„ Prvo sam čula prasak stakla, potom sam pala na pod. Isprva nisam znala da sam ranjena ali kad mi je rečeno da ustanem, shvatila sam da ne mogu. Trnci u nogama su mi bili znak da mi je povrijeđena kičma i tada mi je prošlo kroz glavu da ću ostati nepokretna „
Piše: Andrea Tomašević Kolenda
FOTO Samir Saletović
Njena priča treba biti podsticaj svima koji misle da su limitirani i da je nemoguće ostvariti željene stvari u životu. Kada sam je vidjela na hodniku Doma zdravlja „Saraj Polje“ htjela sam čuti njenu priču. Ljekar specijalista, klinički citolog doktorica Belma Goralija, najpozitivniji je lik kojeg sam upoznala posljednjih godina. Vedar duh, nasmijano lice i volja za životom postidjeli su me svake moje negativnosti i pesimističnog stava za određene životne probleme.
Razgovor počinjemo u ugodnoj atmosferi ljekarske sobe u kojoj ova, hvale vrijedna žena, pod mikroskopom marljivo gleda histopatološke uzorke ginekološkog odjeljenja.
– Završila sam Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar, a nakon toga sam upisala Medicinski fakultet u Sarajevu i redovno ga pohađala do rata. U junu mjesecu 1992. godine sam ranjena i ostala sam u invalidskim kolicima. Tada sam bila posljednja godina fakulteta – priču počinje doktorica Belma.
11 bolničkih mjeseci
Iako sam mislila da neće imati snage pričati o tom kobnom danu, hrabra žena nastavlja prepričavati svaki detalj tog nemilog događaja.
– Bila sam u svom stanu na Marijin Dvoru, a snajperom su svaki dan sa Grbavice pucali u moju zgradu. Prešla sam do komšinice čija je sestra pobjegla sa Grbavice i donijela joj nekoliko odjevnih predmeta jer nije uspjela ponijeti ništa sa sobom. Pozvala me na kafu i u tom momentu je snajper zapucao. Prvo sam čula prasak stakla, potom sam pala na pod. Isprva nisam znala da sam ranjena ali kad mi je rečeno da ustanem, shvatila sam da ne mogu.
Trnci u nogama su mi bili znak da mi je povrijeđena kičma i tada mi je prošlo kroz glavu da ću ostati nepokretna. Nakon toga je nastupila panika. Rekla sam im da zovu doktoricu Ines koja je živjela u našem ulazu i nakon toga su me prevezli do tadašnje Vojne bolnice sa teškim povredama pluća, jetre i kičme. Bila sam u groznom stanju, bez pulsa i pritiska. Zahvaljujući hitnoj intervenciji doktora Abdulaha Nakaša, ostala sam živa. Prognoze su u startu bile crne. Postojala je sumnja da li ću moći sjediti, a o hodanju nije bilo ni riječi. Tada sam imala 23 godine – Belma završava sjećanje.
Dugih 11 mjeseci provela je u bolesničkoj postelji dok povrede nisu zacijelile a nakon toga je počeo proces rehabilitacije. Znala je da mora biti izmještena u inostranstvo.
– Stanujem na četvrtom spratu, a lift u ratu nije radio. Po dolasku kući iz bolnice, moja porodica i ja se suočavamo sa teškom situacijom jer smo bili nespremni za to moje stanje i ja sam bila nespremna da nastavim svoj život. Čekala sam da budem izmještena s obzirom da nisam operisana i da moja kičma nije bila u dobrom stanju. Imala sam jake bolove koji su poticali od ranjavanja i nadala sam se da će mi nakon operacije biti malo bolje.
Kod kuće sam provela mjesec dana i ne sjećam se ni kako su mi prolazili ti sati. Kada nastupi granatiranje neko me od ukućana spusti do podruma, a ako sam sama, sjedila bih u hodniku i čekala šta će mi se desiti – prepričava doktorica Goralija.
Italija me vratila u život
U julu 1993. godine je izmještena u Njemačku gdje je provela četiri mjeseca na rehabilitaciji koja nije bila adekvatna za njeno stanje. Nakon toga, ljekari su zaključili kako su uradili sve što je u njihovoj moći i premještena je u izbjeglički kamp.
– Tu je bilo strašno živjeti jer nije bilo uvjeta za moje stanje. Imala sam pristup samo sobi i ničemu drugom. Mama i ja smo se jako napatile tu. Ipak, zahvaljujući mojoj priči sa novinarima došao je spas za mene.
Dok sam ležala u bolnici u Sarajevu posjetila me grupa novinara sa RAI televizije. Nisam bila voljna pričati jer su me umorile stalne novinarske posjete. Svi su bili željni dobre priče a niko mi nije htio pomoći. Bila sam im zanimljiva jer sam bila mlada, studentica medicine, koja ima sve preduvjete za uspješan život a ostala je nepokretna.
Taj talijanski novinar je bio druga priča. On se zainteresirao za moj slučaj i želio je da mu iskreno kažem šta mislim o tim obećanjima i novinarima koji dolaze u Sarajevo. Tad sam mu rekla „Vas briga šte se ovdje dešava. Čim izađete kroz ova vrata ne mislite o nama. Dobili ste priču i to je to“. Jako ga je to pogodilo. Na kraju je on organizirao da se ja iz Njemačke prebacim u Italiju i da proces oporavka pokušam nastaviti tamo – sa sjetom na licu se prisjeća.
Italija je bila prekretnica u Belminom životu. Po dolasku tamo, završila je u rehabilitacionom centru u bolnici koja je bila pravo mjesto za osobe sa teškim povredama i stanjima kakvo je njeno.
– Ta bolnica je poznata po sportskoj rehabilitaciji i moje samopouzdanje je raslo zahvaljujući njihovom odnosu prema nama. Redovno sam se bavila sportom i u bolnici sam provela dvije godine. Nakon toga sam završila i kurs kompjutera, počela raditi u jednoj bolnici kao sekretarica i dobila sam priliku da živim kao i svi ljudi koji nemaju invaliditet. Išla sam na sportska takmičnja i to je bilo ključno za moj oporavak jer sam se susretala sa ljudima koji imaju iste ili slične probleme kao ja i s njima sam se takmičila. Onda sam počela da se poredim sa onima koji su bolji od mene pa i sa onima koji nemaju nikakvih problema i tako je moje samopouzdanje raslo iz dana u dan. Pozicionirala sam se na dobro mjesto u društvu – objašnjava mi Belma.
Ljudi sa invaliditetom su nevidljivi
U Bosnu se vratila 1997. godine. Razmišljala je o tome kako će završiti započeti studij medicine i da li će se uspjeti nositi sa predrasudama.
Krenula je stepenicu po stepenicu. Njen prvi posao bio je za nevladinu organizaciju „Centar za samopouzdanje“ koju je osnovao Faruk Šabanović poznat po emotivnom govoru iz invalidskih kolica koji je posvetio predsjedniku Bilu Clintonu prilikom njegove posjete Sarajevu.
– Poslije tog angažmana radila sam za Queen’s univerzitet iz Kanade, a kako su oni radili na edukaciji medicinskog osoblja centara iz BiH, to me opet vratilo na medicinu i tada sam odlučila da ću nastaviti studij. Diplomirala sam 2004. godine.
Po završetku studija dobila sam stipendiju za staž i krenula sam na KCUS. Pored toga što je tadašnji menadžment imao razumijevanja za moje stanje, ljekari s kojima sam tada radila nisu ga pokazivali. Bila sam primorana otići zbog loših međuljudskih odnosa. Tada sam podnijela zahtjev da staž nastavim u Domu zdravlja Novi Grad i evo me tu…šesta godina. U međuvremenu sam specijalizirala u Zagrebu i stekla zvanje citologa – priču nastavlja doktorica.
Kakav je osjećaj voditi jedan sasvim normalan život 23godišnjakinje, sa svakodnevnim dužnostima i obavezama pa se nakon toga naći u situaciji da si prikovan za postelju i da razmišljaš šta će biti sa ostatkom tvog života, pitala sam je.
– Svako to primi na drugačiji način. Ja sam, nakon ranjavanja razmišljala šta ću raditi u svom životu. Doktor Nakaš je uvijek govorio kako mogu raditi za računarom ali ja za to nisam bila pripremljena jer sam mislila da ću biti doktorica, za što sam se i školovala. Nisam znala kako će me ljudi iz okoline, a kamoli pacijenti prihvatiti. Još uvijek postoje predrasude prema osobama sa invaliditetom u BiH, a tad je bilo još gore. Polazim od sebe…do tada nikada nisam srela osobu sa invaliditetom. Možda i jesam u prolazu ali nisam obraćala pažnju na nju. Te osobe su nevidljive. Sad znam da su one postojale jer sam u toj situaciji, ali ranije nije bilo tako – iskreno priznaje.
„Pustite je, sve može sama“
Na razumijevanje u poslu i u svakodnevnom životu slabo nailazi. Sreće sa sa strašnim predrasudama na svakom koraku. I obavljanje svakodnevnih radnji je izuzetno otežano.
– Nakon rata sam sa Marijin Dvora u kolicima stizala do Čarsije bez ičije pomoći. 2005. godine je došla famozna rekonstrukcija ulica i sada iz svog naselja ne mogu pomaći jer su prelazi i visoki trotoari veliki problem. Tu su i rupe na ulicama i tramvajske šine u koje redovno upadam i ostajem zaglavljena – objašnjava ona.
Ipak, preprekama ne dozvoljava da joj ubiju snagu duha i volju za životom.
U slobodno vrijeme doktorica Belma se druži, izlazi sa prijateljima i čita knjige.
– Vrlo sam optimistična i uvijek sam imala podršku porodice. Mama i tata su bdili nad mojim kolicima, a brat je uvijek govorio „Pustite je da radi sama sve što može raditi. Što ne može, mi ćemo joj pomoći“. Taj pristup mi se svidio i tako sam ojačala i shavtila kako puno toga mogu sama. Stan u kojem živim je podređen mom stanju a sve detalje i olakšavajuće stvari sam naučila u Italiji koja je za mene bila otkrivanje novog života.
Fasciniralo me to što tamo ljudi sa invaliditetom imaju divne brakove i djecu, normalno žive. Da sam ostala tamo sigurno bih i ja imala porodicu. Ovdje je to drugačije, primitivna sredina – na kraju razgovora poručuje doktorica, koja ističe kako je ipak zadovoljna svojim životom i zahvalna na putovanjima i zadovoljstvima koje joj je on pružio.