Moja nesreća je što iza mene nikada nije stajao nikakav lobi. Da sam bio predstavnik nekog od velikih naroda i velikih država, bilo bi možda mnogo lakše. Ali, ovako sam ponosan, jer za sve sam se izborio sam – govorio je svojevremeno jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara Mersad Berber, ističući da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobijaju mjesto koje zaslužuju. Razlozi, kako je kazivao, nisu samo u tome što smo mali geografski i brojno, nego u tome što sami o sebi i svojim najboljim sinovima, našim velikanima, ne lobiramo, nismo organizirani, nemamo galerija, kritike, te, prije svega, ekonomske moći. Ali, uprkos tom teškom i mukotrpnom putu, Berber je svojim vanserijskim talentom i velikim radom uspio osvojiti svjetske kulturne centre.
U svojim radovima i motivima Mersad Berber je otvoreno pokazivao vezanost za Bosnu i Hercegovinu. Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi”. Često je govorio da “nostalgija curi iz njegovih djela” i da je “tuđina najveći ispit”. Znao je mnogo o historiji svoje domovine, koju je proučavao, povodeći mnogo vremena u Zemaljskom muzeju BiH, studirajući artefakte i tražeći njihova značenja i poruke. Naročito ga je boljela tragedija koju je bosanskohercegovački narod doživio u posljednjoj agresiji, te je svoj antiratni stav, saosjećanje i bol izrazio svojim kapitalnim djelom posvećenim genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.
– Srebrenica je poslala najuzvišeniji moralni aksiom. Ja sam rekao, citirajući jednu veliku misao Alberta Camusa: ako želite da krenete ka putu istine, putu slobode, izaberite mali grad koji se zove Bonavia, Srebrenica. Ako želite, dakle, da dođete do istine, istinske pravde… Srebrenica je za mene ostala uzvišeni moralni aksiom. Napravio sam nekoliko putopisnih zapisa o toj vrsti boli. To je prvi put da je jedan genocid, jedan veliki svjetski genocid, bio popraćen neviđenom medijskom pažnjom.
Najuspješniji student
Mersad Berber je rođen 1. januara 1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963., gdje je završio i postdiplomski studij grafike. Već tokom studija se istakao i zadobio simpatije svojih profesora, koji su bili oduševljeni njegovim talentom.
– Mersad Berber donio je već na Akademiju seriju neobičnih, prekrasnih crteža u stilu starih muslimanskih, perzijskih motiva. Kada je 1960. došao kod mene na grafiku, vidio sam već poslije prvih uspjelih pokušaja u drvorezu, koji je na prvoj godini grafike obavezan, da bi bilo dobro da upotrijebi ove svoje crteže u bakrorezu i tako sačuva svoje značajno djelo u grafici… Mersada Berbera smatram svojim najdražim u najuspješnijim učenikom, značajnim i neobično velikim umjetnikom – napisao je o Berberu njegov profesor, slovenski slikar i grafičar, akademik Božidar Jakac.
Berberovi crteži su već od 1961. bili zapaženi na kolektivnim izložbama, a prvu samostalnu izložbu imao je 1965. godine, u Gradskoj galeriji u Ljubljani. Od 1978. do 1982. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Osim brojnih slika, grafika, tapiserija, ilustracija mnogih značajnih knjiga, scenografija i kostimografija na pozornicama u Washingtonu, Sarajevu i Zagrebu, 1985. završio je i crtani film „Tempo Secondo“. Održao je gotovo stotinu samostalnih i učestvovao u nizu kolektivnih izložbi u Evropi, SAD-u i Aziji.
Godine 1984., Galerija „Tate“ u Londonu uvrstila je Berberove slike u svoju stalnu postavku.
Picasso kao uzor
Motivi po kojima je Berber poznat i jedinstven su: žena, konj i cvijet. Magija njegovog slikarstva je u kombiniranju svijetlog i tamnog, crtanju i oblikovanju ljepote ženskog lika, jarkom likovnom pečatu životinjskog torza u stalnom dinamičkom pokretu, jer konji na njegovim slikama oživljavaju, a cvjetovi mirišu.
Berberov najveći slikarski uzor bio je Pablo Picasso, za kojeg je govorio da je najveći svjetski slikar ikad, a na upite zašto tako misli, odgovarao bi:
– Zato što je on sve ono što su umjetnici stvarali stoljećima, sve dotadašnje kanone obrnuo na glavu… napravio je svoj sistem i svoj svijet koji je bio sasvim drugačiji od svih ostalih. Samo njegov, neprocjenjiv.
Najznačajniji ciklusi Berberovih slika su “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike”… a izlagao ih je u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula, Londona, Madrida, preko New Yorka do Moskve, Jakarte i New Delhija.Dobio je pedesetak umjetničkih nagrada, među kojima su i nagrade gradova Banje Luke i Sarajeva, više nagrada u Zagrebu, Beogradu i Rijeci, te značajne nagrade u Dubrovniku, Trstu, nagrade sarajevskog lista „Oslobođenje“ te nagrada ZAVNOBiH-a, a nagrađivan je i u Sao Polu, Aleksandriji, Firenzi, Tokyju, New Delhiju, Monte Carlu, Madridu, Leipzigu, Varni i Krakowu.
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ’90-ih godina prošlog vijeka, sa suprugom Adom, sinovima Ensarom i Azerom, odselio je u Zagreb, gdje je i preminuo u 72. godini, 7. oktobra 2012.
Dar Bošnjačkom institutu
U Bošnjačkom institutu – Fondacija Adila Zulfikarpašića u Sarajevu, u Zelenom salonu Mersada Berbera, izloženi su radovi našeg slikara, koje je 2005. godine sam poklonio Bošnjačkom institutu. Na velikoj izložbi Bošnjačkog instituta u Dolmabahče palači u Istanbulu, u novembru 2004. godine, Mersad Berber zasluženo je dobio posebno mjesto među velikanima bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i predstavio se svojim impresivnim platnima i grafičkim listovima. Nakon završetka te izložbe, Berber je sve svoje radove izložene u Istanbulu poklonio Bošnjačkom institutu, uz još mnogo drugih koji su dopunili donirane cikluse: „Sarajevske razglednice“, „Skenderovi soneti“, „Alegorija o Srebrenici“ i „Velika alegorija o Srebrenici“. I ne samo to, Berber je Zbirku umjetničkih djela Instituta dodatno obogatio poklonom radova značajnih bosanskohercegovačkih i hrvatskih skulptora, koja su izložena u okviru stalnih postavki Instituta. Institut je 2021. godine izdao katalog „Mersad Berber: Dar Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića“ na bosanskom i na engleskom jeziku.