Muhamed Fazlagić Fazla: Izabran da isprati Muhameda Alija na neki bolji svijet

Piše: Redakcija

Među 15.000 onih koji su prošle sedmice prisustvovali klanjanju dženaze Muhammadu Aliju u Freedom Hallu u Louisvilleu bio je i Muhamed Fazlagić Fazla. S ovim uspješnim Bosancem, koji sa suprugom i kćerkom živi i radi u Americi, razgovarali smo o posljednjem ispraćaju bokserske legende, ali smo se, također, vratili i u 1993. godinu, u vrijeme  kada je Fazla u Millstreetu u Irskoj na Eurosongu predstavljao BiH s pjesmom „Sva bol svijeta”. Bila je ovo prilika da naša zemlja još jednom pred milionima ljudi širom svijeta koji tradicionalno prate ovo najveće muzičko takmičenje u Evropi još jednom potvrdi svoju nezavisnost.

Okolnosti koje su našu delegaciju pod kišom granata i metaka prije 23 godine dovele do blještave Eurosong pozornice, uskoro će biti ispričane kroz jedan film. Naš sagovornik se više ne bavi muzikom. U Louisvilleu je priznato ime u sportskim i akademskim krugovima. Budući da se u mladosti bavio fudbalom, dolaskom u Ameriku prvo je osnovao školu fudbala „United 1996 FC”, da bi 2010. godine bio imenovan za tehničkog direktora i glavnog trenera „River City Roversa”. Amerikanci ga opisuju kao trenera velikog iskustva.

Prisustvovati dženazi velikog sportiste i velikog čovjeka kakav je za života bio Ali, uistinu, predstavlja čast, nama je drago da je ukazana jednom Bosancu. Kako ste se našli u ovom odabranom društvu, u kojem su se mogli vidjeti još i turski predsjednik Recep Tayip Erodgan, a mediji su izvijestili i jordanski kralj Abdullah?

– Ovdje živim i radim od 1996. godine.  Kao i mnogi drugi ljudi bh. korijena relativno dobro sam se integrirao u lokalnu zajednicu kako putem klubova koje sam osnovao i na čijem čelu sam već 20 godina, tako i kroz svoj akademski rad na Univerzitetu Louisville. Valjda je predstavnicima lokalne zajednice bilo logično da nekoga kao mene pozovu, vjerovatno smatrajući da tu treba da budem. Nažalost, na dženazi nisam vidio Kralja Abdullaha, predsjednika Turske Erdogana jesam. Rukovali smo se i razmijenili nekoliko kurtoaznih rečenica. Više vremena sam u razgovoru proveo s njegovim savjetnikom za sport Hidom Turkougluom, koji je, uostalom, „naš” čovjek, Sandžaklija, iz Sjenice i dobro govori bosanski jezik.  Osim njih, prisutni su bili još i Jessie Jackson, nekadašnji predsjednički kandidat i aktivist za ljudska prava, čuveni menadžer Don King, kao i Louis Farakhan, jedan od najinstrumentalnijih ljudi za formiranje pokreta Nation of Islam. Tu je, naravno, bio i Jusuf Islam, nekada najsjajnija zvijezda na rock and roll nebu.

Ali je svjetski poznata osoba na više nivoa. Govorimo o čovjeku koji je osvajao olimpijsko zlato u Rimu 1960., a dobio na papiru osnovna civilna prava u državi za koju je osvojio medalju,  tek donošenjem Civil Rights Acta, 1964. godine. Jedan od rijetkih koji je imao hrabrosti, a i intelektualne sposobnosti da artikulira nepravdu koju na svojoj koži osjeća i isto tako da prepozna nevolje drugih. Borac za pravdu, čiji su stavovi, nekad kontroverzni, nakon toliko godina realizirani kao istina i pravda.  Kad je riječ o posljednjem ispraćaju, velika je stvar biti svjedok historije, s naših prostora to ljudi najbolje znaju. Posmatrali su ovakvu jednu sahranu 1980. godine.

fazla2

Neki se sjećaju svojih očeva kako su navijali satove ne bi li gledali Alijev okršaj s njegovim ljutim rivalom Frazierom. Je li se u Vašoj kući gledao boks, pamtite li ijedan Alijev meč?

– Moj rahmetli otac bio je veliki zaljubljenik Muhameda Alija i logično je bilo da brat i ja slijedimo primjer. Naravno da smo gledali i pratili te borbe, kao, uostalom, i mnogi u našoj državi. Sjećam se vrlo dobro i Zaira i Manile, a, nažalost, vidio sam i borbu s Leonom Spinksom, gdje je Ali izgubio titulu.

Po dolasku u Ameriku vratili ste se prvoj ljubavi, fudbalu, i odmah snašli u novoj sredini. Amerika je uvijek drugima otvarala svoja vrata, ali ona danas ima i Trumpa, i njegovu ne tako optimističnu retoriku. Koliko se Amerika od Vašeg dolaska promijenila?

– Amerika je ozbiljna država u kojoj se rad, kreativnost i inovativnost cijene. Mora se svakodnevno raditi na sebi, pratiti razvoj tehnologije, usvajati nova znanja, da bi ostali konkurentni i da bi polučili ozbiljniji uspjeh. Fudbal je bio logično rješenje u mom slučaju, ali moram reći da sam uporedo uz fudbal, radio na svom sistematskom i fudbalskom obrazovanju. Amerika i danas otvara vrata. Trump je američka realnost, njegova retorika je muzika za uši onima koji ne mogu da prihvate nove realnosti, da demografija SAD-a nije ono što je bila. On govori kodnim jezikom, koji prepoznaju rasisti, fašisti i oni ignorantni koji cijene više zvijezdu reality showa nego, naprimjer, nekoga ko je osvojio Nobelovu nagradu za lijek protiv raka. Uglavnom, on predstavlja one koji ne žele raditi na sebi, one koji misle da im rođenjem pripadaju privilegije. Na njihovu žalost, to je daleko od poimanja američke javnosti i zato Donald Trump neće nikada biti predsjednik SAD-a.

 Godine 2000., diplomirali ste poslovnu administraciju na Sullivan univerzitetu, tri godine kasnije magistrirali diplomaciju na Kentucky State univerzitetu. Doktorat ste radili na Univerzitetu Louisville iz primijenjene sociologije. Sve navedeno samo je dokaz koliko je tačna teza o snalaženju naših ljudi bilo gdje u svijetu. Kakva je u tom smislu bosanskohercegovačka zajednica u Louisvilleu, i njeni kontakti s Bosnom?

– U gradu u kojem živim bh. komuna je raznolika. Imate mnogo veoma uspješnih ljudi u svijetu medicine, edukacije i u oblasti građevinarstva. Mnogo profesora na univerzitetu za ovako malu zajednicu. Nažalost, sistemskog rada, sponzoriranog od države BiH, nema.  To je razumljivo, jer s ovakvom vlašću u BiH i ne možemo očekivati ništa. Uglavnom, ljudi koji trenutno žive u inozemstvu imaju mogućnost putem društvenih mreža biti bliže svojim sredinama, komunikacija je odlična, a i ljudi vrlo često dolaze u BiH, i koliko znam dosta i ulažu u BiH.

BiH je bilježila sjajne i ne tako sjajne rezultate na Evroviziji, predstavljali smo se s kvalitetnim i manje kvalitetnim pjesmama, ali ona iz 1993. godine „Sva bol svijeta” je drugačija od svih. Ona ima svoju simboliku, ne samo zato što je bila prva od perioda samostalnosti BiH na ovom takmičenju, već što je i upozoravajuća, opominjuća…

– Pjesma kao „Sva bol svijeta” vam se uglavnom desi, teško je isplanirati ili dizajnirati takvu priču.  Ta pjesma predstavlja sublimaciju svih emocija koje smo svi mi akumulirali u periodu brutalne agresija na Bosnu i Hercegovinu i naš rodni grad. Poklopilo se da su Pecine, Dinine i emocije cijele ekipe apsolutno identične emocijama građana koji su Bosnu doživljavali kao svoju i zato je ta pjesma postigla takav uspjeh, pa je i dalje, nakon 23 godine predmet diskusija u medijima.

fazla3

Mukotrpni put bh. delegacije od Sarajeva do Milstreeta uskoro će biti pretočen u filmsku priču. Pojasnite nam detaljnije kako se rodila ova ideja da se ekranizira Vaša verzija o okolnostima učešća BiH na Eurosongu? Imate li informacije kad bi film mogao biti završen?

– Ovo pitanje treba posmatrati iz evropskog ugla, a ne iz naše bosanske realnosti. Da se odmah razumijemo, niko i nikada iz naše ekipe nije glorificirao ovu priču niti je, ne daj Bože, poredio s nekakvim heroizmom. Mi znamo ko su bili heroji, njihova imena malo ljudi zna, a proveli su četiri godine po rovovima, bolnicama, školama ili narodnim kuhinjama, odupirući se neprijatelju. Kažem zapadna priča, jer je velikom dijelu ljudi koji tamo žive nejasno ili suludo da bi neko uradio takvo nešto za svoju državu.

I to sve da bi prisustvovao jednom medijskom spektaklu, koji jedni posmatraju s ironijom i podsmijehom, a drugi uživaju u Eurosongu. Za nas u BiH, to je bila prilika da predstavimo državu na nekom od kanala koji ne prenosi samo vijesti i gledateljstvu koje je apolitično te da im jasno kažemo odakle i zašto dolazimo na takvu smotru. To su prepoznali Jonnie Ellen i Cormac Fox, dolazili su kod mene u Ameriku, na osnovu mojih sjećanja su pravili scenarij, posjećivali su me i u Sarajevu, gledali lokacije gdje se sve to odigravalo, pa čak su išli kod moje mame da vide sve dijelove garderobe u kojoj sam nastupao (smijeh).  Mislim da su u završnoj fazi s pripremama i vjerovatno ćemo taj film vidjeti 2017., na SFF-u.

Bliži se godišnjica smrti Davorina Popovića. Generacije će ga pamtiti po njegovim neprolaznim pjesmama, kultnim „Indexima”, velikoj karijeri, neki će čuvati  rijetke fotografije koje će pričati priče o saradnji, prijateljstvu… Voljela bih da mi ispričate neki detalj kojim čuvate uspomenu na njega?

– Davor je bio tolika gromada i toliko bitan u razvoju sarajevske sociologije kulture da bismo mnogo više od odgovora na pitanje mogli ponuditi i napisati. Bio sam jedan od rijetkih sretnika koji mu je bio blizak, poznavao je odlično mog daidžu Nedu Hadžihasanovića, koji je bio jedan od suosnivača „Indexa”, i dozvolio mi je da mu se približim. Pozivao me je da nastupamo zajedno u Lisinskom, u kultnom Saloonu u Zagrebu i to mu ne mogu zaboraviti niti dovoljno se zahvaliti. Mnogo smo vremena provodili skupa. Spomenut ću jednu komičnu situaciju, koja se desila po mom povratku sa Eurosonga u Sarajevo.

Sjedili smo u FIS-u i došao je rahmetli Talijan da obavijesti Davora da je za novog komandanta federalnih oružanih snaga postavljen general Anto Roso, i da je izrazio želju da upozna Davora kao jednog od sarajevskih eminentnih Hrvata. Susret je zakazan za osam sati uvečer istog dana. Roso se pojavio besprijekorno odjeven u pratnji osam momaka. Nakon nekoliko rečenica i Davorove molbe da se prestanu persirati, Davor je pitao generala: “Boga ti, Ante, ko su ti ovi momci?” Roso je sav ponosan odgovorio: “Moja pobočna satnija”. Naletio general na sarajevsku mangupsku minu, tu ga Davor odmah pomnoži s nulom i odgovori: “Ma znam, generale, nego ima puno jalije, može ih bolan k’o namlatit'”. Naravno, svi prisutni pa i Roso su se nasmijali, a Roso shvatio odmah gdje je došao.

fazla4

Vaša kćerka Sarah ima 12 godina. Osim što je jako lijepa, također je i talentirana za tenis. Možete se hvaliti njenim konkretnim sportskim rezultatima.

– Sarah je jedino dijete koje imamo, ide u finu školu, voli dramu, ples, pjevanje, klavir i tenis. U svim ovim disciplinama je vrlo uspješna, ali i dovoljno mlada da sve ovo shvata isključivo kao igru, a puno manje kao budući poziv. Uspješna je u tenisu, prvak je države Kentucky i pojedinačno i u dublu, osvojila je brojne turnire.  Izbjegavamo praviti bilo kakve pritske na nju, pružamo joj logističku pomoć u okviru mogućnosti, koliko daleko će otići i koliko dugo će je sve u vezi s tenisom interesirati, ostaje da se vidi u skorijoj budućnosti.

fazla7

Muzika više nije Vaša preokupacija, no, zapjevate li nekada za svoju dušu, napišete neki stih za suprugu, prijatelje…?

– Vrlo rijetko, ne zbog nedostatka želje, već nedostatka prilika i vremena. U pravu ste, sad imam neke druge prioritete i onda ih je malo teže uskladiti sa situacijama gdje se može zapjevati. Ali, zaboravio pjevati nisam (smijeh).

fazla6

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti