Omer je Krajišnik, bh. izbjeglica, uspješan holandski menadžer, otac i patriot. Vjerujemo da je zaradio dovoljno da plati ljetovanje na Ibizi, ali on nije htio tako. Djeci je dao u zadatak da izaberu koje bh. gradove žele vidjeti. Odlučili su se za Bosansku Krupu, Kozarac, Sanski Most, Jajce, Travnik, Visoko, Sarajevo, Konjic, Jablanicu, Mostar, Neum, Stolac, Bileću i Trebinje. Izbor je bio smislen i tata je sjeo u auto, vozio, odgajao…
Koliko znate ljudi koji bi dugo iščekivani godišnji odmor, umjesto na luksuznim ljetovalištima, proveli istražujući bh. vrleti? Koliko nas je ostalo da, usprkos svemu, učimo djecu da je važno voljeti svoju domovinu, makar na pasošu pisali da ste građanin neke od zemalja EU? Istu onu zemlju iz koje se odlazi iz egzistencijalnih razloga.
Ovo je priča o Omeru Mujakiću i njegovoj porodici, koji su u deset dana obišli Bosansku Krupu, Kozarac, Sanski Most, Jajce, Travnik, Visoko, Sarajevo, Konjic, Jablanicu, Mostar, Neum, Stolac, Bileću i Trebinje. Tatu Omera je jugonostalgija odvela još i u Dubrovnik i Ulcinj.
– Vodio sam sina Indira (15) i kćerku Imani (13), i to je, zapravo, bila njihova želja. Djeca su oduševljena Bosnom i Hercegovinom. Naši novi hoteli su na nivou zapadnih. Ne mislim na stare hotele iz doba socijalizma. U Zenici smo odmarali u hotelu “Zenica”, 4 zvjezdice. Djeca su bila jako zadovoljna hotelom, čak su slali slike svojim prijateljima u Holandiju, da se pohvale – priča nam Omer.
Djeca su sama birala šta žele vidjeti. Putem interneta su tražili informacije.
– Također, u Dopunskoj bh. školi u Amsterdamu su učili o nekim našim znamenitostima i željeli su da vide kako to izgleda u stvarnosti, poput Bilećkog jezera, Starog mosta u Mostaru… htjeli su vidjeti stećke. Od moje sestre smo dobili knjigu: „Dođi, vidi, pričaj dalje, BOSNA I HERCEGOVINA”, u kojoj ima 30 nezaboravnih destinacija. Ona nam je najviše pomogla. Preporučio bih svima koji žele da putuju kroz BiH da je obavezno kupe. Dakle, djeca su birala koje gradove žele da posjete, ja sam odredio rutu. Još u Holandiji sam obećao da oni samostalno mogu da odluče koje gradove i zanamenitosti žele da posjete. Sin mi je na kraju putovanja kroz BiH rekao; „Tata hvala ti, bio si odličan taksi šofer” – kroz smijeh nam dodaje Omer.
Sve rjeđe ćete čuti da neko potiče ljubav prema BiH kod djece koja su rođena izvan njenih granica. Omer smatra da je to veoma važno.
– Na našim dosadašnjim putovanjima u BiH djeca su razvila tu ljubav. Oni su je sami osjetili. Mi imamo ogromnu porodicu. Bosna je prelijepa zemlja, djeca osjećaju toplinu, slobodu i rahatluk kada dođu u BiH. Djeca su kao latinska izreka – tabula rasa, dakle neispisana stranica papira: ono što napišete, to ćete i pročitati. U tome kućni odgoj igra najvažniju ulogu. Dugo smo putovali autom, pa sam se baš dotakao i te teme. Djeci sam objasnio jednu holandsku izreku: „Tek znaš kuda ideš, onda kada saznaš odakle dolaziš.” To je moja vodilja koz život. Vjerujem da je to i jedini ispravan put. Za mene Holanđani kažu da sam moderan i tradicionalan. Lično smatram da je to balans koji je čovjeku potreban.
O porodici Mujakić smo već pisali. Imani je vrlo uspješan model u Holandiji i jednom je krasila našu naslovnicu. Omer nam je sažeo svoj put od Pećigrada do Amsterdama.
– Nakon Dejtona sam napustio BiH. Kao i brojne druge bh. izbjeglice, ilegalno sam prešao sve granice. Jedva čekam taj dan kada ću doći u BiH, a da granice ne postoje. Mrzim granice, jer one nas ograničavaju ne samo u putovanjima, nego i u svim sferama života i našeg individualnog razvoja. Prvu godinu sam učio jezik i navečer radio u jednom restoranu. Pošto je BiH van EU, naše diplome se ne priznaju, neke samo djelimično. Nisam htio da upišem opet Pedagošku akademiju, kao u BiH.
Ako već opet idem u školu, onda ću bar da učim nešto novo, razmišljao sam. Zato sam upisao vanredno International Marketing Managment u Rotterdamu. Preko dana sam radio, a navečer išao u školu i učio. Pored svih obaveza: djeca, kuća… Sav trud se isplatio. Radim za “Sharp Beneluks”, trenutno imam najvišu funkciju u prodaji, a prije toga sam bio Product Marketing Manger i Area Sales Manager – priča Omer.
Imani je vrlo uspješan model godinama, a Omer je u svijet manekena zakoračio slučajno. I sin se pridružio lijepoj smotri.
– Da, Imani je najuspješnija u našoj porodici. Ja sam prije rata bio maneken u Banjoj Luci za vrijeme moga studija na Pedagoškoj akademiji. A ja radim tri posla. Dva plaćena i jedan volonterski. Radim za “Sharp” i bavim se manekenstvom, a nedjeljom radim u Dopunskoj školi u Amsterdamu, trenutno nemamo nastave, zbog prostora, ali radimo na tome da se nađe nova lokacija. Istina je, odveo sam Imani na foto shoot, i tako ponovo ušao svijet mode, sasvim slučajno. Na početku sam snimao samo s Imani, a danas radim samostalno za tri modne agencije.
Imani sve što radi, radi srcem i dušom, kaže tata. S plesom joj ide dobro, s grupom je osvojila drugo mjesto na državnom nivou, u njihovoj starosnoj dobi.
– Ove godine je radila kapanju za “Tommy Hilfiger”, tako da su njene slike stigle i do SAD-a. Od septembra kreće u srednju školu. Mnogo se ponosi time što je upisala istu školu kao i njen brat. Nastava je 100 posto na engleskom jeziku. Imala je odličan rezultat i primljena je u istu školu s gotovo istim brojem bodova kao i Indir, koji je jedan od najboljih đaka u svom razredu. On kreće od septembra u treću godinu. Imani želi da odlično vlada engelskim jezikom, jer joj je to potrebno za njenu karijeru internacionalnog fotomodela, što zeli da postane. Osim toga, ona želi da studira žurnalistiku, ali neki smjer koji ima veze s modom.
Kako je biti Bosanac u Holandiji?
– Nikada nisam ujutro ustao u Holandiji i sebi rekao da sam stranac. Naprotiv, od prvog dana dokazujem da sam ravnopravan građanin te zemlje. Nisam ništa manje, a bogami ni više vrijedan od Holanđana. Ako čovjek sam sebe ponižava, onda neka ga ne čudi da ga drugi ponižavaju. Zato kažem svim našim ljudima u dijaspori, ti si taj koji odlučuješ kako će se ljudi prema tebi ophoditi. Mislim da je ključ svega prilagoditi se sredini, a ostati svoj i baš na takav način kreirati neki svoj brend. Ovdje kažu; „Ako dugo ostaneš svoj, to će te u dogledno vrijeme učiniti posebnim,” ili „Ponašaj se normalno, (biti normalan) je već dovoljno ludo.” Ovdje se ljudi cijene po trudu, radu i učinku. To mi se sviđa.