Goran Karan važi za jednog od najistaknutijih hrvatskih vokala. Početkom 80-ih ulazi u muzičke vode u grupama “Epicentar”, “Deveti krug”, “Zippo” i “Big Blue”, a početkom 1997. godine počinje da gradi solo karijeru. Dvije godine poslije objavljuje svoj prvi solo album naziva “Kao da te ne volim”. Idućih godina niže brojne uspjehe, a s pjesmom “Kad zaspu anđeli” predstavlja Hrvatsku na Evroviziji i osvaja deveto mjesto. Godinama poslije i pjesmama „Ostani“, „Lipa si lipa“, „Vagabundo“, koje postaju evergrin, Karan postaje simbol za kvalitetno i jedinstveno na muzičkoj sceni. Priliku za razgovor i ugodno druženje dobili smo prošle sedmice na otvorenju teniskih terena u Visokom u parku „Ravne 2“, gdje je ujedno predstavio i svoju novu pjesmu „My Legacy is love“ (Moja ostavština je ljubav). Vrlo opušten, šarmantan, i elokventan, Goran za „Azru“ govori o novoj pjesmi, dugogodišnjoj karijeri i iskustvima na sceni, a priznao nam je i koliko mu prija svaki dolazak u Bosnu i Hercegovinu.
Nije prvi put da ste boravili u Visokom. Kakav je bio osjećaj stati pred tako veliki broj ljudi u prekrasnom ambijentu parka „Ravne 2“ s posebnom energijom i posebnim povodom?
– Moram reći da sam sretan i zadovoljan što sam imao sreću u životu upoznati dr. Semira i Sabinu Osmanagić. Mislim da je cijela situacija koja se ovdje dogodila malo svjetsko čudo. Pogotovo u ovom vremenu gdje se sve polarizira, ovdje je jedna gravitacija dobre volje. Ljudi su dodatno uljepšali ovu krasnu prirodu. Svaki put kada dođem vidim da je ta dobra namjera oplodila još nešto. A, ono što mi je najbitnije jeste da to nije samo sebi svrha, nego da su ljudi koji dolaze ovdje sve šireg srca. Nije Bosni toga nikad manjkalo. Svi govore kako se nema i ne može, a ovo je jedan prekrasan primjer kako se može.
Šta ste Vi osjetili kada ste prvi put kročili tu? Ima li zaista nešto posebno u tom prostoru?
– Odlično. Upoznao sam se sa Semirom na Braču. Kada se pružila prilika da dođem ovdje, posjetio sam tunele, ali i i Zavidoviće i Kamene kugle. Na kraju, sam Semir s tim šeširom kada ga vidiš, na neki način za sve nas ispunjava te dječačke snove, o istraživanju i otkrivanju svijeta. Od prvog trenutka je nešto tu lijepo. Ja nisam stručnjak za historiju, medicinu, oblasti gdje postoji veliki broj eksperata. Ono čime se se ja bavim je druga priča, a to je priučeni muzički kardiolog (smijeh), tako da mi to dobro dođe da se poravnamo. To nam dobro dođe i da se zbližimo. Tu smo svi nekako na ti i vrlo je opušteno, ali taman onoliko koliko treba biti.
Jeste li inače zaljubljenik u prirodu? Provodite li radije vrijeme u ruralnim nego u gradskim predjelima? Šta Vas opušta?
– Volim prirodu, iskrene ljude, tišinu, ali i kišu. Zbog toga je meni drago doći u ovaj park. Ja nisam umjetnik, ja sam prirodnik. A, u slobodno vrijeme najviše volim otići na more s ekipom.
Volite li doći u Bosnu i Hercegovinu? Prija li Vam ovo podneblje?
– Volim doći u Bosnu, odličan izraz. Jer, obično me ljudi pitaju volim li ići u Sarajevo. Ne volim ići, duga je cesta, ali volim doći.
Šta biste još izdvojili u BiH, a da Vam se posebno dopada?
– Ja sam nekada davno bio tu na radnoj akciji, prije Olimpijade. Svuda sam bio i svugdje mi je drago otići, ali ovaj park je tako neformalno mjesto da je to divota.
Kažite nam nešto o Vašoj pjesmi čiju premijeru ste imali upravo na otvaranju teniskih terena u parku „Ravne 2“ u Visokom. Pjesma nosi divan naziv „My Legacy is love“. Kakva priča se krije iza nje?
– Nakon prvog puta kada smo svirali u Visokom, dok sam se presvlačio u kombiju mi je palo nešto na pamet, pa sam uzeo gitaru i napisao refren. Dakle, pjesma mi je došla ovdje i počelo je na engleskom, jer jako često sviram u inozemstvu. Onda sam je tesao, pisao i u originalu se zove „My Legacy is love“ (Moja ostavština je ljubav). Dobar naslov čak i za moju autobiografiju. Međutim, kada smo dolazili svirati ovdje, shvatio sam da je neće svi osjetiti. Onda sam, doslovno, za volanom diktirao pjesmu svojoj menadžerici, pa se pjesma pretvorila u „Dugo nisam bio mlad“. Onda smo odlučili ovdje snimiti i spot. Sve je to trebalo biti gotovo još prije tri godine, ali zbog pandemije smo odgađali i evo nas nazad.
Smatrate li da je to bilo sudbinski? Vjerujete li u sudbinu?
– Retrospektivno je lako gledati. Vjerujem u to da šta napraviš danas, da zacrtavaš sebi sutra. I da ti se danas događa ono što si na neki način odradio, ali to nije sve. Nije fatalizam, jer neke stvari nisu tvoj domet, šta možeš ili ne možeš. Kako te ide taj dan, jesi li zdrav ili bolestan. Ali, ima tu i blagoslov, pa ti se može oprostiti. Imam puno povjerenje u smisao života, pa čak i kad mi nije dobro.
Spomenuli ste da bi Vaša nova pjesma mogla biti i autobiografska. Koju biste još izdvojili u Vašoj karijeri, a da je ostavila poseban trag i na Vas, ali i na publiku?
– Više manje, većina stvari je pisana iz skromnih zaliha vlastitih iskustva. Ako pišeš nešto što ti se nije dogodilo, a dovoljan broj puta pjevaš to u prvom licu, onda će ti se i dogoditi. Napisali su mi jednu posebnu pjesmu koja prolazi svuda. Pjesma kaže „Ja sam samo vagabundo“, i to je na neki način propusnica za sve nas muškarce. Ali, u tom svom putovanju, ljubovanjima i životu nikada nije bilo zle namjere.
Kakav je Goran privatno?
– Ma, dosadan. (smijeh)
Kada se osvrnete na Vašu dosadašnju karijeru i uporedite sa svim šta se danas plasira na javnoj sceni, koliko je teško ostati dosljedan sebi?
– Jedino moguće je ostati dosljedan sebi. Čovjek se mijenja kroz godine, nisu mu isti interesi sada i prije deset godina. Možda imaš generalno neke ciljeve iste, ali druge stvari naučiš i spoznaš. Ljudi koji stoje u istom mjestu, njima svaka čast, ali ja nisam taj. Idem tamo gdje me se odvede, zapravo gdje me srce vodi. Sva su druga mjesta zauzeta na svijetu, a možeš biti samo ti ti. Da bi uspio u tome, osim zanatskog odijela, moraš se razvijati i kao osoba. Moraš biti neko i nešto.
Jeste li se susretali s negativnim kometarima tokom karijere? Kako ste se nosili s tim i da li Vas je to ikada poljuljalo u Vašem poslu?
– Čim radiš nešto, uvijek će se naći neko ko će nešto zamjeriti. Ne poljulja te, ali ti nije drago. Ja, recimo, ne radim ništa što taj neko mora slušati. Neka okrene stanicu ako mu se ne sluša. Bilo ih je vrlo malo, ali nije mi drago kada čujem, naravno. S druge strane, te stvari možeš iskoristiti pametno. Najbolje se saglasiti s tim i reći da je sve istina, a da još i ne znaju kolika je tvoja sramota. Problem je jedino što se to reflektira, naprimjer, na djecu, kroz školu i slično. Međutim, kada bih izolirao sam sebe, zapravo me to ne dotiče.
Dugo godina ste na sceni. Jeste li se umorili?
– Umoriš se, najviše fizički. Ponekad i mentalno. U posljednje vrijeme smo imali mnogo nastupa, sigurno smo posjetili devet zemalja. U Visoko sam, iskreno, išao svojom voljom. Tako da se još, očito, nisam dovoljno umorio.
Da li je muzika Vaš lijek?
– Uvijek je muzika moj lijek. To je sjajna situacija, jer ljepše te boli.
Šta možemo očekivati od Gorana u skorije vrijeme? Hoćemo li ga ponovo gledati i slušati u BiH?
– Uskoro smo u Baškoj Vodi na trgu, a ja najviše volim svirati trgove, moram priznati. To mi je najdraže, jer ne sviram više klubove za koje smatram da više nisu prilagođeni za mene. Poslije toga imamo Crnu Goru, Austriju, Slovačku. Do marta naredne godine mi je popunjen raspored. Kad je riječ o Bosni, ja se stvarno nadam da će opet biti neko druženje. Mene je majka naučila jednu važnu stvar: „Idi, sine, samo tamo gdje te zovu i nemoj dugo ostati“.