Hrvatski pjevač Massimo Savić (60) srca publike osvojio je svojim specifično romantičnim glasom, ali i zbog riječi svojih pjesama koje pjeva srcem. U svojoj dugogodišnjoj karijeri Massimo je osvojio brojne muzičke nagrade. Karijeru je počeo osamdesetih godina kao vođa legendarne new wave/synth-pop grupe „Dorian Gray“, a 1987. godine objavljuje prvi samostalni album “Stranac u noći”. Danas iza sebe ima dvadeset studijskih albuma, te brojne nagrade koje ga svrstavaju među najbolje muške izvođače u Hrvatskoj i našem regionu.
Nedavno je Massimo objavio pjesmu “Zamisli”, koju je napisao pokojni Rajko Dujmić.
– Vrlo je mukotrpno i teško odabrati pjesmu na kojoj ćete raditi. Bilo ona vaša ili kolege autora. Kako godine prolaze, tako sam sve ozbiljnije shvatao taj trenutak odluke da ću ja na toj pjesmi raditi. Zbog čega je to tako? To je zato što se ta pjesma snima i ta pjesma ostaje kao zvučni zapis faktički zauvijek. Kada nas je zamolila udovica Rajka Dujmića bismo li mi od njegovih ideja snimili neku pjesmu, jasno da nas je zanimalo. Ja sam, osim toga, Rajka jako dobro poznavao, tako da je razlog za snimanje bio tu. I ne samo zbog toga, već je Rajko praktički polubog našeg popa. Pjesme koje je ostavio, kao npr. pjesma “Tonka”, jesu nešto predivno.
Kako je publika prihvatila ovu pjesmu?
– Pjesma “Zamisli” je kao i sve moje pjesme. Vi nećete vjerovati, ali za pjesmu “Iz jednog pogleda” moja firma je morala moliti, i to doslovno na koljenima neke urednike da puštaju tu pjesmu. To je činjenica. Mene su počeli najprije zvati muzičari i govoriti koliko je to fenomenalno. Odmah sam pomislio, ako te muzičari zovu prop’o si, ako je to njima dobro, kod publike to neće proći. Tako da smo morali čekati s reakcijom publike nekih pet, šest mjeseci. Tako da čekamo i za pjesmu “Zamisli”. Ja sam na taj tip ratovanja već navikao. Znam da je pjesma fenomenalna, jer da nije, ja je ne bih ni dotakao. Realizaciju sam nadgledao koliko sam mogao. Radio sam s divnim producentima, imao sam jednu dobru odskočnu dasku da napravim divnu pjesmu.
Bez obzira na zakašnjelu reakciju, vaše pjesme traju godinama.
– Nije tako lako donijeti pjesmu i da narod odluči da je ta pjesma za njih prava. Znate, ja nisam tip koji koristi etno elemente. Kada dođem u Sarajevo, ne kleknem na pod i ne ljubim asfalt. Ne koristim se takvim stvarima. Nemam ni super grudi, niti super stražnjicu, a ne punim ni žutu štampu jer su me uhvatili s dva kilograma kokaina Za tipa kao što sam ja uopće nije jednostavno raditi na ovom području na kojem se dešavaju lažna pamet, lažni moral itd. Naš problem je što mi i dan-danas imamo mnogo nepismenih ljudi, to je problem, a kamoli nekoga uvjeriti u moj art. Nisam u poziciji visokokomercijalnog izvođača koji bez ikakvih problema plovi ovim životom i ima vilu na Dedinju. Nisam taj tip. Ja sam nešto drugo i kao drugo nikada mi nije bilo jednostavno, ali ono što mogu reći, jeste da ljudi na moje koncerte ne dolaze slučajno. Oni tačno znaju po koju emociju dolaze, što od mene žele i znaju da su moji prijatelji. Svaki čovjek koji dolazi na moj koncert može postati moj prijatelj, ja vam to garantujem. Da se nađemo negdje na kafi, uvidjeli bi da gledamo kroz iste naočale svijet. I to je ono što je lijepo. Ta količina je mala, oko dva posto pučanstva, ali meni je to dovoljno da živim kvalitetno i stvaram kvalitetnu muziku.
Glamur, sjaj, grandiozni nastupi, luksuz, dobra zabava. Tako mi obični smrtnici zamišljamo živote vas velikih zvijezda. No, kako to sve izgleda ispod površine?
– Jao kako su me jednom napali ovdje kada sam izjavio da je estrada ta koja koristi poluinformaciju i polumedije, medije trača, medije tabloida. To sve da istreseš, zajedno nećeš sakupiti 100 eura, ali to je odijelo, to je šminka, to se jede jastog, ali se nema za struju. Ja se onda pitam, to vam je kao kada kupite BMW, ali kada mu pukne guma vi nemate novca za zamjensku. Hoću reći, ako se već želiš hvaliti materijalnim stvarima, onda bolje to obavi da te to ne opterećuje, ako te opterećuje da pokazuješ da ti imaš, onda nešto s tobom nije uredu. Mene nikada nećete vidjeti na raznim događajima. Ja ne odlazim jer znam da se tu nalaze fotografi koji od toga prave tabloidne priče. Meni to ne treba. Svima je teško, ja sam svoje prve koncerte radio s rupama na cipeli. Stavljao sam kartone od kutije u cipele, da ne ogrebem noge dok hodam prema koncertnom prostoru. Prošao sam vrlo teška razdoblja, ali nikada nisam bio za glumu. Uvijek sam bio za to da budem taj koji jesam, u vremenu u kojem sam, sve ostalo se ne isplati prikazivati. I dan-danas sam jako teatralan, ali svako ko dođe na moj koncert neće otići nezadovoljan.
Koji su Vam najljepši trenuci u karijeri dugoj skoro 40 godina?
– Kada sam dobio dijete. To nema veze s karijerom, ali to je nešto što te pretvara iz propelerca u mlazni avion. I ne znaš koju snagu imaš. Kada mi je supruga rekla da je trudna, pao sam na koljena od sreće. Bio sam presretan, nisu mi teško pale ni neprospavane noći. U suštini, roditeljstvo vam donosi mnogo izazova, ali i trenutke neizmjerne sreće.
Nakon toliko godina na muzičkoj sceni i bogate muzičke karijere istroši li to čovjeka? Svi ti koncerti, putovanja. Imate li entuzijazma isto kao kad ste se počeli baviti muzikom ili ste ipak nekako odlučili prebaciti u manju brzinu pa dokle ide?
– Ne istroši. Znate, ja sam čovjek koji mnogo voli gitare. S vremenom od silnih koncerata, od gitare koja je veoma teška, počela me je boljeti kičma, pa sam je dao popraviti. To jest da majstor za gitare pronađe idalno rješenje kako bi bila lakša. Nedavno sam čak radio i nalaze, potpuno sam zdrav, a kad govorimo o entuzijazmu, on je još isti. Jednako se veselim svakom svom susretu s publikom.
Kojom se svojom pjesmom najviše ponosite i zbog čega?
– Možda će zvučati kao kliše, ali zaista se ne mogu odlučiti ni za jednu. No, ako pitate koja mi je pjesma donijela veliku popularnost, to je definitivno pjesma “Iz jednog pogleda”.
Ono što je interesantno jeste da nikada niste slijepo pratili muzičke trendove. Zbog toga ste svih ovih godina ostali autentični, no uprkos tome svaki put zvučite nekim novim zvukom. Kako postižete to da Vam je muzika uvijek osvježenje?
-Nikada nisam zazirao od eksperimentiranja, iskušavanja novih stvari i to se pokazalo dobrim. Radim s novim autorima, novim producentima, stalno slušam novu glazbu, trudim se pratiti trendove. A opet volim se ponekad okrenuti svojim dugogodišnjim suradnicima. Pa evo i pjesma “Zamisli” djelo je našeg velikana Rajka Dujmića, koje je dovršio, a zatim za pjesmu aranžman napisao mladi autor Ivan Dečak, a onda je sve to zapakirala ekipa iz nekadašnjih Svadbasa – Jura Ferina i Pavle Miholjević. Kada se sklopi takva ekipa, mora se dobiti nešto novo i drugačije.
Javna ste osoba, no, nosite i vidljivu notu tajnovitosti. Do koje je mjere, prema Vašem mišljenju, umjesno razotkrivanje privatnosti?
– Moj privatni život nije uopće zanimljiv da bi javnost trebala imati veći uvid u njega nego što ima sada. Šetnje s Mangom, trenuci s mojom obitelji, moj dom… Mislim da nema potrebe da svaki trenutak pokazujem gdje sam i šta radim. Volim se pohvaliti radnim procesom, zanimljivom saradnjom… I mislim da to javnost najviše i zanima, a ne boja pločica u mojoj kupaonici.
Zbog tematike pjesama mnogi Vas doživljavaju kao emotivca, ali kakav je Massimo kada se svjetla reflektora ugase?
– I jesam emotivac. I izrazito sam empatičan. Bole me nepravde, problemi svijeta. I moram vam reći da se teško nosim s tim.
U vašem životu su, kako ste to nekoliko puta kazali, dvije najvažnije žene su Vaša supruga i kćerka. Kakav ste suprug, a kakav otac?
– To morate pitati njih. Ja samo mogu reći da se trudim biti najbolji mogući suprug i najbolji mogući otac, a kako mi ide. Nadam se dobro.
Koje životne vrijednosti Vam je bilo najvažnije prenijeti kćerki Mirni i jeste li ponosni u kakvu je osobu Mirna izrasla?
– Ne samo da je Mirna izrasla u predivnu, snažnu, samostalnu ženu i da sam na nju ponosan do neba, nego me i svaki dan iznenadi i pitam se kako je moguće da imam takvu divnu kćer. Zahvalan sam na tome.
I sami znate koliko Vas Sarajevo voli i koliko se radujemo svakom Vašem koncertu. Šta prvo uradite kada dođete u Sarajevo? Postoji li neko posebno mjesto, ljudi koje uvijek volite posjetiti?
– Ma čim izađem iz auta znam da sam u Sarajevu. Osmijesi, zagrljaji, tople riječi, grad je to u kojem se osjećate tako dobrodošlo. Obožavam šetati Sarajevom, upijati njegovu ljepotu i veselim se svakom povratku.