Foto: Ivona Bezmalinović
Nana Nadarević, kćerka legendarnog glumca Mustafe Nadarevića, diplomirani je politolog, u svijetu kozmetike radi već 10 godina, a posljednjih šest je regionalni PR Manager za MAC kozmetiku. Živi u Hrvatskoj, aktivna je na društvenim mrežana, na Instagramu ima armiju fanova od gotovo 30 hiljada osoba, trenutno je na porodiljskom odmoru, ali kako kaže ne miruje nego pomaže suprugu razvijati njegov privatni posao. Naime, njen suprug Silvije je kvizaš (poznat i kao bivši sudionik „Milijunaša“) koji organizira kvizove za evente i teambuildinge. S obzirom na to da je interes za njegove kvizove iznimno velik, pomaže mu u organizaciji i logistici. Uz sve to, uključena je i u posao svoga brata Aše, bivšeg šampiona brazilske jiu jitse, danas fitness trenera koji drži treninge samoodbrane za žene.
– Eto, iako bih trebala malo odmoriti u ovoj fazi života, muškarci u mom životu su mi našli nove zanimacije. Zezam se, nije mi teško, veoma smo bliska obitelj i sretna sam da mogu pomoći i biti uključena u njihove, odnosno naše projekte – kaže Nadarević na početku razgovora za magazin „Azra“ i priča nam o tome koliko ju je majčinstvo promijenilo jer se prije mjesec postala majka djevojčice Rumi.
– Još smo posve novi u tome pa nemam odmak i perspektivu koliko me sve to istinski promijenilo, ali svakako je naš „stari“ život okrenulo naopako. Rumi je stigla i sav fokus je na njoj. Prvi put je neko potpuno ovisan o meni i nevjerovatno je kako mala beba brzo istisne svu sebičnost koju ste imali. Silvije i ja smo bili posvećeni jedno drugome i našem „uigranom“ životu, a sad imamo trećeg stanara koji zahtijeva svu našu pažnju. Za vrijeme trudnoće razmišljala sam koliko će se Silvijev i moj odnos promijeniti, a ispada da ga je dolazak Rumi učinio još boljim. Zvuči kao da idealiziram, ali zaista je tako. Naravno da je izazovno biti novi roditelj, ali bitno je igrati timski i pomagati jedno drugome.
Kako ste se spremali za porođaj, da li je bilo straha i treme prije samog čina? Jeste li bili jedna od onih trudnica koje paniče, ili ste sve to stojički podnijeli?
– Situacija u Hrvatskoj, ali usudila bih se reći i u cijeloj našoj regiji, nije idealna kad je riječ o porodiljama. Uvjeti o kojima čitamo u medijima, kao i iskustva drugih žena mogu uplašiti trudnicu. Nezahvalno je generalizirati, ali sistem nije uvijek naklonjen budućim majkama. Naše bolničko osoblje radi u izazovnim uvjetima i zaista se divim ljudima koji odaberu taj poziv. Ipak, u svakom žitu ima kukolja pa tako imamo priliku čitati o neljudskim situacijama koje se događaju ženama za vrijeme porođaja. Baš je u Srbiji ove godine aktualna kampanja i dizanje svijesti o akušerskom nasilju, a u Hrvatskoj je slučaj Mirele Čavajde podigao čitavu zemlju na noge. Normalno je da se žene uplaše čitajući sve to, i sama sam bila u strahu u početku trudnoće. Međutim, imala sam sreće da mi je trudnoća bila odlična i da sam se devet mjeseci u miru pripremila i radovala novom iskustvu koje me čeka. Baš sam uživala i bila aktivna, Silvije i ja smo uspjeli dovršiti renovaciju kuće na moru pa čak i putovati. Tako da je Rumi još u trbuhu obišla susjedstvo, ali i Evropu.
Kako je Rumi dobila ime?
– Još prije nekoliko godina nam se dopalo ime i odlučili smo, ako ćemo ikada imati kćerkicu, da će se zvati Rumi. U historiji ima velikog imenjaka Rumija čije su se mudrosti prenijele i do danas, a koje želim da i naše dijete jednog dana usvoji. Osim toga, prije nekoliko godina smo Silvije i ja putujući Japanom saznali da je to japansko ime koje znači ljepota i protok. Želim vjerovati u onu staru izreku „Nomen est omen“ i nadati se kako je ispred naše Rumi lijep život.
Koliko se sad prilagođavate kćerki, i da li zaista ima istine u tome da su uvijek njene potrebe daleko ispred vaših?
– Apsolutno je istina, ali ne smeta mi. Koliko god voljeli za sebe misliti kako smo mladi, ipak nismo premladi roditelji i imali smo mogućnosti uživati udvoje. Odluka da imamo dijete je zajednička i promišljena pa smo se i pripremili da u ovoj fazi svoje potrebe stavimo u stranu zbog Rumi.
Koliko suprug pomaže oko bebe?
– Silvije sudjeluje u svemu osim dojenju, iz očitih razloga. Imamo sreću da je vlasnik svog posla, pa iako i to zna biti izazovno, ima određenu fleksibilnost i ne mora biti u uredu od 09 do 17 sati, nego može biti s nama. Mi žene se pripremamo na majčinstvo još za vrijeme trudnoće, dok muškarcima to nedostaje. Mi smo „surađivali“ već u trudnoći i Silvije je pomagao u svakom mjesecu – od masaža do vožnje autom čak i najkraće relacije, kako u visokom stupnju trudnoće ne bih morala hodati po ljetnim vrućinama. Silvije je prisustvovao i porođaju, a po dolasku Rumi samo smo nastavili s timskim radom. Naravno, priroda je učinila da je većina toga na majci, ali ako nije moguće u tom trenu pomoći oko bebe, lijepo je učiniti nešto za mamu. Silvije tu brigu iskazuje kroz hranu i kuhanje, što ja kao veliki gurman, objeručke prihvatam.
Kažu da se dijete uči životnim navikama i vrijednostima od malena, te da će tako i biti kako bude odrastalo. Čemu ćete vi težiti da naučite svoju kćerku kako bude rasla?
– Uh, toliko je stvari koje joj želimo prenijeti da ne znam otkud bih počela. Ali, prije svega, želimo je učiti da bude dobar čovjek, otvorenih svjetonazora koji poštuje ljude i svijet oko sebe. Želimo da bude samouvjerena, sposobna ostvariti sve što poželi. Nadamo se da ćemo to i postići, pružajući joj ljubav, sigurnost i podršku kroz život.
Jeste li od onih roditelja koji bilježe svaki dječiji korak?
– Voljela bih reći kako smo imuni na to, ali prava istina je da su nam mobiteli u ovom kratkom periodu već puni njenih slika i videa. Opčinjeni smo tim malim bićem i želimo dokumentirati njene prve osmijehe, gugutanje, kupanje i sve ostale slatke momente. Nedavno nam je prijatelj rekao da je uvijek tako s prvim djetetom, a onda se ove mlađe više i ne sjetiš fotkati (smijeh).
Svi znamo da je prirodna prehrana najbolji način ishrane djece. Dojite li dojite bebu? Koje su prednosti, a koje nedostaci dojenja bebe?
– Bitno je odmah spomenuti kako je dojenje individualna stvar za svaku majku i često vrlo teška za uspostaviti. Poštujem svačiju odluku o tome dojiti ili ne. Ja sam nekako uspjela i Rumi je bila odlična partnerica koja mi je pomagala u tome. Ta bliskost koju nas dvije uspostavljamo dojenjem je zaista nevjerovatna, nema veće blizine, ali je i fizički zahtjevna za nas nove mame. Dojenje znači da ste i glavni kuhar i šef sale i konobar koji nema baš puno slobode kretanja. Vezana sam za svog malog gosta, pa držim restoran otvorenim 0-24, jer nikad ne znam kada će ogladnjeti.
Ko vam pomaže u odgajanju, i čijih savjeta se „držite“?
– Vjerujem da sve mlade mame bivaju zasute raznim komentarima i savjetima. Ja se ovdje držim Silvijevih starijih sestara, koje obje imaju malu djecu. A naravno, tu su i bake, naše mame koje imaju dugogodišnje iskustvo.
Šta najviše savjetujete mladim roditeljima?
– Klonim se savjetovati druge, kako ne bi ispalo da pametujem, pogotovo kao neko ko je roditelj tek pet minuta, ali poručila bih svima kojima je roditeljstvo izazovno da iskoriste svu pomoć koja im se nudi od obitelji i prijatelja.
Šta ste o majčinstvu naučili od svoje majke?
– Naučila sam da nije dovoljno biti samo mama koja voli, grli i briše šmrklje (iako je to najbitnije), nego svojoj kćerki pokazati i kakva žena treba biti. Mama mi je bila velika podrška i izgradila samopouzdanje koje me štitilo kroz život i dovelo tu gdje jesam. Nadam se da ću biti barem upola dobra majka svojoj Rumi.
Koliko imate vremena za sebe, da li i dalje imate vremena za samo vas dvoje?
– U ovoj fazi nemam baš vremena za sebe ili nas dvoje, ali i hendlanje Rumi doživljavam kao neko naše vrijeme u kojem vodimo taj naš mali, mirišljavi zajednički projekt. Pritom ne mislim na projekt kojim se ostvaruju bolesne roditeljske ambicije, nego na to da je lakše uvažavati partnera i pomagati jedno drugome ako na sve to gledamo kao na nešto što smo poželjeli, a sada se time bavimo zajedničkim snagama. Navečer, kad Rumi zaspi, ukrademo malo vremena za sebe, pa prije nego i sami padnemo s nogu pogledamo neku duhovitu seriju i pazimo da je ne probudimo dok se smijuljimo.
Kažu da u životu ništa ne treba planirati, jer nikada ne znamo šta nam se u njemu servira, ali biste li u budućnosti voljeli imati još djece?
– Toliko smo još obuzeti s Rumi da nemam tačan odgovor na ovo pitanje. Voljela bih da Rumi ima brata ili sestru u životu, ali, hoće li se to dogoditi, vrijeme će pokazati.
Kako su vaše porodice reagirale na dolazak novog člana porodice, i jesu li već sada bebu razmazili?
– Rumi je dočekana s oduševljenjem, nadam se da joj neće udariti u glavu.
Vjerovatno je iluzorno misliti da je svačiji život ispunjen isključivo mirom i srećom, osim lijepim trenucima, u životu ste se suočili i sa smrću i odlaskom ljudi koji su vam značili. Na koji način prihvatate najteže gubitke i da je nešto moralo da se desi?
– Gubitak je nešto zajedničko svim ljudima jer će se, prije ili kasnije, nažalost, svi susresti s tim. Prošle su dvije godine od tatinog odlaska i u tom periodu gubitak sam prepoznala kao nešto univerzalno što povezuje sve nas koji smo iskusili smrt bliske osobe. Ako na gubitak pokušamo gledati tako, otvorit ćemo novi put i empatiju koji nas povezuje s drugim ljudima.
Nana s bratom i ocem
Vaš otac Mustafa Nadarević sve nas je nekako zadužio da ga pamtimo, te ostavio neizbrisiv trag na svoju publiku, ali koje su Vaše najljepše uspomene na oca, djetinjstvo i odrastanje?
– Imam divne uspomene s tatom, a zbog prirode njegovog posla imala sam priliku putovati s njim i doživjeti razne avanture. Moj brat Aša nedavno je odlično rekao jednu stvar. Iznad svih tatinih savjeta i uspomena s njim, najviše pamtimo tatinu smirujuću prisutnost i snagu. Kad smo bili djeca, uvijek smo znali da je tata tu da nam pomogne i problem koji nam se čini velik kao kuća svede na kamenčić u cipeli. Može li dijete tražiti više od toga nego da zna da ga roditelj voli i da je tu za njega. To je izuzetno bitno kada si dijete, ali i danas kad smo svoji ljudi. Imamo sreću da je iza tate ostalo mnogo filmova, serija, predstava i intervjua pa možemo uživati u njegovom liku i djelu i danas. Sretna sam što će i Rumi vidjeti svoga djeda, čuti njegov glas i upoznati mu manire. Svjesna sam da je to velika stvar i zahvalna sam na tome. Dirne me i kad čujem koliko je i drugim ljudima tata značio kroz svoje glumačko djelovanje. Danas je na nama da očuvamo tatino stvaralaštvo kako bi ga upoznale i nadolazeće generacije, osjećam veliku odgovornost prema tome.