Hrana u svijetu: 800 milijardi bačenih zalogaja

Piše: Redakcija

U svijetu se godišnje baci hrane u vrijednosti gotovo 800 milijardi eura. Prosječno britansko domaćinstvo godišnje baci više od 3000 eura hrane. Na stotine miliona tona hrane bude bačeno u svijetu, uključujući i našu zemlju. Na drugoj strani, čak u bogatoj EU siromašno je blizu 90 miliona ljudi, cijene hrane su za mnoge visoke ili je jedina hrana koja je dostupa ona iz kategorije “junk-food”, ono najgore što čovjek može pojesti. Tako dolazimo do paradoksa da na jednoj strani imamo mnogo gladnih i nekvalitetno hranjenih ljudi, dok na drugoj strani imamo cijele planine bačene hrane i to vrijedne stotine milijardi eura, odnosno dolara. Šta učiniti u vezi s tim, pitanje je o kojem se u EU trenutno vodi velika debata. Dok se rješenja na relaciji gladni vs bacanje hrane ne pronađe, neki dobri i kreativni ljudi pronalaze načine da reduciraju odlazak hrane na smetljište i besplatan ili jeftini obrok dostave do onih koji hranu ne mogu pruštiti. A takvih je, bar u Evropi, pa i našoj zemlji sve više

Prilika za laganu i solidnu zaradu izgledala je gotovo idealno: Bilo je dovoljno posjedovati jedan dulum iole kvalitetnog zemljišta, kakav-takav izvor navodnjavanja, nekoliko stotina kolčića i 1000 KM ulaganja u sjeme krastavaca – kornišona i smješkala se zarada od desetak hiljada KM. U zemlji s pola miliona nezaposlenih, s manjkom radnih mjesta i viškom neiskorištenog zemljišta, za mnoge obične ljude to je značilo više nego značajnu zaradu. Činilo se da je u poljoprivredi budućnost, da se selu vraća mjesto koje zaslužuje, jedna BiH postaje regionalni lider u proizvodnji zdrave hrane, da naša zemlja “može hraniti pola Evrope” i slično. Svako ko je posjedovao bilo kakvo zemljište, počeo je sanjati o uzgoju malina, smilja ili kornišona, nadajući se brzoj i dobroj zaradi.

Bajka se završila, a balon o poljoprivredi kao poslu budućnosti pukao je sredinom ovog ljeta, nakon što je prozvođače malina šokirala nova, niža otkupna cijena njihovog voća. Nekako u isto vrijeme, brojni Hercegovci shvatili su da svijet baš i nije “lud” za njihovim smiljem, a početkom augusta uslijedio je šok i za uzgajivače kornišona.

Fresh Food In Garbage Can To Illustrate Waste

Fresh Food In Garbage Can To Illustrate Waste

– Poremećaj je izazvao neuobičajeno dobar urod krastavca kornišona u Evropi, što je narušilo potražnju i dinamiku isporuke svježeg krastavca i iz Bosne i Hercegovine, odnosno iz Bosanskog podrinja, od stalnih kupaca u zemljama EU… Usljed toga nastale su i ogromne štete, koje se mjere stotinama hiljada maraka. Gotovo 400.000 kilograma krastavca kornišona, koji je otkupljen od kooperanata po prosječnoj cijeni od jednu KM, propalo je u krugu zadruge, nakon čega je završilo na deponiji smeća – pišu domaći portali o problemima poljoprivrednika iz okolice Tuzle i Istočne Bosne.

Tužan kraj bajke o krastavcima

Slučaj 400 tona bačenih krastavaca iz okolice Zvornika, uz stotine bačenih tona krastavaca u Bosanskoj krajini, nažalost, nije ni prvi ni posljednji slučaj bacanja hrane u često gladnoj BiH, gdje se putem humanitarnih telefona sakuplja novac za hranu očajnim porodicama s dna društvene ljestvice. Zbog loše poslovne sreće, nebrige države i nelojalne uvozne konkurencije te nepoštenog odnosa trgovačkih lanaca bili smo svjedoci javnog proljevanja mlijeka, spaljivanja krompira, lupanja jaja pred zgradama raznih vlada, očajničkih potaza poljoprivrednika koji nemaju kuda s hranom koju su proizveli.

U BiH se bacaju ogromne količine hrane, i do 300 kilograma dnevno. Sarajevski kontejneri puni su hljeba, baca se hrana iz restorana, a hranu koja nije našla put do kupca bacaju i trgovine. Na visoko podignutu obrvu i pitanje zbog čega se ta hrana baca, a ne poklanja gladnim i siromašnim, kojih u BiH ne manjka, tipično je naš, posdejtonski, birokratski. Naime, zakoni naše zemlje predviđaju da se na sve donacije, pa i na doniranu hranu kojoj ističe rok trajanja, mora platiti PDV.

Svijet gladan razuma

Na našu sreću ili nesreću, BiH nije usamljena u svijetu koji se nemarno odnosi prema hrani, kao da su njeni izvori neiscrpni.

– Bacanje hrane je važan izazov za globalnu sigurnost hrane i dobro upravljanje okolišem, direktno povezano sa sljedećim faktorima: okolišnim (energija, klimatske promjene, voda, raspoloživost resursa), ekonomskim (efikasnost resursa, kretanje cijena, tržište sirovina) i društvenim (zdravlje, jednakost). Različite studije pokazuju da između trećine i polovine svjetske produkcije hrane nije konzumirano, što vodi do negativnih efekata na “lanac hrane”, uključujući i domaćinstva. Pred velikim smo pritiskom da spriječimo i smanjimo bacanje hrane te napravimo korak prema Evropi koja će se s pažnjom odnositi prema svojom resursima – piše u uvodu studije iz projekta “Fusions”, rađenog u kooperaciji EU i grupe naučnika sa skandinavskih univerziteta.

Evropa je štedljiva i racionalna kada je riječ o potrošnji goriva za automobile, potrošnji električne energije u domaćinstvima ili o ličnoj potrošnji, no kada je u riječ o hrani, tu njena poslovična racionalnost prestaje.

– Gotovo 100 miliona tona hrane svake godina bude bačeno u zemljama EU
– Godišnje se u članicma EU baci hrane u vrijednosti 143 milijarde eura
– Domaćinstva u EU bace blizu 46 miliona tona hrane
– Prosječan stanovnik EU godišnje baci 173 kilograma hrane
– 60 posto hrane bačene iz EU domćinstva je jestivo, dok je jestivo 83 posto hrane bačene iz trgovina
– Prosječna cijena jedne tone hrane koju baci jedno domaćinstvo u Velikoj Britaniji iznosi 3529 eura.

I statistike koje pokazuju bacanje hrane u svijetu su poražavajuće.

– 1,3 milijardi tona hrane ili gotovo 50 posto svjetske produkcije bude bačeno sve godine.
– Vrijednost bačene hrane u svijetu iznosi blizu 800 milijardi eura
– Prosječan stanovnik SAD-a godišnje baci otprilike 110 kilograma hrane
– Prema jednom istraživanju Univerziteta Arizona, 93 posto ispitanih potvrdilo je da kupuju hranu koju nikada ne jedu
– 45.000 litara vode potrebno je za proizvodnju jednog kilograma govedine u SAD-u, a 33 posto svih troškova energije u ovoj zemlji troši se na proizvodnju mesa
– 40 posto hrane proizvedeno u SAD-u bude bačeno
– Sedam posto uroda u SAD-u nikada ne bude pokupljeno s polja
– Samo trećina bačene hranu u SAD-u može biti dovoljna za hranjenje 47 miliona siromašnih Amerikanaca, i to u tri obilna obroka
– Prosječna američka četveročlana porodica baci hranu vrijednu blizu 600 dolara svake godine
– Prosječan restoran u SAD-u baci godišnje i više od 30 tona hrane, a polovina svih jela pripremljenih u američkim restoranima bude bačeno
– I u razvijenim i nerazvijenim zemljama procent bačene hrane je isti i iznosi gotovo 40 posto. U bogatim zemljama 40 posto hrane bude bačeno u trgovini i domaćinstvima, dok u zemljama u razvoju 40 posto hrane bude izgubljeno na poljima i zbog neadekvatnog skladištenja.

I možda najtužnija statistika od svih kaže da je u ovom momentu 795 miliona ljudi u svijetu gladno i da svake godine više od 20 miliona ljudi umre od gladi. Sve to u svijetu koji gotovo polovinu svoje hrane baci, negdje iz neznanja, negdje iz dosade, ali iz politike i birokratije.

Garbage package on the plate in luxury appartment

Garbage package on the plate in luxury appartment

Nema “truhlo” u državi Danskoj

Ipak, nije sve tako crno u svijetu kada je riječ o bacanju hrane. Neke zemlje su postale jako svjesne važnosti ovog pitanja, kao što je Singapur. S obzirom na svjetski prosjek od 40 posto bačene hrane, Singapur stoji jako dobro i baca samo 13 posto hrane, koju inače uvozi gotovo u potpunosti. Ipak, svjetski šampion u racionalnom korištenju hrane jeste Danska. Na jednoj toni proizvedene hrane Danci bace “samo” 7,4 kilograma, za razliku od rasipnih i bezbrižnih Italijana, koji bacaju 17,4 kilograma hrane po toni hrane. Hranu rado i mnogo bacaju i Francuzi, i to 12,3 kilograma otpada po toni, dok među štedljive spadaju Šveđani (8.8/t), Nijemci (8.6 kg/t) i Finci (8.0 kg/t). Ipak, najmanje hranjivog otpada po stanovniku bacaju Austrijanci – “samo” 43,7 kilograma, dok se najviše hrane baca na Malti. Jedan stanovnik ove državice godišnje napravi 129,6 otpada kada je riječ o hrani.

Kada govorimo o Danskoj, situacija nije bila tako sjajna do prije nekoliko godina. Iako veliki evropski proizvođač hrane, Danska je, također, mnogo hrane i bacala. Sve je promijenila jedna žena.

– Rođena sam u Moskvi, u Rusiji. Kada sam došla na Zapad, prije nekih 19 godina, bila sam šokirana kada sam vidjela koliko ima hrane. Znate, ja sam rođena u SSSR-u, mi nismo imali tako mnogo hrane. I bila sam također šokirana kada sam vidjela količinu bačene hrane. Ljudi su bacali hranu svuda, bez ikakvog razmišljanja. Mi to tako radimo stalno: kupujemo hrane više nego što nam treba, naguramo je na kraj frižidera i pustimo je da umre – polagano. Nakon sedmice ili dvije, kada naše mrkve “dobiju bore”, mi ih izvučemo vani i sve ih bacimo, jer, znate, “uvijek možete da ih kupite još”.

Da li je to važno? Zapravo, jeste. Dobra, jestiva hrana – to je vaš novac, vaše vrijeme, farmerov rad… Sve ono što mi to lagano bacimo, kako bismo nahranili našu kantu za otpad… Dame i gospodo, moramo biti pametniji… Mi se moramo probuditi… Za nekih 20 godina mi ćemo trebati dvije planete, kako bismo imali dovoljno hrane za naše potrebe… Populacija raste, resursa je sve manje… Vrijeme nije na našoj strani – u septembru 2014., Selina Juul, žena koja je najprije snažno utjecala na svijest zemljaka Danaca i najterala ih da počnu razmišljati o tome šta jedu, koliko jedu i koliko otpada ostavljaju iza svog ručka.

Njeni energični govori, posebno o potrebi racionalnijeg korištenja hrane, nisu ostali bez odjeka. Naprije su veliki svjetski mediji poput “Guardiana” počeli pisati o tome da se u svijetu baci gotovo polovina proizvedene hrane i da su razvijene zemlje neslavni šampioni u jestivom otpadu. Temu su počeli istraživati i ugledni instituti i univerziteti, te je tako akcijama jedne žene, koja ja odrasla u oskudici SSSR-a, postala jedno od najvažnijih pitanja kojima se bave institucije kao što su EU, UN i FAO. Jer, pitanje gladi u svijetu ne bi trebalo biti “pitanje”, to bi trebalo da bude tek tehnički problem, samo kada bi u svijetu bilo malo više pameti, malo dobre volje i poštenja. I svijet bi bio mirnije, ljepše i sretnije mjesto za življenje. Za sve nas i generacije koje dolaze i kojima ovaj svijet ostavljamo.

Tafel: Njemački čisti obraz

Godine 1993., u Berlinu je formiran prvi “Tafel”, organizacija zadužena da sakuplja hranu iz trgovina i restorana, onu koja se više ne može prodati, te da je distribuira siromašnim i socijalno ugroženim. Od zanimljive ideje grupe građanki “Tafel” (u prevodu Stol) je postao veliki savez raznih grupa i udruženja, koje godišnje prikupe više od 100.000 tona hrane. Računa se da u Njemačkoj ima više od 900 “Tafel” organizacija i sve djeluju sinhonizirano.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti