu popularnost u narodu, koji ga je izabrao za poslanika prvog Bosanskohercegovačkog sabora 1910. godine, ali je ovu funkciju napustio 1913. zbog pogoršanja zdravlja.

S PLANINE I ISPOD PLANINE

U svojim djelima Kočić je opisivao bosanske planine, pejzaže i život u Bosanskoj krajini. Inspirirao ga je jednostavan život njegovog naroda, kojim se mnogo ponosio i za koji se borio, suprotstavljajući se vlastodršcima.

Period studiranja u Beču bio je književno najaktivniji za Kočića. Godine 1901., objavio je svoju prvu pripovijetku „Tuba“ u beogradskom časopisu „Nova iskra“, zatim „Đurini zapisi“ u „Bosanskoj vili“, a potom objavljuje „S planine i ispod planine“, „Jablan“, „Grob slatke duše“, „Zulum Simeona Đaka“, „Istiniti zulum Simeuna Đaka“, „Mrguda“ i „Kod Markanova točka“.

– Istinski dobra knjiga, svježa i lijepa slika jednog dijela naše čestite Bosne, topla i uzbuđena pjesma životu, i kao takva bit će draga svakome ko je pročita –  napisao je Jovan Skerlić, jedan od najutjecajnih književnih kritičara početkom 20. vijeka, za Kočičevu prvu zbirku pripovijedaka „S planine i ispod planine“.

Još dvije zbirke pripovjedaka Kočič je objavio s naslovom “S planine i ispod planine”, a jednu naslova “Jauci sa Zmijanja”. Objavio je i dvije političko-socijalne satire: “Jazavac pred sudom” – u formi pozorišnog komada, te “Sudanija” – u obliku dijaloga.

Kočićeva djela su šest puta ekranizirana u televizijske filmove: „Jazavac pred sudom” (1963. i 1988.), „Sudanija” (1965. i 1977.), „Jauci sa zmijanja” (1974) i „Mejdan Simeuna Đaka” (1999). Posljednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slijepi putnik na brodu ludaka” iz 2016., srbijanskog reditelja Gorana Markovića, a prema scenariju Vuleta Žurića.

PRVA I JEDINA LJUBAV

– …sad ovo, pazi dobro. Ja hoću da se ženim. I to ovako: da se ja i ti vjenčamo tamo u Jošavci kod onog tvog popa. Za to ne treba niko da zna. Ja ću izvaditi od svog popa vjenčanicu, pa ću tamo doći da se u najvećoj tišini vjenčamo. Ja neću ni oca zvati, ni brata – nikog! Onda ću te poljubiti kao svoju ženicu i ostaviti kod majke, a ja ću nastaviti školu. I još za dvije godine sam svoj čovjek. Piši mi šta ti o tome misliš, ali sve onako iskreno. Ja ti iskreno i od srca pišem i javljam za svoju namjeru. Oprosti mi što ovako ružno pišem. Nemam vremena, pa moram. Pozdravi oca i majku, a sama primi nebrojeno poljubaca od tvog Petra, koji bi te tako slatko poljubio – napisao je Petar u pismu koje je voljenoj Milki poslao u Banju Luku iz Beča, 1901. godine.

Milka Vukmanović bila je jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja i najbolja prijateljica Kočičeve sestre Milice. Za Petra se udala tajno 18. septembra 1904. godine, u crkvi u Romanovcima kod Bosanske Gradiške. Velika tragedija ih je pogodila kad im je trogodišnji sin Slobodan umro od tuberkuloze, 1913. godine, a 1914. su dobili kćerku Dušicu. Sinovljeva smrt pogoršala je Petrovo duševno stanje, koje je godinu prije narušeno nervnim slomom.

Milka je svom suprugu bila velika podrška i tokom progona i tokom liječenja, njegova prva i jedina ljubav. Poslije njegove smrti, iako je živjela još pola vijeka, nikad se nije udala, a crvenu ružu koju je dobila na poklon od Petra čuvala je do svoje smrti, 1966. godine.

DUŠEVNA BOLNICA

U januaru 1914. Petar dolazi u Beograd na liječenje, gdje je primljen u duševnu bolnicu. Bolest je pokazala koliko je bio omiljen, jer su organizirane mnoge dobrotvorne večeri za sakupljanje priloga za njegovo liječenje: u Beogradu, Klepcima, Sarajevu, Novom Sadu, Banjoj Luci, Mostaru, Županjcu, Busovači i Cetinju.

Kočić je govorio da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom. A njegove riječi koje je izgovorio još 1908., izlazeći iz Tuzlanskog zatvora: „U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh“, pokazale su se proročanskim, jer je umro nakon dvije godine bezuspješnog liječenja u duševnoj bolnici u Beogradu, 1916. godine.

U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjoj Luci je početkom 1930. godine osnovano Zavičajno društvo “Zmijanje”, koje mu je podiglo spomenik. Spomenik su izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, otkriven je 6. novembra 1932. godine, te proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik Kočiću podignut je i u Sarajevu.

U Banjoj Luci se dodjeljuju nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“. Za samo 39 godina, koliko je živio, Petar Kočić je ostavio veliki pečat u bosanskohercegovačkoj književnoj historiji svojim svevremenskim djelima koja i danas čitamo u jednom dahu.

Jazavac pred sudom

David Štrbac, glavni lik Kočičeve najpoznatije pripovijetke “Jazavac pred sudom”, postojao je u stvarnom životu, a ni događaj s jazavacem nije izmišljen, jer je David zaista donio jazavca u sud i tužio ga za štetu nanesenu kukuruzima.

SUDAC: O-ho ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjet u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužit! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš?

DAVID: Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj mislit da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu, a šta jope nije…

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti