Bosanskohercegovački muzičar, interpretator, kompozitor i aranžer Nedžad Imamović rođen je 1948. godine u Sarajevu. Očevim stopama krenuo je vrlo mlad, već 1965. godine, prvo amaterski, a kasnije profesionalno. Prvo je počeo svirati klarinet, potom bubnjeve, pa gitaru u pop, rock i narodnim orkestrima. Krajem 60-ih zaposlio se u Narodnom orkestru Radio-televizije Sarajevo, gdje je svirao bass gitaru duže od 20 godina. Naravno, sve to vrijeme je uporedo pjevao narodne pjesme i snimao ploče i CD-e.
– Bilo je neizbježno da se bavim pjesmom, jer od trenutka kad sam se rodio u mojoj kući se pjevalo i sviralo. Onda kad se čovjek odgaja, kad raste u takvoj sredini, onda mu to uđe i u dušu i u srce, uđe pod kožu. A mnoge je interesovalo kako to pjeva sin Zaima Imamovića, pa je bilo neizbježno da jednog dana i zapjevam. Snimio sam mnogo ploča, te tri-četiri CD-a i veoma sam zadovoljan tim pjesmama, a naročito kako ih je publika prihvatila, kako me primila, s obzirom na to da je moj otac bio jedan od najpopularnijih pjevača. Bio je jedan od najstarijih, od kojih je to maltene i poteklo. Tako da sam na neki način djelovao iz njegove sjene – govorio je Nedžad.
Stara staza s ocem
– Sevdah je u svakom slučaju ljubav. Bilo prema ženi ili prema cvijeću, prema rijeci, ili prema gradu. To je događaj koji čovjek osjeća u duši – pojašnjavao je Nedžad zašto je s toliko pažnje i posvećenosti njegovao najdugovječniju, najdominantniju, najvredniju i najljepšu bosanskohercegovačku kulturnu baštinu – sevdalinku.
Sa svojim pjesmama, a naročito sevdalinkama, Imamović je učestvovao na brojnim festivalima, ne samo kao interpretator nego i kao tekstopisac i kompozitor. Kako je bio jedan od najkompletnijih muzičkih znalaca, učestvovao je u najznačajnijim projektima iz oblasti narodne muzike u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Od 1990. godine vodio je vlastiti muzički studio i radio kao producent za narodnu muziku na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine, a nakon penzioniranja posvetio se produciranju za mlađe izvođače i aktivno radio na zaštiti autorskih prava.
Sa svojim ocem Zaimom, 1983. godine, snimio je ploču duetskih pjesama „Stara staza“, kojom se posebno ponosio. Poslije Zaimove smrti često je spominjao kako mu je ostao urezan u sjećanje posljednji očev osmijeh u bolnici Koševo, nakon što mu je pojačao radio da bi obojica čuli pjesmu „Evo ovu rumen ružu“, koja je obilježila Zaimovu karijeru.
Koncert sa sinom
Ponosio se Nedžad i svojim sinom Damirom, koji je nastavio porodičnu muzičku tradiciju.
– Veoma sam zadovoljan i sretan što je Dado na neki način produžio vijek trajanja sevdalinke. Istina, on to radi na zaista poseban način. Ima nešto od dede, ima nešto od mene, ali u suštini je svoj. Svoj je po načinu interpretiranja, svoj je po načinu sviranja. Ja sam veoma sretan i zadovoljan što je zainteresovao svoju generaciju. Mislim, to je veliki uspjeh jer to je znak da će se sevdalinka pjevati i dalje. Stranci ga mnogo vole i cijene, i to je veoma dobar znak. Nas dvojica sarađujemo na drugi način. Naime, on mene konsultuje za neki tekst, za neku melodiju, a na koncertu koji je on imao u Bosanskom kulturnom centru ja sam otpjevao jednu pjesmu po njegovoj želji – opisao je jedne prilike Nedžad kako doživljava sinovljev moderni način interpretiranja sevdalinke.
Podržavajući sina i ostale mlade interpretatore sevdalinke, često je govorio da razlika između starih i novih interpretacija mora i treba da postoji. Da se svi moramo prilagođavati vremenu u kome živimo, te da mladi naraštaji razumiju i vide vrijednost naše pjesme, ali je doživljavaju na drugi način i s novim aranžmanom.
Nedžad Imamović će zasigurno ostati upisan zlatnim slovima u historiju bosanskohercegovačke kulture i tradicije, jer je njegov doprinos očuvanju i opstojnosti naše lijepe sevdalinke ogroman. Preminuo je 14. novembra 2020. godine, a sahranjen na sarajevskom groblju Vlakovo.
Svira, tata, sevdalinka
U decembru 2021. Nedžadovom sinu Damiru Imamoviću uručena je nagrada “The Best of Europe” britanskog magazina “Songlines” za najboljeg umjetnika Evrope. Muzička nagrada britanskog magazina “Songlines” ustanovljena je 2009. godine i nastavlja tradiciju prestižne muzičke nagrade iz oblasti “svjetske muzike” koju je dodjeljivao čuveni treći program BBC-a, a od 2016. godine dodjeljuje se po kontinentima s kojih umjetnici dolaze.
– Hvala magazinu „Songlines“ i svima koji su glasali za mene. Velika mi je čast, naročito u ovim teškim vremenima… Želim se zahvaliti svom bendu, producentima, producentskoj kući „Wrasse Records“, svojoj porodici, a naročito ocu, kojem posvećujem ovu nagradu – izjavio je Damir po dobijanju nagrade, a na svom Facebook profilu napisao je još emotivniju poruku:
– Prošle godine, u vrijeme kada su nagrade za moj tek objavljeni album počele pristizati, tata se razbolio. Sve lijepo što se oko albuma dešavalo bilo mi je nekako u znaku njegove bolesti, nije bilo vremena ni snage za radost. Trčanje po doktorima u pandemijskim uslovima, sekiracija, užasan osjećaj bespomoćnosti… U bunilu zadnjih dana pred smrt, tata se naglo pridigao i upitao me: “Je l to svira neka stara sevdalinka?!” Pomislio sam da mu se pričinjava od lijekova i vratio ga u krevet. A onda sam čuo da stvarno odnekud s ulice dopire zvuk harmonike onog starog čike negdje kod katedrale.
Ovogodišnjoj nagradi “The best of Europe” magazina „Songlines“ odlučio sam se radovati uprkos svemu. Posvećujem je uspomeni na moga oca Nedžada, tog tihog i blagog čovjeka prepunog beskrajne i bezuvjetne ljubavi za sve nas. Svira, tata, svira neka stara sevdalinka još uvijek.