Prije 21 godinu, 23. oktobra 2001., u sobici jednog sarajevskog staračkog doma, prestalo je kucati srce usamljenog pjesnika tužne sudbine, koji pred kraj života, od posljedica nervnog sloma, nije ni znao da je bio pjesnik. A Ilija Ladin je bio, ostao i ostat će upamćen kao jedan od najvećih bosanskohercegovačkih lirika, koji je, osim o ljudima, pjevao o pticama, gljivama, cvjetovima i travkama; o antičkim junacima i starozavjetnim likovima.
– Razgovarao je s Bogom i sa pticama (jedna knjiga mu se zove “Pjesme o pticama”), i bavio se prvim i posljednjim pitanjima ljudskosti: zašto i čemu zlo, zašto ljudi ubijaju jedni druge. Sve što je na zemlji živo, dosljedno je doživljavao jednakim po važnosti: svo bilje i sve životinje, skupa sa čovjekom, bili su, u Ilijinom doživljaju svijeta, dio jedne velike cjeline. Pjesme su mu bile ritmične, često himničnoga tona, s puno ponavljanja i inkantacija. Bio je veliki pjesnik, ali je u toj konstataciji od pridjeva neusporedivo važnija imenica. Velikih je, naime, u bosanskohercegovačkoj i u hrvatskoj poeziji našega vijeka bilo više, i još ih se nađe među živima, ali baš ni za koga se ne bi moglo reći da je bio više pjesnik, ili da je bio toliko pjesnik koliko je to bio Ilija Ladin – napisao je o Ilijinom pjesništvu književnik Miljenko Jergović.
Pisao i u ratu
Rođen je kao Ilija Kozić, 19. jula 1929. godine, u selu Stratinska kod Banje Luke. Otac mu se zvao Lado, pa je on tako postao Ilija Ladin. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Banjoj Luci, u Sarajevu završava Višu pedagošku akademiju, a potom i studij romanistike, odnosno francuskog i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu. Radio je kao učitelj i profesor francuskog jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, a najduže u Sarajevu.
Prvu zbirku pjesama “Prije tebe ničega” objavio je tek 1968., u četrdesetoj godini života. Uslijedile su “Od neba naovamo”, “Pjesme o kolibi”, “Pjesme o pticama”, “Patnja je počela” i “Takav sam vam večeras”, u kojima je pisao o antičkoj i biblijskoj tematici, te fenomenima prirode, života i zajedništva svih živih bića. U zbirkama “Gospodin Mo” i “Muzama se ispričavam”, koje je objavio 1995. godine, opisao je svoje doživljaje i preživljavanje u ratnom Sarajevu tokom agresije na BiH 1992.-1995. Svaka od tih stotinjak pjesama izražavala je njegovu saživljenost s patnjom i nesrećom svojih sugrađana, a najviše ga je boljela dječija tragedija.
Smrt ima posla po gradu danas nemoj
Nemoj dijete i ti
Imati
Smrt gleda kroz prozor na te danas nemoj
Nemoj dijete
I ti
Gledati
Ono smrt u grimizu i svili plovi
Nije oblak
Nije nebo
Plavo
(Dijete gleda kroz prozor)
Ž4= Grah za Iliju Ladina
„Račun svodeći“ je autobiografska pjesma Ilije Ladina, za koju je kazao da ju je najduže pisao, prepravljajući je i mijenjajući iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, te da je nikad nije smatrao dovršenom:
Samo san: o tom san
I obilje mene što već jede mene
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod vjeđama moj san: još ničega ovdje
Pod nogama moj put: još ničega tamo
Na izmaku snaga samo san: o tom san
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod datumima san: ništa upisano
Pod naslovima san: sve je prazno ispod
Na svim kazaljkama: vrijeme je odavno
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: davno
Pod zvijezdama san: još ničega dolje
Pod oblacima san: još ničega gore
Na izmaku snaga samo san: o tom san
Nije počelo nije još ništa ili gotovo ništa
Ali jest moja patnja počela ona je počela: kakav divan
početak!
Ilija Ladin je dobitnik brojnih književnih nagrada, kao i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, 1998. godine. Nakon njegove smrti ustanovljena je pjesnička manifestacija “Grah za Iliju Ladina”, kojom su kolege pjesnici željeli sačuvati sjećanje na njegov lik i djelo. Naziv „Grah za Iliju Ladina“ manifestacija je dobila prema sjećanju na ratne godine, kada se grupa sarajevskih pisaca, uprkos granatama, već u ljeto 1992. počela okupljati u devastiranom „Domu pisaca“, gdje je i Ilija dolazio „da pojede grah“.
Godine 2010., u Fojnici je snimljen kratki igrani film “Kako je Ilija Ladin predavao njemački“, autora Mire Petrovića, koji je režirao Segor Hadžagić. Film je priča o istinitom događaju iz života Ilije Ladina koji je kao student francuskog jezika došao u jednu osnovnu školu predavati njemački jezik. Kako ni sam nije znao njemački, učio ga je zajedno s učenicima, uvodeći nove pedagoške metode kojima su djeca bila oduševljena. Glavnu ulogu u filmu, Iliju Ladina, odigrao je glumac Dragan Šuvak.
LJUBAV U KOLIBI
Od čega žive djeca u kolibi?
Djeca moja
Žive od moje ljubavi
Ljubav moja
Živi od pjesme
A pjesma
Od početka
Svijeta
Od čega žive vrapci pred kolibom?
Vrapci moji
Žive od moje ljubavi
Ljubav moja
Živi od pjesme
A pjesma
Od početka
Svijeta
Ja nisam kukac ženo
U ime ljudske vrste velim:
Prvo ljubav
A onda objed!
STIŽU TRAVE
Ne stižu
Konvoji
Ali stižu
Trave
Prepriječena
Snjegovima
Okrenutim
Marsu
Ne stiže
Hrana
Ali
One…
Pod snjegovima
Okrenutim
Suncu
One
One stižu:
Trave
ONI
Pišeš li? pitaju me tako.
Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe ujutro, a onda čitav dan idem dok do nje dođem, da je uzmem, jer treba mi ona, jer moram da pišem. Da pišem, da.
Znači, pišeš, ipak. Pišeš navečer?
Ne, odgovorim. Bacim olovku daleko od sebe još istu večer! A onda čitavu noć idem dok do nje dođem: da je uzmem, jer treba mi ona, jer moram da pišem. Da pišem, da.
Znači, pišeš, ipak. Pišeš sutradan?
Ne, odgovorim. Ne pišem – u tome i jeste stvar. Kao onaj što zna dobro svoje snage, svoju upornost i izdržljivost, i neće se preračunati – bacim ja još dalje svoju olovku sad, još za tri koplja dalje, jer znam da je pred sebe bacam! I da ću je naći!…
Odu od mene. Odu zatim, jer misle zaista: da nisam ozbiljan. I da zavitlavam!
Anegdote o Ladinu
Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, citroen diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica…
(Miljenko Jergović)