Zekerijah Đezić, legendarni bh. spiker i interpretator sevdalinki: Sevdalija apolonske ljepote

Piše: Indira Pindžo

Razbolje se šimšir list, pod pendžerom lijepe Magbule,

aman, razbolje se pa od tuge požuti.
Crnooka Magbulo, do korijena sav sam ogrez’o,
aman, u suzama sevdah jada golemog.
Ne plač’ više djevojko, svaki momak može biti tvoj,
aman, ne plač’ više već me zalij vodicom.

Ovu, jednu od najljepših ljubavnih pjesama komponovanih u duhu sevdalinke, 1966. godine je napisao, komponovao i prvi snimio Zekerijah Đezić uz ansambl Žarka Milanovića.

– To je moja autobiografska pjesma. Mnogo prije nego što sam je snimio, ja sam je preživio pod pendžerima jedne crnooke. Izgleda da se i moje kolege i moji slušaoci pronalaze u mome ašikovanju. Ta pjesma je izletjela iz mene u Sarajevu, u jednom trenutku, ali je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama riječ “Semberija” ima neku opijajuću dužinu i melodiju – govorio je Zekerijah Đezić, istaknuti interpretator i čuvar bosanskohercegovačke gradske lirske pjesme – sevdalinke.

– Đeza je bio istinski zaljubljenik narodne pjesme. Manje je poznato da je mnoge stare sevdalinke otkrio i sačuvao od zaborava, a neke divne pjesme, naprimjer legendarnu “Razbolje se šimšir list”, i sam komponovao – kazao nam je poznati radiotelevizijski voditelj Enver Šadinlija.

Skroman i nenametljiv

Zekerijah Đezić rođen je 1937. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Njegov otac Halil efendija Đezić bio je imam, od kojeg je Zekerijah naslijedio talent i lijep glas te je počeo pjevati od malih nogu, i već tada su mu predviđali bogatu pjevačku karijeru.

U Tuzli je završio Pedagošku akademiju nakon koje se zaposlio kao spiker, prvo na Radio Tuzli, od 1955. do 1965. godine, a potom na Radio-televiziji Sarajevo. Njegov duboki, sugestivni glas obilježio je mnoge radijske i televizijske emisije. Bio je prvi Tuzlak čiji je glas snimljen na gramofonskoj ploči, a izvođač je i prve tuzlanske narodne pjesme koja je komponovana u duhu sevdalinke “Tuzlanka se Sarajkama hvali” iz 1964. godine.

Osim glasa, Đezu je krasila i neobična ljepota, te dostojanstveno gospodsko držanje. Posebna mekoća njegovog glasa u izvođenju sevdalinki doprinijela je njegovoj velikoj popularnosti i sticanju brojnih poštovalaca, a istakao se i kao autor tekstova i muzike.

Zekerijah je među tadašnjim pjevačima važio za gospodina u svakom smislu. On nije pjevao niti snimao svašta, nije se gurao nigdje. Poštovan od pravih poznavalaca muzike, miljenik žena, jaran i ljudina, živio je svoj život krajnje skromno i nenametljivo.

– Nisam ja neki izbirač. Jednostavno, osjetim ono što volim, i to pjevam. Ali, nikada nisam došao u situaciju, kao neke moje kolege, da biram šta ću pjevati, a onda na kraju zapjevam nešto što ni u kom slučaju nije trebalo – govorio je Đeza.

 U ratu pokrenuo festival

Đezić je nastupao na mnogim festivalima i snimio brojne nove pjesme, ali uvijek birajući kvalitetne melodije i stihove. Bio je jedan od najvećih i naboljih interpretatora sevdalinki, rame uz rame s legendarnim Zaimom Imamovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović i drugim velikanima sevdaha.

Neke od najpoznatijih Đezićevih interpretacija su: “Amanet šehida”, “Razbolje se šimšir list”, “Bosno moja lijepih planina”, “Djevojka sokolu zulum učinila”, “Pokidane strune”, “Kad ja pođoh na Bembašu”, “Puknite strune”, “Od Sarajki ljepših žena nema”, “Vojnička pjesma”, “Znam da moja nećeš biti”, “Udadoše moju Fatu”…

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995., zajedno s Omerom Pobrićem i Zaimom Muzaferijom učestvovao je u pokretanju Festivala narodne muzike „Lukavac 94.“ Snimio je i prvu bosansku patriotsku pjesmu “Ne daj se Bosno”, s Omerom Pobrićem i nekolicinom pjevača.

Zekerijah Đezić, legendarni bosanskohercegovački spiker i sevdalija apolonske ljepote, preselio je na bolji svijet prije 20 godina, 17. oktobra 2002. godine nakon teške bolesti, u Općoj bolnici u Sarajevu, a sahranjen na sarajevskom mezarju Alifakovac.

Posthumno mu je, 2003. godine, dodijeljena muzička nagrada “Davorin” za afirmaciju originalne bosanskohercegovačke muzike.

 I lišće bi zašutjelo kad Đeza zapjeva

Jusuf Trbić, bijeljinski pisac i novinar, opisao je svog zemljaka Zekerijaha Đezića ovim riječima:

– Neobično lijep, dostojanstvenog držanja i gospodskog glasa, zapjevao je u čuvenoj ljetnoj kafani u Gradskom parku, i odmah postao lokalna zvijezda. Njegove interpretacije svjetskih šlagera bile su nezaboravne. Kažu, kad bi zapjevao tada čuvenu pjesmu “Granada”, ni lišće u parku nije šumorilo, da ne smeta.

 Uzor mnogim pjevačima

Živa legenda sevdaha Nedžad Salković ne krije da mu je Đeza bio pjevački uzor.

– Zekerijah je prvi Tuzlak koji je snimio ploču i prvi Tuzlak koji je snimio novokomponovanu pjesmu o Tuzlanki (“Tuzlanka se Sarajkama hvali”). Kada je snimio “Bosno moja lijepih planina” i “Razbolje se šimšir list”, osvojio me za sva vremena. Pamtim ga kao prefinjenog gospodina, rijetkog sevdaliju koji je maestralno pjevao šlagere, romanse i napolitanske pjesme. Bio je jedan od mojih uzora.

Neponovljivi gospodin

I poznati kompozitor bh. korijena Radoslav Graić Graja, autor najpjevanije pjesme u našoj regiji „Mito, bekrijo“, kao i čuvene „Hajro, Hajrija“ s kojom je Safet Isović pobijedio na Ilidžanskom festivalu 1971. godine, imao je samo riječi hvale o našem Đezi.

– Snimao sam ploče i emisije sa stotinama pjevača iz bivše Juge. Bilo je i popularnijih i tehnički boljih pjevača od Zekerijaha, ali Zekerijah je neponovljiv gospodin. Širio je neku smirenost i odmjerenost u ovom našem stalno napetom i naelektrisanom poslu. Komponovao sam mu nekoliko pesama: “Od Sarajki ljepših žena nema”, “Druže stari”, “Uspomena”…

 

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti