Dvadeset i šestog augusta 2003. godine u najstrožijem centru Sarajeva ubijen je 23-godišnji Pavle Bezek. Ubijen je pred desecima svjedoka, njih najmanje 50, u Štrosmajerovoj, najprometnijoj gradskoj ulici, u doba večernje špice, pred vratima jednog od najpopularnijih gradskih okupljališta. Ubica, jedan ili više njih, nikada nisu pronađeni ni osuđeni, iako je ubistvu prethodila tuča, a neki od učesnika tuče su identificirani i osuđeni na zatvorske kazne. Uprkos apelima policije, niti jedan svjedok ovog nikada razriješenog ubistva nije se javio kao očevidac, spreman da svjedoči i pokaže na izvršioca ovog teškog zločina. Tako je postalo moguće da neko izvrši zločin u centru grada, pred mnogo svjedoka, bez straha od ruke pravde. Zna se samo da je ubica bio muškarac i da je žrtvi pucao u glavu.
Šesnaestog marta 1999. godine u eksploziji automobila bombe u centru Sarajeva ubijen je Jozo Leutar, zamjenik ministra policija FBiH. Ni njegov slučaj nikada nije rasvijetljen, iako je bilo privođenja, saslušanja i svakako vođenih sudskih postupaka, nakon kojih su osumnjičeni oslobađani. I ovaj slučaj već deceniju i po tapka u mjestu i vjerovatno nikada neće dobiti sudski epilog.
Dok je jahao na konju na svom seoskom imanju kod Zenice, 29. maja 2014. oko 16 sati, ubijen je Jozo Kafadar (69), ugledni poduzetnik i lokalni dobrotvor, vlasnik više uglednih firmi iz obližnjeg Viteza. Prema onome što je poznato, ubijeni Jozo je u trenutku napada nosio osvježenje radnicima koji su popravljali obližnji seoski vodovod. I ovdje istraga već duže od dvije godine stoji na mjestu i nema, nažalost, izgleda da će se pomaknuti. Ko je ubio “gromadu od čovjeka” i čovjeka koji je hranio nekoliko stotina porodica? Konkurencija kojoj se nije dopadalo poslovno širenje porodice Kafadar i njhovog lanca “Cm marketi”, tajni ucjenjivači koji nisu dobili ono što su tražili, lokalne kabadahije kakvih ima u svakom bosanskom selu ili neko kome se nije dopalo to što je ovaj čovjek aktivno radio na pomirenju naroda u kraju koji još osjeća posljedice rata, to možda nikada neće biti razjašnjeno.
U BiH je tokom posljednjih 20 godina počinjeno mnogo zločina koji na kraju nisu dobili sudski epilog i pravednu kaznu za one koje su ga počinili. Neki od njih, poput ubistva Pavla Bezeka iz augusta izvršeni su pred svjedocima na osvijetljenom mjestu, uz obilje onoga što se policijskom terminologijom zove materijalni dokazi, no nikada nisu razjašnjeni. Kada forenzička struka, sudski sistem i policijska pedantnost nevoljko i tiho priznaju poraz, a u ova navedena tri slučaja se desilo, možemo govoriti o nečemu što se označava kao savršen zločin, zločin koji nikada neće biti kažnjen.
Već duže od jednog stoljeća se diskutira o tome postoji li savršen zločin. Tema savršenog zločina bila je inspiracija za brojne autore poput Conana Doylea, autora “Sherlocka Holmesa”, i najproduktivniju autoricu našeg doba Agathu Christie ili slavnog reditelja Alfreda Hitchcocka.
– Dajte mi bočicu otrova pa ću smisliti savršen zločin – rekla je jednom slavna književnica.
Ubistva u romanima Agathe Cristhie uvijek su misteriozna, dešavaju se na brodovima, u kupeu luksuznih vozova kao što je Orient Express ili između četiri zida u sobi neke bogataške vile, bez svjedoka, naravno. Po profesiji je bila apotekarka, poznavala je svijet otrova i rado ga implementirala u svojim djelima.
Pozdrav iz Buenos Airesa
Ono što je možda dobro u djelima Agathe Christie jeste da zločin ne prolazi neotkriven i čini ga onaj na koga se, naravno, najmanje sumnja. Bila su dovoljni brčići Herculosa Poirota, belgijskog policajca, izbjeglice u Engleskoj, i zločinac bi bio razotkriven. U vrijeme kada je Christie bila na vrhuncu svoje književne inspiracije, a to su dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća, forenzika je bila mlada nauka, stara tek nekoliko decenija. Nije rođena u Britaniji, Njemačkoj ili Poirotovoj domovini Belgiji, nego u Argentini.
U junu 1892. Argentinu je potresao težak zločin. U gradiću Necohei ubijeni su šestogodišnji dječak i njegova dvije godine mlađa sestra. Majka je na vratu imala povredu nožem i za napad i ubistvo optužila je komšiju. Ipak, policijski inspektor koji je dobio slučaj nije se dao lako zavarati. Nakon što je utvrdio da osumnjičeni komšija Rodrigues ima neoboriv alibi, inspektor Alvarez je uradio nešto što do tada nije učinio niti jedan policijski istražitelj. Od majke je uzeo otiske prstiju i utvrdio da se njen otisak prsta poklapa s krvavim tragovima pronađenim na mjestu zločina. Pritisnuta dokazima, gospođa Franciska je priznala zločin i čedomorstvo. Bilo je to prvi kriminalistički slučaj riješen uz pomoć otisaka prsta. Daktiloskopija, ali i forenzika bile su rođene.
Inspektor Alvarez je bio dobar i ambiciozan policajac, ali ni blizu kao njegov nadređeni, čovjek po imenu Juan Vuchetic. Ovaj inteligentni mladić s otoka Hvara, rođen kao Ivan Vučetić, u Argentinu je stigao 1884. kao slijepi putnik na brodu, a četiri godine kasnije zaposlio se u sjedištu policije u La Plati, te brzo napredovao do visokih pozicija. Tragao je za novim metodama identifikacije prijestupnika, te proučavao radove britanskih naučnika o otiscima prstiju. Bilo mu je jasno da svaki čovjek ima različite otiske prstiju, da se ti podaci mogu sortirati, katalogizirati i prema potrebi dodatno proučavati.
Dotadašnja metoda antropometrije, gdje su se kod potencijalih počinitelja mjerili oblik glave, veličina stopala ili raspon ruku, vrlo brzo je napuštena. Od 1896. u Argentini je daktiloskopija službena policijska metoda. Prepoznavanje prema otiscima prstiju uvedeno je 1901. u Engleskoj, 1903. u Njemačkoj, 1904. u Austro-Ugarskoj. Godine 1910. izvjesni Thomas Jennings osuđen je na smrtnu kaznu za ubistvo tokom provale. Neoborivi dokazi protiv njega bili su njegovi otisci prstiju na svježe ofarbanoj prozorskoj dasci. Ovaj ne baš inteligentni lopov je prvi Amerikanac osuđen za ubistvo i obješen na osnovu prikupljenih i analiziranih otisaka prstiju.
Činilo se je lopovima i zločincima odzvonilo sada kada je policija u svojim rukama imala vrlo sigurnu metodu za pronalazak prijestupnika.
No, to se samo činilo.
DNA: Smrt je majstor iz Srebrenice
Tokom 20. stoljeća forenzika je na velika vrata ušla u sudnice. Ne samo da su protiv zločinaca dokazi bili otisci njihovih prstiju, protiv njih su bili i vlasi kose, tragovi krvi, ostaci sperme, otisci zuba… Sudska patologija, medicina, biologija i balistika strahovito brzo su napredovale kada je riječ o policijskom poslu, ali su njihovi rezultati ponekad bili upitni. Tumačenje dokaza pronađenih na mjestu zločina često je ovisilo o arbitrarnoj volji i znanju policajaca, istražitelja i sudija. U prijevodu: mogli su se lažirati ili parcijalno tumačiti, recimo, kada je optuženi crnac ili Meksikanac, neko ko ne može priuštiti skupu odbranu i advokata i kome se krivica može lako “prišiti”.
Tokom godina je postalo jasno da ni otisci prstiju niti vlasi kose niti tragovi zuba na tijelu žrtve nisu dovoljni da bi se s apsolutnom tačnošću utvrdio počinitelj. Trebalo je nešto novo i pouzdanije, nešto jedinstveno što ima svako od nas i nema niko drugi. Godine 1984. jedan britanski genetičar otkrio da se ljudi međusobno mogu razlikovati po DNA materijalu koji su naslijedili od roditelja.
Forenzička metoda analize DNA materijala nije prihvaćena momentalno kao apsolutni standard i prva metoda za utvrđivanje onoga što se desilo na mjestu zločina. Prihvaćen je tek nakon planetarne tragedije u malom gradu Srebrenici, u ratom uništenoj BiH. Tragedija Srebrenice dala je svijetu forenzičku revoluciju i iz temelja izmijenila poglede na zločin, žrtve i zločince.
– Nasilje koje je razorilo individualni identitet žrtava iz enklave i fizički
integritet njihovih raspadnutih tijela potakli su primjetan tehhnološki odgovor. S obzirom na stanje pronađenih posmrtnih ostataka, DNA analiza, obično posljednji korak u identifikaciji, postala je prvi korak. Proces identifikacije tražio je sakupljanje uzoraka krvi od preživjelih članova porodica i njihovo podudaranje iz masovnih drugih grobnica u razmjerama kakvi nikada prije nisu pokušani. S obzirom na ukupan broj nestalih osoba u bivšoj Jugoslaviji, izazov Srebrenice promijenit će način na koji će forenzički eksperti pristupiti identifikaciji žrtava masovnih stradanja čiji ostaci ne mogu biti obrađeni tradicinalnim metodama – piše u knjizi “Saznati gdje on leži: DNA tehnologija i potraga za nestalim Srebreničanima” autorice Sarah Wagner, koja Srebrenicu naziva forenzičkom noćnom morom.
DNA analiza ostatka srebreničkih žrtava počela se provoditi 1997., odnosno 1998. Bilo je obilje materijala: Više od 8.000 žrtava, 88.000 kostiju i deseci hiljada njihovih srodnika koju su dali uzorke krvi. Rezultat je bio istinit, bolan za Srebrenicu i preživjele članove porodica žrtava, ali potpuni trijumf forenzike, pa je nakon 1998. i uspješne analize ostataka hiljada žrtava srebreničkog genocida, DNA analiza postala svjetski standard, te prvi i najvažniji korak u forenzičkim analizima složenih kriminalnih slučajeva. Tragična i tužna Srebrenica tako je, mimo svoje volje zadužila svijet, a da joj niko nije rekao “hvala”. Da nije bilo tragedije Srebrenice i hiljada razasutih kostiju u šumama istočne Bosne, svjetska bi forenzika imala drugačiji i sporiji razvoj. Možda je bolje da je tako bilo.
Perfekt-krimi Made in Njemačka
Srebrenica je trebala biti savršeni zločin, nedjelo koje bi prekrili zemlja, lišće i zaborav, no oni koji su ovaj zločin planirali i izveli zaboravili su da savršen zločin ne postoji. Masovne grobnice su snimljene iz satelita, a tijela žrtava polako dobijaju ime i prezime, sve zahvaljujući naprednoj forenzici.
Ima li negdje savršenog zločina i može li se on dogoditi? Izgleda da može, i to u Njemačkoj. U januaru 2009. vješti lopovi su ukrali nakit vrijedan 6,8 miliona dolara uz čuvene robne kuće KaDeWe u Berlinu. Tri mjeseca kasnije, policija je, zahvaljujući DNA materijalu pronađenom na mjestu zločina, uspjela identificirati lopove, i to Hassana i Abassa O., 27-godišnjake i identične blizance. Sud nije mogao prihvatiti dokaze protiv njih iz najbizarnijeg mogućeg razloga. S obzirom na to da jednojajčani blizanci dijele 99,99 posto genetičkog materijala, sud nije mogao pronaći kome pripada DNA iz pronađene rukavice. Bratski kriminalni duo iz berlinskog suda je izašao smijući se, što je razbjesnilo njemačke medije i javnost. Kasnije su izjavili da su lojalni njemački građani i da su zahvalni njemačkom pravnom sistemu. Imaju pravo na to sasvim sigurno.
TV serije VS zdrava pamet
Prije desetak godina TV krimi-serije preplavile su ekrane širom svijeta. Iz okeana slične TV produkcije izdvojila se serija CSI: Las Vegas i stekla kultni status. Ipak, pored zanimljive glume i dobre produkcije, ove serije imale su jednu veliku manu: ono što su prikazivale nije imalo gotovo nikakvog dodira sa stvarnim stanjem i stvarnim forenzičkim laboratorijama. Dok u krimi serijama laboranti izdvoje DNA tokom nekoliko momenata, u realnosti je za to potrebno i po nekoliko sedmica. Dokazi se ne nalaze tek tako i ne može se DNA izvući kao ključni dokaz u svim slučajevima.