Najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države, koji historičari nazivaju i rodnim listom državnosti BiH, izdao je, 29. augusta 1189. godine, tadašnji vladar Bosne Kulin ban. Mnogi historičari smatraju da Kulin ban nije samo nasljednik, nego bliski rođak ili čak sin bana Borića, prvog bosanskog vladara čije se ime spominje.
…Ja, ban’ bos’n’ski Kulin’ prisezaju tebe kneže Kr’vašu i v’sim’ građam’ Dubrov’čam’ pravi prijatelj’biti vam’od’sele i do vieka i pravi goj dr’žati s’vami pravu vieu dokol s’m’ živ.
V’si Dubrov’čane kire hode po mojemu vladaniju tr’gujuće, gde si kto hoće kr’vati gode si kto mine pravov’ virov’ i pravim’ sr'(d’)cem’ dr’žati je bez’v’sakoje z’lediraz’v’e što mi k’to da svojov’ voljov’ poklon’.
I da im’ne bude od’moih’čest’nikov sile i do kol u mene budu dati im’s’vit’i pomoć’ jajire i sebe kolikore moge bez’ v’sega z’loga i primis’la.Tako mi b(og’) pomagaj i sie s(ve)t(o) evan’đelie – piše u Povelji Kulina bana, najznačajnijem dokumentu i kulturno-historijskom spomeniku Bosne i Hercegovine, u kojoj Kulin ban kaže da Dubrovčanima garantira sigurnost, slobodu kretanja i trgovanja po njegovoj “vladaniji”, odnosno njegovoj državi. Odrekao se i carine, te uvjerava Dubrovčane da će im biti pravi prijatelj “od sele (sada) i do vieka”.
Povelja je, ustvari, najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države, pa je historičari nazivaju i rodnim listom državnosti BiH, a, prema mišljenju profesora Hasana Balića, predstavlja najdragocjeniji spis u hiljadugodišnjoj historiji Bosne i Hercegovine. Pisana je dvojezično: bosanskim jezikom i bosanskim pismom – bosančicom, te latiničnim pismom na latinskom jeziku, a izdao ju je, 29. augusta 1189. godine, tadašnji vladar Bosne Kulin ban.
Ne samo da je dosad najstariji pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja Kulina bana i najstariji državni dokument svih južnoslavenskih naroda i država. Potvrđuje postojanje države Bosne i Hercegovine u 12. vijeku i prvi je bosanskohercegovački dokument upućen stranom vladaru.
– Ovim možemo vidjeti kako je on (Kulin ban) suveren vladar na čitavoj teritoriji i što je najvažnije on garantuje zaštitu i sankciju svakome ko odredbe iz njegove Povelje ne poštuje. To znači da ima i određeni aparat vlasti i može reagovati uprava na svako kršenje. Na koncu ništa manje važno, Povelju piše i potpisuje dijak Radoje, što znači da srednjovjekovna bosanska država ima i svoju notarsku kancelariju, što je svakako još jedan od elemenata stabilnosti i pokazatelja napretka srednjovjekovne bosanske države – kazala je o Povelji prof. dr. pravnih nauka Benjamina Londrc.
Za Kulina bana i dobrijeh dana
O periodu vladavine Kulina bana Bosnom mišljenja su podijeljena, pa je, prema jednima, vladao od 1180. do 1204., a prema drugima, od 1167. do 1204. godine. Historijska je činjenica da je Bosna tada bila politički stabilna i značajno ekonomski napredovala, naročito u razvoju rudarstva i uspostavi trgovačkih veza s dalmatinskim gradovima, prvenstveno s Dubrovnikom. Blagostanje i prosperitet, te miran i dostojanstven život za vladavine Kulina bana u bosanskohercegovačkom narodu su izrodili izreku: „Za Kulina bana i dobrijeh dana“, koja se pamti i ponosno izgovara i dan-danas.
Kulin ban se prvi put spominje 1180. godine u jednom pismu koje mu je uputio papin izaslanik Teobald, u kojem se, ustvari, izvinjavao Kulinu što ne može lično doći da mu uruči Papino pismo, jer je napadnut na putu pa se morao vratiti u Split. Teobaldovo pismo bilo je adresirano: “Kulinu, velikom banu Bosne”, a počinjalo je riječima: “Plemenitom i moćnom mužu Kulinu banu Bosne”, koje pokazuju koliko je bosanski ban bio poznat i cijenjen u Rimu, ali i u drugim zemljama. Kulin je, 1183. godine, ušao u antibizantijsku koaliciju, pa je s Mađarima u ratnom pohodu prodro sve do Sofije. Od ratnog plijena je u današnjim Muhašinovićima kod Visokog sagradio dvije bogomolje, čije su ostatke arheolozi nedavno pronašli.
Mnogi historičari smatraju da Kulin ban nije samo nasljednik, nego bliski rođak ili čak sin bana Borića, prvog bosanskog vladara čije se ime spominje. Kulinova supruga bila je Vojislava, a sin ban Stjepan. Imao je još jednog sina kojeg mu je odveo Papin izaslanik Ivan Casamaris u Rim. Kulinova sestra bila je udata za zahumskog kneza Miroslava Zavidovića.
Nadmudrio Papu
Bosanska banovina je s Kulinom predstavljala silu od koje su strepile sve okolne zemlje. U proljeće 1202. godine, u Srbiji je uz mađarsku pomoć stariji Nemanjin sin Vukan zbacio s prijestolja mlađeg brata Stefana. Kulin je osudio taj postupak, te s vojskom krenuo na Srbiju i teško je poharao, zbog čega se mađarski kralj Emerik žalio tadašnjem papi Inocentiju III, jer nije mogao početi krstaški rat, na koji se obavezao.
U strahu od Kulina bili su i drugi susjedni vladari, pa je tako, 1199. godine, zetski kralj Vukan (iz današnje Crne Gore), poslao Papi pismo u kojem je optužio Kulina da je bogumil, pa prema tome i heretik, kao i svi njegovi podanici. Slične optužbe stizale su i s drugih strana, usljed čega je Papa počeo s pripremama za krstaški rat protiv Bosne.
Kulin ban je, svjestan da se ne bi mogao oduprijeti udruženoj krstaškoj sili, na iznesene optužbe mudro odgovorio Papi kako je bogumile držao za dobre katolike, te, ako je u zabludi, zamolio Papu da mu pomogne kako bi izašao na pravi put. Papa je bio zadovoljan Kulinovim odgovorom i poslao je u Bosnu svog izaslanika Ivana Casamarisa.
Nakon obavljene istrage, u proljeće 1203. godine, održan je sabor na Bilinom polju kod Zenice, na kome je sve završeno mirno, iako će se kasnije ispostaviti da se u Bosni, ustvari, nije ništa izmijenilo o pitanju bogumilstva. Štaviše, od tog vremena bogumilstvo je jačalo pa je Bosna kasnije postala „najheretičnija“ zemlja Evrope.
Original Povelje Kulina bana nije u BiH
Povelja Kulina bana čuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći je ukraden u 19. vijeku i danas je u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu. Prema historičarima, u Rusiji je original, a u Dubrovniku su dvije prepiske originala.
Bosna i Hercegovina je, na inicijativu Zemaljskog muzeja BiH, 2013. godine uputila zahtjev za vraćanje Povelje u matičnu državu, ali ga je Rusija odbila uz obrazloženje da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, također pripada i njihovoj historiji. Jer, osim što je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan ćiriličnim pismom, odnosno bosanskim pismom – bosančicom, Povelja je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru uopće napisan nekim od narodnih (slavenskih) jezika.
Kako je original Povelje stigao u Rusiju, opisao je jedan od aktera tog događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić. On je, kako je tvrdio, šetajući gradom, na ulici vidio hrpu odbačenih stvari među kojima i neke stare spise. Prebirući ih našao je dokument za koji je odmah ustanovio da je riječ o starom i značajnom rukopisu. To je, navodno, bila Povelja Kulina bana, i tako je došla u njegov posjed.
Gagićevu priču demantirali su historičari, koji su istraživanjima utvrdili da Gagić nije mogao doći do Povelje 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to vjerovatno uz pomoć izvjesnog Đorđa Nikolajevića, koji je te godine po nalogu austrougarske vlade u Dubrovačkom arhivu vršio popis starih rukopisa koji su trebali biti prebačeni u Beč, među kojima je bila i Povelja. Smatra se da je Gagić došao do Povelje nakon što je novčano podmitio Nikolajevića.
Dva prepisa Kulinove povelje iz Dubrovnika odnesena su u Beč 1833. godine, gdje su ostala do završetka Prvog svjetskog rata, kada su predata Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Godine 1941., ponovo su odnesena u Beč s ostalom arhivskom građom, te vraćena 1947. godine, od kada se nalaze u Dubrovačkom arhivu. A u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine izložena je kopija Povelje Kulina bana.
Uz mnogo veći angažman, upornost i podršku današnjih bh. vlasti, ovaj dragocjeni i neprocjenjivi spomenik nacionalne kulture, historije i državnosti Bosne i Hercegovine, mogao bi se vratiti u svoju zemlju, gdje i pripada.