Umjetnička slika „Bentbaša” od ovog mjeseca je dio stalne postavke Muzeja Grada Sarajeva. Bila je to prilika da se prije nekoliko dana krug ljudi direktno i indirektno povezanih s likovnom umjetnošću kratko u Sarajevu na ovom mjestu druže i sa Safetom Zecom, autorom „Bentbaše”. Majstor, maestro, bard, svejedno je kako ćete zvati Zeca, sve od navedenog je ispravno. Safet Zec je jedan od najvećih bh. živućih likovnih umjetnika inozemnog renomea. Jutro poslije srećemo se drugi put. Ovoga puta u njegovoj sarajevskoj galeriji. Adresa mu je i dalje u Veneciji, ali je njegova karta često rezervirana i za Sarajevo i za Počitelj. “Da biste nešto promijenili vi morate biti učesnik promjena”, kaže nam, dok nas provodi do galerijskog prostora na čijim zidovima su dvije velike slike, dva portreta; jedan je portret njegove majke, a drugi portret sestre. Safet nam priča kako je majka izrazila želju da joj, nakon što je nacrta, doda i malo boje, što je on bez pogovora i učinio. Kad u Bosni ne izlaže svoje slike, ili na mlade stvaraoce ne prenosi svoje slikarsko znanje, onda on bh. javnost podsjeća na sjajnu generaciju grafičara i likovnih umjetnika čijem kreativnom uzletu se svojevremeno čudio i sam Andrić, poput naprimjer; Emira Dragulja, Dževada Hoze ili Halila Tikveše. I uistinu, kad pružite pogled po prostranom ateljeu, uviđate da imaju pravo svi oni autori koji su nekad prije zabilježili da niko nije toliko pažnje posvetio bosanskoj kući kao što je to u svojim radovima učinio Safet Zec.
Umjetnička djela na kojima su vješto oslikani pejzaži, prozori, vrata, interijeri…, bh. izbjeglicama su u minulom ratu bila lijek. Naši ljudi rasuti po Njemačkoj, Americi i Australiji, kupovali su Safetove slike ne bi li njima umanjili nostalgiju za rodnim krajem. Prije nepune dvije godine papa Franjo je lično u Rimu u Cappelli della Passione, na mjestu koje je četiri stoljeća bilo upražnjeno otkrio njegovu sliku “Skidanje Isusa s križa”. Tako se jedan bh. umjetnik pridružio društvu slikara kakvi su Rembrandt ili Velázquez naprimjer.
Neminovno je da svi veliki umjetnici nikad ne pripadaju samo jednom prostoru, tako je i sa našim sugovornikom. Kad pogledate sve te slike i sve te precizno iscrtane pokrete, linije, boje, vi se pitate šta je to što jednog umjetnika naročito uzbuđuje u nekom djelu?
– Djelo vas uzbuđuje ljepotom majstorstva izvedbe. Malo ko zna da čita danas djelo koje se saopštava majstorstvom. Odnosno svim onim zanatskim komponenatama za koje su bile potrebne škole, mnogo vremena učenja, studiranja i vježbanja. Mogao sam i ja mahnuti tri puta kistom i reći: „Ovo je “Bentbaša”. Ali djelo mora imati svoje osnovne elemente, zanatske elemente. Morate se potruditi oko njega. Djelo prvo mora zadovoljiti mene. Kad stanem ispred njega da kažem: “Baš je lijepo”. Kao što sam zapalio cigaru kad je papa otkrio sliku u Rimu.
Gledam onu fasadu sarajevske kuće, da sam čitav život samo nju radio mene bi ona ispunjavala, jer je činila moje djetinjstvo, moje hodanje po sarajevskim ulicama, tojeste milje iz kojeg sam potekao. Jednom to uđe u vas i zareže se. A onda spoj škole, ljubavi, znanja, sentimenta dovodi vas do toga da proizvodite nešto što ima smisla. Izuzetno osobeno insistiram na nečemu što je moja baština, na onome iz čega sam došao, iz čega potičem. Koliko god mogu da dijelim, dijelim to fizičko, fiziološko zadovoljstvo da sam nešto postigao, ali isto tako paralelno s tim vas prati i fiziološko nezadovoljstvo nečim što niste, znate. To je jedno beskrajno područje.
Prema, tome, idem dalje, imam zaista dirljive pozive i dirljive punude, no, svima njima je prethodio jedan užasan rad. Ja svaki dan crtam. Raduje me što mogu ujutro u osam sati da ustanem i proizvedem nešto još, jer sam ušao u područje gdje me rad sreći.
Mogli ste, status Vam to dozvoljava, kao i druge velike Sarajlije, hvaliti duh prošlog vremena sa bečkih, praških, pariskih adresa. No, često ste u Bosni. Radite, organizirate, izlažete. Boli Vas Počitelj i kritizirate njegovu zapuštenost kao i zaboravljanje mnogih velikih umjetnika iz naše prošlosti. Zašto Vam je i dalje toliko važna Bosna kao i to da ste ovdje?
– I kad sam studirao u Beogradu, gdje sam bio započeo i život, stalno sam dolazio u Sarajevo. Majka, porodica, sve mi je bilo tu. Znate, taj drhtaj od Zenice, Podlugova, u nekim zimskim, užasnim danima, kad Sarajevo s tim maglama i smogom možda i nije bilo najljepši grad, je tu, postoji. Šta je to, šta me vuče, pitam se. To što me vuče je neobjašnjivo. Jednostavno pripadate nečemu. To je ono što funkcionira van intelekta, van razuma. U nekim trenucima svoga razvoja shvatio sam da imam određeni kvalitet, znanje koje možda mogu nekome prenijeti, kazat, te sam shvatio da moram i djelovati. Godinama sam u Počitelju, on je mali raj. Međutim, koliko god volio biti dolje, me mogu se ograditi i reći meni je fino, kad vidim zapušten put, ili da nema svjetla, ili da nešto ne funkcionira. Dakle, vi uvijek djelujete i svugdje možete nešto učiniti. Mene vrijeđa, odnosno smatram da je šutnja jedna karakteristika vrlo nevaspitna. To Italijani zovu omerta. Kad sam vapio u vezi tog mosta (5C, op.a. Safet je među prvima ukazivao na pogubnost ideje da se on gradi kroz Blagajsko polje), kad sam prozivao i govorio; imamo udruženje likovnih umjetnosti, primijenjenih umjetnosti, udruženje arhitekata, muzičare, pisce, tolike umjetnike…, pa dajte, kriknite. Jer, jedinka koliko god kvalitetna bila samo udružena može uraditi nešto.
Rođeni ste u Rogatici, no 1943. godine, Vaša porodica je bila primorana napustiti dom. Vjerovatno oni koji iskuse jedan rat, misle, nadaju se ako ništa drugo, da im se neće dogoditi i drugi. No, dogodio se. Dolaze devedesete i porodica Zec ponovo napušta svoj dom, ovoga puta u Sarajevu i odlazi u Italiju. Na koji način ste tih prvih godina u izbjeglištvu uopće promišljali o umjetnosti, s kakvom energijom ste crtali, koliko bili u stanjima kad ste osjećali da ono što volite morate raditi, ako ni zbog čega drugog onda zbog egzistencije?
– U toj dobi sam pripadao jednoj zemlji, a pripadanje jednoj zemlji za mene je bilo veličanstveno. Sjećam se, ja stalno u sport diram, u autu sam i idem na Jahorinu, Mateja Svet pobjeđuje, a meni suze idu. I dalje mislim da je nama muslimanima jugoslavenska zajednica bila idealna. No, to je sad neka druga tema. Prisustvovao sam raspadu nečega što sam jako volio i napustio sve u trenutku kad sam spoznao užas onoga u šta idemo. Sjećam se, došli su ljudi kod mene kući, a tek sam se bio u Tepebašinoj smirio i završio zadnje radove kad je počeo taj belaj, kažu mi: „Daj nam Safete sliku, treba onom Karingtonu“. Dao bih sve. Nosite. Meni dakle dolaze ljudi s oružjem, u autima sve vojnici, da nose te slike. Ne znam, možda sam trebao nestati, ubiti se, ili završiti ko zna kako, ali nasreću imao sam dvoje mlade djece, Hana je bila tek prvi Gimnazije, a Gorčinu je bilo šest godina. Nemate pravo misliti samo o sebi. Shvataš da više nema te zemlje i donosiš odluku da ideš. A odlazak, jedna rezignacija, san o umjetnosti potpuno je ubijen. Očajnik ste koji spoznaje da ne može ništa učiniti. To o čemu ste sanjali, radili, gradili, studirali, postigli, uviđate da je to ništa. Dolazi neko novo vrijeme. Vijeme novih heroja ili zločinaca, zapravo rat je trenutak u kome sve ono što je ispod kulturološkog nivoa, što je u zatvorima…, izlazi na površinu i postaje heroj. Da nisam bio u vojsci godinu zapravo ne bih nikada oružje ni uzeo u ruke. Moja filozofija ne priznaje, užasno ga se boji i smatra oružje monstruoznom ljudskom civilizacijskom tvorevinom.
Na jugoslovenskim prostorima sam bio mlada nada. Znali su me u Subotici, Ljubljani, Skoplju, sad kao izbjeglica dolazite u jedan svijet koji ništa o tome ne zna, naravno pokušat ću da bih preživio da radim ono što najbolje znam. I tako sam se kroz rad vraćao u nekakav život, znate, kad radite, onda bolje jedete, možete da spavate, manje mislite…
Međutim, ta bol, gorčina, sve to je u meni. Nisam nikad mogao da se otvorim, da zapjevam široko i glasno. Dakle, ja sam duboko svjestan zapravo, i to je poenta priče da nas ništa nije izmijenilo. To što let od Sarajeva do Pariza traje, ne znam jedan sat, ili što imamo svu tu tehnologiju, mi bolji nismo postali. Bolji kao čovječanstvo.
Kada pričate o svom putu, Vi ne krijete teškoće koje ste iskusili, siromaštvo također, koje je istina tih četrdesetih godina, bilo masovno zastupljeno i u mnogim drugim bosanskim kućama. Oca ste kažete često crtali, na papir ste bilježili kako klanja, sjedi, radi… Otac je za svako muško dijete autoritet, kakvu je ulogu on odigrao u Vašem životu i onome što ćete izabrati za svoj poziv?
– Moj otac je bio obućar. Rano je ostao invalid. Kako je šio udario se, te nije mogao ruku da ispravi. Na osnovu tog invaliditeta je imao neku malu penziju, ali je zato po čitav dan kući pravio cipele, papuče…, svima nama. Sjećam se imao je svoj sanduk, sjedne i radi. Da mi date sad bih znao da napravim cipele perfektno. Čitav taj proces se meni tako urezao u pamćenje, odnosno, svima nama u kući, tako da su moji braća i sestra otišli na kožne zanate. Kad je riječ o komunukaciji otac i ja nismo mnogo komunicirali. Možda da smo dva puta sjeli i razgovarali. Znate, u tim uslovima, uvijek ste čitave zime u jednoj sobi, sjedio sam u ćošku i stalno nešto radio s bojama. Ljudi bi dođi na sijelo i na tim sijelima jedni bi govorili pusti ga, nek’ crta, drugi bi govorili: „On će postati nešto“. Otac nije shvatao tu moju ostrašćenost. Kad smo pričali o mom odlasku na studije u Beograd, nije mi branio, ali mi nije mogao dati ni dinar niti bilo šta drugo. Rekao je: “Ovdje imaš krov, imaš hljeb, prema tome…”. To je bila završena priča. Ali pazite, priča se sad vraća na vizuelnu komunikaciju. On je radio, djelovao, dakle, to je isto priča. Taj čovjek koji ništa ne priča ustvari mnogo priča. Znate, ja i dan-danas obožavam da naložim vatru, to činim u Počitelju, pa upravo me to vraća na duge sarajevske zime, i na prve vatre koje je otac uvijek ujutro ložio. Duboko u mene se urezao taj ručni rad. Sve što je na meni to je na oca. Majka je pripadala gradskoj sredini u Rogatici, bila je strašno elokventna, voljela je izaći, voljela je da joj se dođe, otac nije nikad, samo ga nemoj dirat da on negdje ide, a to dan-danas vidim i u sebi. Postao sam isti zapravo. Sa djecom isto malo pričam, pričam naravno mnogo više, ali…
Zbog čega ste bacali svoje prve radove? Sačuvali ste samo crteže oca.
Na dodjeli Šestoaprilske nagrade prisjetio sam se vremena kad sam bio dečkić. Imali smo dvije koze. Budući da mlađi brat još nije mogao, a stariji su već radili, mene je zapala obaveza da ih vodim na Bentbašu. Ne znam koliko je to trajalo, tri, četiri, pet godina. Meni je trajalo dugo. Jako sam se stidio. Morao sam prolaziti pored Vijećnice. Ima scena u kojoj mi, a kad sam vraćao te koze uvijek sam žurio, jer trebala se proći čitava čaršija, nakon što sam se pomiješao s grupom stranaca, koji su već počeli u ono vrijeme dolaziti, neka žena strankinja, nešto tutka, bilo je 20 dinara, jedna narandžasta novčanica, znam da sam s njom mogao četiri puta u kino otići. Poslije ću otkriti slikare koji su slikali po ulicama starog grada, i “lijepit” se za njih, pratit kad počinju, kad rade, kad završavaju. Za mene je to bila fantastièna škola. Dakle, na tom putu, s tim kozama, u tom stidu, vjerovatno se u meni temeljila potreba i želja da budem nešto drugo nego te moje zanatlije. Da idem na neke škole… Sve vam se to vrati kad malo sazrijete, kad se sve u vama slegne, kad shvatite značaj roditelja, na koje počinjete da ličite. Jako mi je žao što sam prve radove bacao, jer mnogo sam crtao, po cio dan. Svi oko mene su bili glavni modeli. Ne znam iz kojeg razloga sam sve to uništavao, i imao potrebu da bacam.
Bilo vas je šestero djece (trojica braće i dvije sestre). Jeste li bliski u porodici?
– Da. Prije rata išlo se na porodične izlete, i vrlo rijetko je bio neko tu sa strane. Moja braća koja su se poženila, snahe,djeca itako dalje, vrlo smo vezani na jedan prirodan, normalan način.
Mrtva priroda, pejzaži, figuralne kompozicije ,enterijeri, sve su to teme koje su Vas zanimale i kojima ste se bavili, likovna kritika Vas svrstava u red najeminentnijih umjetnika, Vaše slike su u galerijama u Evropi, Sjevernoj Americi, Južnoj Americi, Japanu, ja ne znam je li Vama više u ovoj radnoj i životnoj dobi i nakon svih ostvarenih rezultata uopće i važno u kojim galerijama izlažete, da li sva ta vrata koja Vam se otvaraju uopće više i brojite. Kako biste voljeli da vas ljudi pamte za stotinjak godina?
– Pa, prvo da odgovorim nije to baš sve tako kako ste naveli. Malo pretjerujete. Ja kroz sve ovo što smo konstatovali kakav sam, šta sam prošao, odakle dolazim, imam mnogo i defekata zapravo, tako da sva ta vrata još mi nisu otvorena, možda će biti, međutim, smisao priče i nije u tome da li treba da budu otvorena, otvoreno ih je dosta. Odnosno, ja uvijek kažem, znate, to je već šema, u kojoj nisam gay, nisam Jevrej, ne pripadam engleskom područu, sve su to defekti, izbjegavam avione, nemam zemlju veliku, ekonomski jaku, sve ovo što sam do sada napravio zapravo je jedna borba (ja, žena, djeca), koja su nasreću stasala danas da mogu da pomognu, da učestvuju u svemu tome. Moj Gorčin je pravio arhivu, samo u Veneciji imam hiljade jedinica, hiljade eksponata, znate šta je to. Nekim logičnim slijedom te slike će biti pokazivane. Već ove godine će se tri, četiri izložbe smjenjivati jedna za drugom. Jučer smo bili u Muzeju Grada Sarajeva, volio bih da dio slika bude okupljen u gradu, u nekom prostoru, da bude predstavljen. Znate, svačije djelo je lijepo kad može biti viđeno. Imam dakle još terena na kojima bih volio da pokažem svoje znanje.
Dva vagona dnevno
Mnogi umjetnici su pokušali govoriti o temi Srebrenice, no Safetova slika majke Šuhre, toliko je opominjuća da se više nikad i nikome tuga tolikih razmjera ne smije desiti. Srebrenica je ponovo ovih dana, kroz presudu Radovanu Karadžiću aktuelizirana. Misli li naš sugovornik da će iko na ovim prostorima išta naučiti iz tih dosuđenih 40 godina robije?
– Mene zaista ne zanima ni on ni tih 40 godina, ni čitava ta grupacija ljudi koja je zlo porodila i izvela. To je nenadoknadivo, životi se ne mogu vratiti. Nažalost, mi nismo imali smjenu garnitura koje su rat pripremale i izvele, one su 60, 70 posto ostale i rukovode raznim oblastima života. Mene zanimaju djeca, čitava ta generacija mladih ljudi, koja su rođena nakon toga, koja ne pamte to vrijeme, hoće li i kad će zapravo da prihvate jednu zemlju kao područje. Da prihvate i shvate da taj idiot nije heroj, da shvate da je njegovim životinjskim umom proizvedena mržnja. Prije rata živio sam jednu zemlju, jednu BiH o kojoj bi možda mogli samo sanjati. Iz ove šeme u kojoj smo se zapetljali, mi još dugo nećemo moći krenuti dalje. Priču uvijek vraćam na ono što vidim, a vidim ta dva vagona koja dva puta dnevno prođu pored Počitelja. Prije ih je svakih sat prolazilo po 12, 15 vagona. Pogledajte željeznicu u kom je ona stanju? To je bazna grana svake zemlje. Šta god dohvatimo sudaramo se s tom nesrećnom podjelom koju htjeli mi to ili ne održavamo.