Njega je pogodila tuđa vreća para. S njom je uradio ono što i oni iz filmova: zadržo je. Njega nisu progonili krimosi ni neki ucviljeni nesretnik. Bilo je to tik pred rat kad se svašta mućkalo, unovčavali čekovi i mjenice, puno kralo i nije odgovaralo. Njemu su te pare odnijele ženu i djecu, ali opet donijele sreću. Kako?!
Niki je mahalac, pun fora i fazona, koje se malo uče uz raju a malo nose u zraku. Kad mu je najslađe bilo, štoćereć kad se zamomčio, mati mu se razvela od oca i otišla s novim đuvegijom u Hrasno. On je osto kod nane, očeve majke, da se kofrči i ne uči, radi šta hoće i dokle hoće, jer ga nije imo ko nadzirat. Nanina nije dopirala, a otac se odo noćnim izlascima i ljekovitom svojstvu svetog trojstva piće-kocka-žene. Tako je Nino-Niki posto propalitet i nakon ponavljanja razreda, napustio školu. Kasnije će završit večernju, i privatno izučit kod majstora šusterski zanat.
Nije se smirivo, a nije bilo ni cure koja bi ga mogla smirit. Niki je bio baš razuzdan, trošio mladost ko vojnik na odsustvu safun. Ali, sve do jednom. To jednom se desilo u kinu „Arena“ kad ga je provalila kobna Milijana, Mima u raji, dok su gledali „Ko to tamo peva“. Kad joj je zapjevo ko Dragan Nedi, ona mu se nasmijala u facu:
– Jel ti to izrasto četvrti krajnik!?
Ona je bila ženski Niki, prava fakinuša koja je do dvadesete prošla svašta, od abortusa i sitnih lopovluka do velemačke na taksi štandu. U to vrijeme oko Olimpijade Mima je bila jedino žensko koje je taksiralo. Nosala paliju u kaseti svoga golfača za nikad se ne zna. Zaljubio se do ušiju i uz sve majčine molbe da je ne ženi, jer se u čaršiji priča da se voli pobit i da je lijepa samo s vana, ali ne i iznutra, Niki nije pokleknuo:
– Mati, bit će moja. Ako budem trebao odlučit između tebe i nje, računaj da sam već izabro.
Mati nije časila ni časa:
– I ti računaj da nemaš majke.
A mlada mu je na sve to zasolila:
– Ako nam ne nađeš stan u roku od dva dana, između nas piši propalo.
I Niki preko svojih specijalnih veza provali da je jedna fina kuća dvospratnica ostala prazna, jer će je uskoro rušiti zbog regulacionog plana. Jaran pravnik ga je savjetovo:
– Niki, ulazi u kuću smjesta, važno je da se odmah prijaviš na ovu adresu. Kuća je prazna već dvije godine. Nađi svjedoke koji će posvjedočiti da si tu živio dvije godine i da se nisi prijavio jer si mislio da će se kuća rušit. I dok si reko „štikla“, Niki je brzinski svu papirologiju završio i u roku od 24 sata se uselio u napuštenu kuću u Švrakinom Selu.
Od onog kauč, od onog peć, od onog frižider, namjestio kuću ko lampu. Doveo mladu s njenim golfom i kad je otvorio vrata reče ponosno:
– Dobro došla u Nikijev dvorac.
Živjelo se lijepo, dobili su dva sina, a on bi nekad te nekad i proroštiljo u baštici pored kuće. Stanari iz okolnih zgrada su negodovali jer ih dim štipa za oči, a on im se pošpdavo:
– Ko vam je kriv haustarčad što nemate kućicu i bašticu, nego balkonćić jedva dva sa dva, kod nas to nije ni ostava za sudova!
Radio je ko majstor zanatlija i bio je vrstan, međutim, nije ga držalo mjesto i izdavalo ga strpljenje, jer je bio izrazito brz i okretan i za tri sata uradio bi posla ko neko za osam. Tako da je odlazio kod drugog majstora, a često i kod trećeg. Pravio cipele po narudžbi. Cijelo se Sarajevo od njega otimalo. Nino je zarađivo haman ko direktor nekog jakog preduzeća. I kad baš hoće da se posreći, jedan dan žena ulazi u kuću, nosi platneni ceker i zacakljenih očiju ga tutnu u ruke Nikiju: – Vidi šta sam našla!
Niki je imao šta vidjet, ceker je bio pun para. Njegova donja usna izletjela ko ladica iz kase.
– Mima, zaključavaj vrata, navlači zavjese, stišaj se. Ovo je uzbuna. Srećom, djeca su u školi. Gdje si našla ceker?!
– Našla na stepeništu kad sam se iz A faze penjala u C fazu. Donijela sam kući da vidimo šta ćemo.
– Jel te ko vidio?
– Kolko znam nije.
– Sakrij to tamo u sobu da djeca ne vide. Kad su djeca polegla, onda se počeli brojat. Na kraju je izračun govorio – 35 hiljada dojč maraka u sitnim apoenima po 10 i 20 maraka.
Kad je Niki došo sebi, proradilo je poštenje:
– A da odem ja na policiju da prijavim?
Samo što je to Milijana čula bubnula se u prsa s obje pesnice:
– Radije me ubij! Ovdje me nožem, ovdje u srce probodi, nego da vraćam pare!
Kad je vidio u tom izdanju znao je da se nema šta s njom raspravljat pa joj je počeo tepat:
– Ne da tebe tvoj Niki, ne ubijaj se. Ti si naša zlatna koka, ti si nama našla ovoliko blago. Nego kako ćemo onda pare trošit?
Dogovore se da troše obazrivo i pomalo, a on da proba u više navrata mijenjat po dvije-tri hiljade kod „sumnjivih“ prijatelja. Uspio je za mjesec dana zamijenit 90 posto para bez problema. A onda je krenuo dernek na Ali-pašinom Polju. Sedam dana i sedam noći se dernečilo. Muzike se mijenjale, a naselje nije moglo spavat. Policija koja ga je došla opominjat i sama je ostajala na derneku do ujutru.
Šuškalo se da bi moglo biti rata.
Milijana je upregla sve svoje znanje i zavodljivost ne bi li Niki nju i djecu poslo u Austriju kod njene tetke. Dok je gledo slike prokletstva rata iz komšiluka, Niki prelomi. Spakuje ženu i djecu i pozamašnu svotu koja im je preostala iz cekera i za Linc. A on ostane sam čekajući da mu se opet posreći. Preko Crvenog krsta stizala su mu pisma u kojem ga je Mimi obavještavala da su svi dobro i zdravo što i njemu žele.
Negdje krajem one najturobnije ratne 1993. godine stiže pismo u koje mu voljena piše:
– Niki moj, ja sam se preudala. Jednostavno sam morala. Htjeli su mene i djecu vratiti u Bosnu. Imala sam samo jedan put, a to je da se udam za Austrijanca. Upoznala sam Petra Pepea, tog divnog čovjeka koji mi je to predložio. Morala sam, ja tebe i dalje volim, ali sam to učinila da nam djeca rastu u miru.
Samo Niki zna kako je to prebolovo. Kad bi ga prijatelji priupitali kako mu je porodica, odgovaro bi da su dobro i zdravo. A na drugo pitanje kad će mu se vratit žena i djeca, skupio bi usta i procijedio:
– Djeca će se možda vratit, ali žena neće.
– Što?
– Zato što se žena udala za Austrijanca, ona i kad bi htjela ne treba mi. Divim se Pepeu, morat ću mu napisat pismo zahvale, što mi dobro pazi djecu. Pružio im je sve, to znam, a posebna mu zahvala ide što me kutariso Milijane.
***
Netom iza rata se i on oženio. Živi u finom skladnom braku. A djeca iz Austrije redovno ga posjećuju. Ipak, često sam sebe pita da li je ograjiso što one pare nikad nije vratio ili su mu možda donijele sreću, ko će ti ga znat.