Nakon što su prošle godine okončali snimanje serije “Lud, zbunjen, normalan”, naš najpoznatiji glumački trio ponovo će obradovati svoju vjernu publiku. No, ovog puta vraćaju se na daske koje život znače, te će pred bh. publikom, a kasnije i izvan naših granica, igrati komediju “Sjajni momci”. Probe su uveliko u toku, a čast da prvi gledaju predstavu imat će Mostarci, i to već 23. juna
Piše: Lejla Lojo
Foto: Edvin Kalić
Niko svakodnevicu ne zna uljepšati niti ljude od srca nasmijati kao naš najpoznatiji glumački trio: Mustafa Nadarević, Senad Bašić i Moamer Kasumović. Nakon što smo ih duže od 10 godina vjerno pratili u humorističkoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”, Mustafa, Senad i Moamer svoju će vjernu publiku obradovati novim projektom. Ovog puta sele se na pozorišne daske, te će širom BiH igrati u komediji “Sjajni momci” (Sunshine Boys), rađenoj prema tekstu američkog pisca Neila Simona. Probe su uveliko u toku, a kako su Mustafa, Senad i Moamer uigran tim, sigurno je da će i ovaj projekt lako naći put do svoje publike. No, glavni krivac za njihov povratak na daske koje život znače zapravo je Senad Bašić.
– Radio sam neke vježbe sa studentima i koristio sam materijale Neila Simona. Počeo sam istraživati njegova djela i shvatio da, zapravo, mnogo cijeni glumce i glumačko umijeće, odnosno da piše za glumce. Kod pisca se uvijek osjeti kada piše za glumca. Takva su, naprimjer, sva Mollierova djela, takva je većina Shakespearovih djela ili kao što je Dušan Kovačević pisao za Batu Stojkovića. Zna se desiti ta ljubav između pisca i glumca, kada je glumac piscu glavna inspiracija. Tako se i Neil Simon vezao za nekoliko glumaca i za njih je pisao. Uglavnom su to bili pozorišni komadi koji su poslije filmovani. Mi smo izabrali “Sjajne momke” i adaptirali ih. Prilagodlili malo našem mentalitetu, s obzirom na to da je originalni komad američki, namijenjen toj publici. Mi smo to prilagodili našem balkanskom mentalitetu i, eto, krivac sam ja, pa sad kaznite me!
Znate, komedija je vrlo čudan žanr. Ona traži da se prosto izgladi s publikom, traži druženje. Igrajući komediju, ona dobija jednu finu polituru, publika je ta koja polira. Ta interakcija između glumaca i publike toliko je intenzivna da je u potpunosti u prezentu i taj sat se mi, kao glumci, ali i publika, odvojimo od stvarnosti i odlazimo u svijet igre zabave, smijeha…
Kako ste reagirali kada vas je Senad odlučio opet okupiti na jednom zajedničkom projektu?
Moamer Kasumović: Najprije smo pogledali film, odnosno adaptaciju na dramski tekst, koji je snimljen 1975. godine. Bilo je malo problema u vezi s pronalskom originalnog teksta, jer kod nas ništa nije igrano prema tekstu Neila Simona, osim jedanput u Hrvatskoj. Kad smo dobili tekst, sva trojica smo se zaljubili u to što smo imali ispred sebe, jer smatramo da ovim tekstom pravimo jedan mali omaž glumcu. Nekako, naš posao se danas u tolikoj mjeri nipodaštava da svako sebe smatra glumcem. Imam osjećaj da nas ljudi smatraju zamjenjivim, a to ne treba tako biti. Glumački posao je plemenit i ovim tekstom želimo da glumcima vratimo dignitet.
Koliko nam je smijeh danas potreban, koliko nas on, u ovo teško vrijeme, liječi?
Mustafa Nadarević: Smijeh je vazda bio lijek. Jednom prilikom sreo sam gospođu u Zagrebu koja mi je ispričala nevjerovatnu priču. Naime, jedan gospodin, inače iz Sarajeva, bio je bolestan i otišao je na operaciju u Ameriku. A kako su tamo ljudi takvi da ti kažu istinu u oči, njemu su rekli da umire i da mu nema spasa. On je tada uzeo sve dobre komedije, uključujući i neke naše radove, zatvorio se u sobu, gledao i smijao se kao lud. Familija mu je mislila da je poludio. Ali, eno njega i dan-danas je zdrav. Apsolutno je smijeh lijek. Zamislite da imate partnera koji galami i udara i onog drugog koji se samo smije i veseli. Uvijek se hoćete družiti s nekim ko je veseo i nasmijan, a ne s nekim tersom i napornim čovjekom. U jednom scenariju koji sam pisao živi lik koji se vodi parolom: “Iznesi iz kuće nasmijano lice”. Tome težim. I kad idem po ulici i imam nekih briga i muka i vidim da mi je lice zgrčeno od nekog belaja, počnem se, baš ko budala na brašno, smijati i odmah sve bude bolje.
S druge strane, igrati komedije da bi se dobio taj smijeh kod publike je vraški težak posao. Nije Sizifov, ali kad bi se tragalo po grčkoj tragediji, našao bi se neki lik s kojim bi se to uporedilo. To je zaista težak glumački posao. Igrati je dobro, igrati je do kraja, jer najvažnije je izvući onaj iskreni smijeh, iz duše, iz dna pluća… Tamo gdje stoje i radost i muka u čovjeku.
Drago mi je da smo baš Senad, Moamer i ja opet zajedno. Kad sam s njima, osjećam se kao da smo neka mala banda koja ide po sokaku i spašava jadne i nevine. Osjećamo se kao da smo junaci Pavlove ulice i sretan sam što poslije dugo, dugo vremena u Sarajevu ne radimo posao koji je iscrpljujući i težak. Nego radimo kada možemo i igramo se. Moram priznati da sam mislio da više nikad neću stati na pozorišne daske, ali nikad ne reci nikad.
Kažu da glumcu gluma treba biti poput igre. Koliko je gluma Vama danas igra, a koliko zanat?
– Dobro je da imaš iskustvo, kao kada šiješ, pa ovdje praviš ovakav ili onakav šav. Ali, to iskustvo možeš koristiti samo da raspodijeliš snage, jer je komedija napornija od tragedije. U komediji moraš biti jedan motor i nekako mi se čini da su svi glumci motori, a da je publika kompozicija i da nju vučemo. Ako su momčad dobro složena, a mi jesmo “sjajni momci”, onda možemo napraviti jednu vrijednu predstavu, nešto što baš čovjeka opušta.
Sigurno je da ste uigran tim i da vam ne treba puno vremena za pripreme?
Moamer Kasumović: Naše pripreme počele su još u aprilu. Ali što se kaže, znamo kako svaki od nas diše. Od aprila se pripremamo, sve je počelo u Opatiji, gdje smo prilagođavali tekst, jer reference koje su u originalnom tekstu odnose se na Ameriku i kod nas ne bi bili prepoznati. Sad smo prešli u Sarajevo, gdje imamo intenzivne probe i jedan lijep proces u kojem najiskrenije uživamo.
Kada i gdje je premijera?
Senad Bašić: Prva predstava igrat će se 23. juna u dvorani “Herceg Stjepan Kosača” u Mostaru. Poslije toga igramo u Sarajevu, zatim planiramo Banju Luku. Ova tri grada su prva u planu, a onda kreće turneja koja će se slagati onako kako je najlakše za organizovati, odnosno za putovati. Planiramo igrati do Nove godine. Krenut ćemo iz BiH, a onda ćemo ići i u Regiju i tamo gdje nas pozovu. Smisao komedije jeste da ima publiku.
Nadovezao bih se na ovaj dio o smijehu o čemu je Mustafa govorio. Imam običaj to ispričati svojim studentima, pogotovo muškarcima. Naime, jedan psiholog primijetio je da muškarac koji ne može da nasmije ženu ili djevojku, nema prolaza. Humor je do te mjere jedna komplikovana intelektualna vještina da je zaista rijetko ko obdaren u nekom izoblju da može funkcionisati kao komičar. Mnogo glumaca su sjajni glumci, ali nikada nisu odigrali komediju i prosto se plaše tog žanra. Sukus svega jeste to da ništa ne odbija toliko ženu od muškarca koji je ćumur, koji ne umije da nasmije.
Naše čitatelje će zanimati šta je sa serijom: “Lud, zbunjen normalan”?
– Serija “LZN” je završen projekt. Prestali smo snimati prošle godine i ovo nema nikakve veze s tim projektom.
Kako funkcionirate vas trojica, kako prevazilazite generacijski jaz ili se to, kad je riječ o poslu, uopće ne osjeti?
Mustafa Nadarević: Nema jaza. Nekad sam ja najmlađi, a Moamer najstariji. Kad se nađu neki ljudi i podudare energije, sve super funkcioniše. Sa Senadom sam radio na nekoliko projekata, počev od filma “Kod amidže Idriza”, pa sve do prošle godine i kraja snimanja serije “LZN”. S Moamerom sam radio nešto kraće i na snimanju se nikada nije povisio ton. Ipak, kad se radi po 12 sati i kad si nervozan i napet, uvijek je bio neki smiraj. Ja sam, zapravo, prvi put osjetio šta je sabur. Neki sabur je legao na nas. Pošto sam stariji, malo sam eksplozivniji i fitilj mi je kraći. A taj moj kratki fitilj i Senad i Moamer vazda su pleli i produživali. I ova predstava nastala je iz tog mira među nama, publika to osjeti. Stalno su nas zvali iz različitih gradova, dijelova regije, ali i svijeta. Predstavu smo napravili jer su nas na to ljudi nagovarali. Imali smo sreću da spojimo tri generacije između kojih nema nikakvog jaza, nego samo veliki mostovi.
Spomenuli ste kako ste mislili da više neće iskoračiti na pozorišne daske. S kakvim emocijama iščekujete ovu turneju?
– Uzbuđen sam. Svi smo uzbuđeni, jer zaista to su daske koje život znače. Sad sam u fazi kad se budim noću i mislim: “Je li ova scena dobra ili nije, treba li je doraditi?”. To je jedna slatka napetost, kao da na ćošku ulice čekaš curu da naiđe, prvi put se viđate, pa hoćeš da vidiš kako se namirisala i uredila, kako miriše i treperi. Eto, tako i mi… Ta cura je naša publika i mi ćemo sad vidjeti šta će da nam kaže.
Turneja kreće iz Mostara, slijedi Sarajevo, zatim Banja Luka, potom ostali gradovi. Čini se da je to projekt koji će ujediniti čitavu BiH, a to je ono što nam danas najviše treba?
Senad Bašić: Kao glumci, ne znamo drugačije. Operisani smo od politike. Naravno da pratimo šta se dešava i neophodno je da to prođe kroz naš glumački materijal. Ali, za nas je publika, publika. Bilo gdje da igramo, publika je ista. Kad uđe u teatar, ona skine plašt nacionalnosti i političkih uvjerenja, odmiče se od stvarnosti, ulazi u neki zamišljeni svijet, iluziju koja živi sama za sebe…
Moamere, Vi ste ovdje najmlađi, šta ste najvrednije naučili od godina saradnje s Mustafom i Senadom?
– Uvijek kažem kako je saradnja sa Senadom i Mustafom za mene bila kao još jedna glumačka akademija. To su sve neke lijepe male cake koje neću naučiti ni na jednoj akademiji. To su te utkamice koje u nogama imaju i Senad i Mustafa. Mogu samo biti sretan što sam dio ovog tima i što radim s njima obojicom.