Kad sam počinjao da radim hirurgiju, najviše su se operisale akutne stvari i resekcije. Operisao se želudac, jer tada nisu postojala efikasna sredstva za smanjivanje želučane kiseline. Sada se u hirurgiji najviše rade operacija žučne kese i kile, a mislim da su na trećem mjestu malignomi
Andrea Tomašević-Kolenda
FOTO: Edvin Kalić
Njegovo ime ostalo je duboko urezano u sjećanje svih onih koji su ratne godine proveli u opkoljenom sarajevskom naselju Dobrinja, ali i svih Sarajlija koji znaju šta je ovaj doktor značio građanima u najkritičnijim ratnim godinama. Heroj u bijelom, prim. dr. Zlatko Kravić, te zastupnik SBB-a u Parlamentu FBiH prije nekoliko dana jednoglasno je imenovan za novog direktora sarajevske Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš”. Oni koji poznaju ovu ljudsku veličinu s oduševljenjem su prihvatili vijest o imenovanju. Posjetili smo ga na njegovom novom radnom mjestu, gdje nam je govorio o svom poslu, ali i nepoznatim dijelovima iz svog privatnog života.
Ranije ste, u intervju za naš magazin, rekli kako ste od svog učitelja doktora Abdulaha Nakaša naučili mnogo toga. Sada sjedite na čelu bolnice koja nosi njegovo ime, a od 2010. godine ova bolnica je Vaš drugi dom. Jeste li ponosni što Vam je dato povjerenje da vodite ovu ustanovu?
– Naravno da sam ponosan. Ponosan sam na bolnicu kao na ustanovu. Ova bolnica je nešto što je dobro u ovom gradu. Može se ponositi onim što je uradila u toku rata, koliko je ljudi zbrinula… Može se ponositi i ovim što radi sada. Ovo je otvorena bolnica, velikog srca i ljudi koji ovdje rade su jednako humani i vođeni samo jednim ciljem – pomaganje ljudima. Mi smo jedan, ne preveliki, ali vrlo kompaktan kolektiv i nadam se da će to uposlenici pokazati i da ću dobiti njihovu podršku da postanemo još bolji i bliži narodu. Nismo se nikad mnogo osvrtali na stvari kao što je uputnica i gledali smo možemo li na bilo koji način pomoći čovjeku. To je škola Abdulaha Nakaša, jednog velikog čovjeka i hirurga. To je bio njegov stav, a mi smo kao dobri đaci to od njega naslijedili.
Kakvo je generalno stanje u bolnici i kakvu strategiju imate kada je riječ o stvarima koje želite promijeniti?
– Rekao sam da neću ništa mijenjati do daljnjeg. To ne znači da sam u ulozi posmatrača. Naprotiv, u aktivnoj sam ulozi jer moram biti izvan svog vremena i u svakom momentu znati šta se dešava u bolnici. Biti pripravan. Isto tako, neophodno je da sam i u politički aktivnom odnosu s Ministarstvom, s izvršnom vlašću i drugim zdravstvenim subjektima. To traži stalnu pažnju i angažman.
Mnoge će se stvari dogoditi u vrlo kratkom vremenu u vezi s reformom samog zdravstvenog sistema u Kantonu Sarajevo. Treba početi striktno primjenjivati Zakon o zdravstvenoj zaštiti, što do sada nije bio slučaj. Prva prepreka je naslijeđe, jer smo naslijedili ovaj sistem koji je preglomazan, a može biti mnogo efikasniji. Nalazimo se u situaciji da nisu razdvojene primarna, sekundarna i tercijarna zdravstvena zaštita pa se tu nadležnosti preklapaju. Tako pacijenti nemaju definisan put na koji način će iz Doma zdravlja najbrže doći u bolnicu i biti operisani. U Domu zdravlja se radi sekundarna zaštita, a da se uopće nije provela primarna. Onda se nama dešava da pacijentu pružamo primarnu zaštitu, a ne bismo trebali. Problem je nastao kad se primio veliki broj ljudi i kad se za njih trebao izdvojiti novac. Odjednom je taj novac postao nedovoljan, jer smo imali supspcijaliste u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Došlo se do granice gdje je novac pokrivao samo troškove. Urušio se sistem i nešto se moralo hitno uraditi. Komisija je počela raditi nešto što se zove reorganizacija i to bi trebalo definisati šta tačno radi koja zdravstvena ustanova. To će omogućiti da zdravstvo postane efikasnije i dostupnije svakom građaninu.
Kako planirate riješiti problem korupcije? Šta s doktorima koji primaju novac? Šta je s pacijentima koji guraju koverte doktorima iza zatvorenih vrata? Je li rješenje u nadzornim kamerama?
– Nadzorne kamere su već tu, ali ja ne bih rekao da je najveći problem zdravstva korupcija. Korupcije ima, istina je. Kao što je ima u sudstvu, školstvu i na svim nivoima. Problem korupcije u zdravstvu je višeslojan. Nemojte samo opuživati doktore. Postoje oni koji su korumpirani i s njima se treba obračunati na žestok način. Ali, sama korupcija dolazi i od pacijenata. To je pogrešno shvatanje medicine u našem narodu i nedostatak zdravstvene kulture. Vi ćete danas doći da se operišete, ne znate doktora i mislite da, ako mu date 100 ili 200 maraka, proći ćete bolje. To je jedna vrsta korupcije, gdje vi, strahujući za svoj život, pokušavate izboriti dobar ishod. Dajete novac bez da vam ga je iko tražio. Korupcija nastaje ako taj doktor primi novac, jer postaje saglasan da će dati sve od sebe. To je suludo, jer kad je operacija urgentna, doktor mora dati sve od sebe. Svaka operacija nosi određeni procent rizika i nijedan čovjek to plaćanjem ne može izbjeći.
A šta je s onim vidom korupcije kada doktori traže novac za određene usluge?
– To najviše osuđujem i ne opravdavam, ali mislim da je uzrokovano i nedovoljnim standardom zdravstvenih radnika. Pogledajte samo plaće zdravstvenih radnika u BiH i u zemljama okruženja, ne morate dalje ići. Kažu nam kako imamo velike plaće, kada se gleda opći standard. I to je tačno, ali hajde da gledamo to s druge strane. Ja ništa manje energije i znanja ne trošim od doktora iz Njemačke. Ne koristim drugi instrumentarij, materijalno-tehnička sredstva, plaćam materijal isto kao i on. Međutim, taj doktor ima 10.000 eura plaću, a ja imam 1.400 eura sa uključene četiri dežure. Bez dežura to je iznos od 1.000 eura.
Ipak, bez obzira na sve, ne opravdavam korupciju. Nikad nisam tražio ništa od pacijenta osim da mi se nasmije nakon operacije. To mi je uvijek indikator da je sve prošlo dobro. Muškarcima savjetujem da se nasmiju, a ženama da se našminkaju i da samo pokažu koliko su lijepe. Pozitivnim stavom ih tjeram na ozdravljenje.
Šta ćete raditi s korumpiranim doktorima?
– Ako se sazna da su u našoj bolnici, neće im više biti mjesto ovdje i na najoštriji način ćemo sankcionisati svako traženje novca prije operativnog zahvata ili bilo kakve intervencije.
Zaboravio sam… ima još jedan vid korupcije. To je onaj kad pacijent mora ići kod doktora u njegovu privatnu ordinaciju, jer je uvjeren kako dijagnostika u bolnici i nije baš najbolja. To je iznuđivanje novca.
Imate li Vi takvih doktora?
Imamo doktore koji rade i privatnu praksu, ali oni nemaju takvu mogućnost da šalju pacijente u svoje ordinacije. Imali smo jedan slučaj i ta doktorica je dobila otkaz, jer je uzimala novac i slala pacijente sebi privatno. Obećavam da ću se s korupcijom najstrožije obračunati.
Međutim, moram spomenuti kako i postoji stvar koja nije popularna u javnosti, a to je zahvala pacijenta. Ne možete vi nikome zabraniti da vam se zahvali i kupi piće, cigarete ili da vam, na kraju, da novac. I ne smatram da je to korupcija ako vi novac ne tražite.
Dok sam radio u mjestu Turbe, došla mi je jedna nana koju sam liječio od upale pluća. Kada je liječenje završeno donijela je zavežljaj i pitala me: „Doktore, jesi ti željan oraha”, ja odgovorim: „Nisam, nano”, a ona će uporno: „Jesi, jesi” i izvadi dva oraha na sto. Isto to me pitala i za jabuke pa ih je pridružila orasima. Svako nagrađuje u skladu sa svojim mogućnostima, a meni je ta nana baš ostala duboko urezana u sjećanje.
Kao opći hirurg s dugogodišnjim iskustvom i velikim povjerenjem koje uživate od pacijenata s kojim se problemima trenutno najviše susrećete? Od čega to bh. nacija najviše boluje?
Kad sam počinjao da radim hirurgiju, najviše su se operisale akutne stvari i resekcije. Operisao se želudac, jer tada nisu postojala efikasna sredstva za smanjivanje želučane kiseline. Sada se u hirurgiji najviše rade operacija žučne kese i kile, a mislim da su na trećem mjestu malignomi. Kada sam počeo karijeru u Travniku na hirurgiji, operaciju debelog crijeva smo radili jednom mjesečno, a sada radimo svakog dana. Veliki je skok malignih oboljenja, kada je riječ o općoj hirurgiji. Generalno gledajući, najviše imamo kardiovaskularnih bolesti i dijabetesa.
Nedostaje li našoj državi zdravstvenog kadra, kao što se priča? Mnogo doktora odlazi van granica BiH.
– Sve je stvar novca. Ako imate novca u državi, nedostaje kadra. Ako nemate novca, država ima previše kadra. Lično smatram da nam treba svega. Da bismo postigli optimum Evropske unije, treba nam za trećinu više srednjeg medicinskog kadra i treba nam za polovinu više ljekara. Treba nam i još jedna bolnica. Jedan od mojih ciljeva je poboljšati standard zdravstvenih radnika. Mi zadnjih deset godina nismo dobili povećanje plaće. Jedino za šta smo se izborili jeste to da nam dežurstva budu plaćena.
Kako nove faze u životu utječu na Vašu svakodnevicu? Kako je Vaša porodica dočekala vijest o imenovanju i koliko su generalno upućeni u ono čime se bavite?
– Kod kuće pričamo o tim važnim stvarima, ali ne detaljišem o operacijama. Pokušavam ih poštediti. Naravno da se raduju svakom mom uspjehu.
Imate suprugu i četvero djece. Koje su oni pozive odabrali? Kćerka je krenula Vašim stopama.
– Moja kćerka je završila medicinu i trenutno je u Americi na specijalizaciji. Prvi sin je završio menadžment i zaposlio se. Drugi sin studira hemiju, a najmlađi ide u vrtić.
Kako se generalno odmarate od posla i šta vas najviše opušta? Imate li neke hobije?
– Meni je moj posao zadovoljstvo. U hirurgiji sam pronašao sreću i mislim da sam jedan od rijetkih koji je spojio posao i zadovoljstvo. Operacije su za mene jedna vrsta relaksacije i satisfakcije. Bavim se i politikom i to mi oduzima dio slobodnog vremena. A najljepše mi je u sali. Kada dođem kući, ne treba mi relaksacija, jer dolazim relaksiran. Zvuči bizarno, ali je tako. Što je veća operacija i veći izazov, osjećam se zadovoljnije. Kada sam kod kuće, najmlađe dijete izvodim u šetnju. Ponekad s prijateljima izađem u kafanu, ali i u kući imam svakodnevnih obaveza koje ne zanemarujem. Supruga radi, tako da svi moramo doprinijeti u kućnim poslovima. Sve mora biti uredno i na mjestu.
PLANOVI KOJE ŽELIM PROVESTI
– Željno čekam reorganizaciju. Bolnica treba dobiti specijalističko-konsultativnu službu iz domova zdravlja. Ta služba bi zakonski trebalo da je pri bolnici, jer je ona sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite. Šve što nedostaje u domovima zdravlja, pokrit će bolnica i obratno. Svi uposlenici treba da rade jednako, a ne da jedan hirurg u toku mjeseca ima 100 operacija, a jedan nema nijednu. Treba napraviti elastičan sistem tako da sestre i ljekari iz domova zdravlja mogu prelaziti u bolnicu i obratno. Treba nam i sistem dnevne bolnice. To postoji u cijelom svijetu. Palijativna njega je, također, neophodna. Maligni bolesnici trebaju da se riješe bola, da im se osigura kratkotrajna hospitalizacija u trajanju od dan, eventualno dva. Potrebno je uvesti i hospis. To nije starački dom, nego briga o starim i nemoćnim pacijentima kojima je potreban kratki boravak u bolnici da se oporave i koliko-toliko osnaže. Zalagat ću se za uvođenje svih nabrojanih stavki i nadam se da ću uspjeti u tome.
Povratak iz Libije
– Povratak iz Libije, u kojoj sam proveo sedam godina, bio je ključan za moje političko angažiranje i pokušaj mijenjanja stanja u državi. Istina je da sam bio apolitičan, ali me nivo zdravstvene zaštite, koji je ostao isti nakon svih tih godina, primorao da uradim nešto kako bih pokušao promijeniti stanje. Shvatio sam da se ne mogu zapošljavati oni koji su podobni, nego oni koji nešto znaju – kaže novi direktor Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš”.