Foto: Avaz arhiv
U prohladnim oktobarskim danima, tačnije 21. oktobra 2004. godine, napustila nas je naša najdugovječnija pjesnikinja Džemila Hanumica Zekić. Živjela je 87 godina, ostavivši dubok trag u književnoj historiji Bosne i Hercegovine kao najplodnija književnica svog vremena, iako nije objavila nijednu knjigu. Njene pjesme i tekstovi objavljivani su isključivo u časopisima, i to: “Islamskom svijetu”, “Novom beharu”, “Gajretu”, “Narodnoj uzdanici” (kalendar), “Islamskom glasu”, “Dječijem Novom beharu” i “Muslimanskoj svijesti”.
Već 1932/33. godine, kao učenica drugog razreda gimnazije, Džemila je objavila svoje prve pjesme „Islam“ i „Muslimanka“ u časopisu „Islamski svijet“. U periodu od 1934. do 1941. godine, objavila je četrdesetak pjesama i više kratkih proznih tekstova, a nakon pauze uzrokovane Drugim svjetskim ratom i novim društveno-političkim sistemom, tek 70-ih godina prošlog vijeka nastavila je objavljivati u časopisima “Preporod” i “Zemzem”. Objavljivala je i pod pseudonimom Makbula.
Da bi se sačuvala uspomena na ovu za sve nas, kao i buduće generacije, značajnu ženu i njena djela, prof. dr. Nehrudin Rebihić je 2019. godine priredio Izabrane pjesme, crtice i publicističke članke Džemile Hanumice Zekić, objavljene s naslovom „Zeleni biseri“.
Tužna sudbina
Džemila je rođena 30. marta 1917. godine u sarajevskoj mahali Mihrivode, u porodici u kojoj je sve troje djece bilo školovano. Potomak je Ahmeda Vehbija Zekića iz Stoca, pjesnika hronograma na turskom jeziku s kraja 18. i početka 19. vijeka, koji je umro 1801. godine u Travniku kao kadija, a od koga je nesumnjivo naslijedila pjesnički talent. Iako je najpoznatija kao pjesnikinja, pisala je i prozu inspiriranu našim baladama i sevdalinkama, te dešavanjima u stvarnosti, na koja je davala analitičke i kritičke osvrte.
U pjesmama u kojima Džemila pjeva o ljubavi i zaljubljenosti mogu se osjetiti čežnja i melanholija kao u sevdalinkama, a uzor joj je, kako je sama isticala, bila Umihana Čuvidina, prva bh. pjesnikinja, kojoj je posvetila pjesmu „Umrloj pjesnikinji Bosne (Umihani Čuvidinoj)“. Svoju sudbinu je poredila s Umihaninom, jer je i Džemila najveći dio svog života provela sama.
Tužne sudbine naših dviju heroina pretočene su u najljepše stihove koje bilježi historija bh. književnosti, a koji su kasnije bili inspiracija mnogim pjesnikinjama i pjesnicima, ne samo u BiH nego i u cijelom našem regionu. Veoma je značajno njihovo pisanje u vremenu kad je ženska pismenost bila vrlo rijetka. A o objema je govoreno da su bile pismene, religiozne i veoma lijepe.
Živahna i u dubokoj starosti
„Lijepa Džemila nikada nije nosila veo niti marame, što se većinom očekivalo u ono doba od žena i djevojaka. Iako je živjela prilično savremeno, u isto vrijeme bila je duboko religiozna. Zbog lijepog izgleda i pismenosti mnogi ljudi su je poštovali. Svi njeni savremenici slažu se da je kao djevojka, a potom žena, bila atraktivna. Ova veoma ženstvena pjesnikinja imala je crnu i blago talasastu kosu. Srednje visine. Imala je lijepe i nježne crte lica, gladak ten… I u starosti, kad je bila potpuno sijeda, imala je neki čaroban smiješak koji je sagovornika osvajao“, zapisala je u svom eseju o Džemili književnica Jasmina Hanjalić.
Težak život u braku bio je zbog, s jedne strane, funkcije koju je obnašao Hanumicin suprug u Drugom svjetskom ratu, a s druge, gubitka sina Ragiba u njegovoj nepunoj godini života. Zajedno sa suprugom bila je u sarajevskom zatvoru “Beledija”, gdje je provela skoro tri mjeseca. Nakon izlaska iz zatvora, razvela se i vratila u očevu kuću, gdje je ostala do smrti.
Rahmetli Timur Numić bio je jedan od njenih skrbnika i sačuvao je audio-snimak snimljen kada su je on i književnik Abdulah Sidran posjetili i nagovarali da pređe u kućicu koju joj je sagradila Općina Stari Grad. Iako u dubokoj starosti, na sminku Džemila živahno govori o sebi, detaljima iz svoje mladosti i kasnijeg života, o drugima, recituje i pjeva sevdalinku.
Prema svjedočenjima njenih komšija, iako je živjela sama, uvijek je bila vesela, vedra i susretljiva, mnogo je voljela životinje, naročito mačke, koje je i udomljavala. A djela najbolje govore o čovjeku.
„Džennet je na dunjaluku/kad nekom učiniš dobro/džehennem kad mu naneseš bol, dakle, oboje je u nama samim“, poručuje nam svojim stihovima Džemila Hanumica Zekić.
O njenoj senzibilnoj duši, ljubavi, vjeri, događanjima i vremenu u kojem je živjela, suosjećanju s onima koji su patili, protivljenju nepravdi koju su doživljavali, a koja je uvijek bila uzrokovana uskogrudim ambicijama pojedinaca u vlasti, najbolje će nam reći Džemiline pjesme.
Pjesma cvate
Svake noći po pet, po šest, Ja čuvstvenih strofa, stvorim,
Tako moje srce hoće; Pa se opet ne umorim.
Pjevah, pjevam … i pjevaću Dok života moga traje, Snagom pjesme otvaram Put što vodi u Saraje…
Ne mora ih čitat’ svako, Poeziju svak ne voli; Mnogi shvatit’ i ne može Djevičanske tople boli!!
Duhovni doživljaj
Džžamija, tekija, ne znam šta bi dok misao lutaše naokolo… gdje je most preko kojeg sam prošla? Kolo života stade Zasija plamen Sruši se dunjalučka kuća sazdana od lažnih dragulja Samo na azurnom nebu zablista zvijezda – od iskona.
U kutu tekije-mezar Sjena lebdi oko njega, duša uči tekbire, vire duhovne oči A kuća mistike aška sve je viša i viša u nedogled… Otvori’ oči, zapljusnu me java, dunjaluka led!
Bajram
Zora rujna kao lice Zdravog čeda, brda ljubi… A posljednji veo mraka Lagano se diže… gubi.
Srebrenasta rijeka teče… I udara o obale. U njezinu gustom grmlju, Slatko poje ptice male.
Šareno cvijeće u poljima Bjele grudi naglo širi… A mekani povjetarac S juga toplo piri… piri…
Sve je mirno, al’ najednom Sa munare vitke, bijele, Razasu se glas tanani Vasione putem cijele…
Bog je velik! Bog je velik! Glas odzvanja na sve strane I iz blagog sanka budi Sve pobožne muslimane.
Sunce žarko prosulo je Po zemljici zlatne zrake Mnogi idu iz džamije Da obiđu drage rake.
Nekom majka mrtva leži, Nekom otac, bratac, seka Mnogi s bolom, jadom, tugom, Taj svečani dan dočeka.
Licemjerje
Na zemlji ste sebi stvorili džennet sirotinji džehennem, gradite vile od zlata i mramora vozite se u kadilacima, boinzima a jahte bliješte nasred mora. U ruci nosite tespih, a pod pazuhom Kur’an sirotinju arapsku plašite džehennemom, džehennem je u vašim srcima!
A džennet, da u njeg vjerujete ne biste ga stvarali na zemlji! Džennet je na dunjaluku kad nekom učiniš dobro džehennem kad mu naneseš bol, dakle, oboje je u nama samim.
Ne biste gradili vile od zlata i mramora, vozili se u jahtama, kadilacima, boinzima ženili američkim ljepoticama da vjerujete u ono što pričate sirotinji: Na drugom svijetu džennet i džehennem da ima!…