Muškarac koji sjedi s nekom ženom, ma ko da mu je, a svojoj supruzi na telefon to prešućuje, on tu koja sjedi proglašava nevažećom, kao da nema identitet. To nije zato što ona nema identitet nego zato što je on šonjo, hulja, beskičmenjak, perfidnjak, lažov i licemjer. A najblaže rečeno je vjetropir
Sjedim na kafi nekidan s prijateljicom i dotaknemo se jedne neobavezne teme, ali koja može mnogo da kaže o muško-ženskim odnosima. Kažem ja njoj:
– Svih ovih godina ne mogu čudom da se načudim zrelim muškarcima koji imaju ženu, topli dom, siguran posao, raju i zabavu. Čine se sigurni u sebe, svoji, što bi se ono reklo, na svome stoje, ali čim ih žena zovne na telefon, oni se odmah u Minhauzene pretvore. I to ha je neko žensko u njihovom društvu.
Evo primjera: U kancelariji sjedimo nas četvero, samo ja žensko, i to se razglaba o politici, poskupljenjima, zimnici. Ovi muški danas nisu nimalo zanimljivi. Njihova glavna tema je kuhinja: politička, narodna i bračna. Njima je samo bitno da se zakuha, nakuha, kuha i otkuha. Oni, ustvari, nose pregaču – ali nevidljivu. A najviše kuhaju oni koji ne znaju ni jaje skuhati. I tako mi, drž-ne daj, nadglasavamo se u tim suludim kombinatorikama o tome šta će se skuhat na ovoj našoj dobro podmašćenoj bosanskoj tepsiji, kad ovom jednom najglasnijem i najsrčanijem od muških zvoni telefon. A on se zagleda, a telefon zvoni li zvoni, šta će, vidi on, mora se javit, pa okrenu glavu od nas i zagleda se u prazan zid kao da je na njemu Mona Liza. A onda se od onog gromoglansog Titana pretvori u poslušno kućno kuče:
– Da, draga. Šta radiš ljubavi?
Sad ona tamo nešto pita, pretpostavljam:
– Što se ne javljaš tako dugo?!
- Evo me na sastanku. Aha, stručnom. Utišo sam mobitel.
Sad ona, opet pretpostavljam po njegovom odgovoru, pita znatiželjno:
– S kim si to?
- Pa, tu smo – i onda približi usta slušalici, tu smo Nermin, Saša i Zele. Dogovaramo da prevezemo one panele u Visoko, a onda da se bacimo na onu moju stvar, da regulišemo. Znaš, pričo sam ti.
Dok on s njom razglaba kukavički, pravi se k’o da mene nema žive, valjda zato što sam slučajno žensko, i fizionomijom podsjećam na suprotni spol, šta li? A mi se svi pravimo kao da ga ne čujemo. Ova muška trojka i ne vidi tu ništa čudno, oni tako isto svaki dan sa svojim ženama. Još nikad niko nije svojoj na pitanje s kim si, iskreno reko evo me sjedim s kolegicom, a kamoli da kaže s „dragom mi kolegicom“, jok. Oni dobiju sasvim drugu boju u licu kad si ti tu, ali ne smatraju to neobičnim. Kada nekoga preskoče u nabrajanju, to njima nije ništa strašno. Ali kako uvijek, baš uvijek, u nabrajanju s kim si, preskoče neku ženu, koja pritom nije ni umrla ni bolesna.
I pričam ja to tako, a moja prijateljica, jedna feš i markantna žena, stade da mi potvrđuje.
– Jeste, ja sam hiljadu puta to doživjela. Baš prije nekoliko dana sjedim u kancelariji s mojim kolegom, pijemo našu kafu na pauzi, on čita novine, ja nešto po mobitelu tipkam, kad njemu zvoni telefon. Pogađaš, ljubav njegova života. Javi se on odmah, ču-ča s njom. I ona ga normala priupita: – Šta radiš? A on mrtav-hladan odgovori: – Evo čitam ove spise za konferenciju. (kažem sebi prvo, šta maslaš, kakve spise, listaš novine!). Trebam da se pripremim. Ona od tamo, čujem dobro jer mu je zvučnik na jače odvrnut: – Zar nisi na pauzi, na kafi, obično odeš sa Samirom? – Ma nisam, trebam ovo sve iščitat, nije mi do izlazaka. Evo sjedim u kancelariji i čitam. – Sam? – Naravno. Sam sam, ljubavi. Čujemo se. Ljubim te, srećo.
Ja podignem obrvu i nasmijem se, onako blago sarkastično. On to nije ni primijetio. A da ti ne pričam koliko su me muškarci s kojima sam u dobrim kolegijalnim pa i drugarskim odnosima na ulici doslovno zaobilazili, pravili se da me ne vide, kad sa suprugama hodaju. Pa i ja sa svojim Harisom hodam pa se sa svakim muškarcem kojeg sam ikad upoznala pozdravim, stanem, popričam, s nekim se srdačno pozdravim i poljubim. Nema mimikrije, laži, skrivanja, izbjegavanja, glupiranja. A njima je to normalno. Zašto je to tako, šta ti misliš?
- Vidi, takvi polutani svaku ženu u svojoj blizini tretiraju kao potencijalnu šansu. Ako ništa drugo, onda da se dokazuju, pokazuju svoje zavodničke čari i mušku moć. Pogotovo ako je ta makar malkice privlačnija od njegove žene. Njemu se hudniku upale antene i on sve uradi da ta njegova prljava misao ni do koga ne dođe, da je niko ne prepozna, a pogotovo ne njegova najdraža, najvoljenija, jedna i jedina supruga. On o njoj pred tom drugom priča kao o najpoželjnijoj ženi na svijetu koju nikad ne bi mogao prevarit, jer je ona melek kojeg on ne zaslužuje. A, ustvari, da mu se odškrinu vrata, on bi kroz njih ušao.
- Ti misliš da takav muškarac „halo, draga, sam sam“ ima, ustvari, pik na tu ženu čije ime slobodno ne spominje dok razgovara sa svojom ženom?
- On je, da se razumijemo, pod broj jedan nekulturan. Jer osnovna kultura nalaže da, ako si se javio na telefon pred osobom s kojom sjediš, i to osobi s kojom dijeliš život, sam kažeš s kim sjediš bez uvijanja. Jer ako ne kažeš, ti nešto smjeraš. Imaš neku skrivenu namjeru, ili je tvoja žena plaho ljubomorna na svaku osobu s ženskim imenom u tvojoj blizini pa te strah. A ako je ljubomorna, onda nije bez veze, je li tako?! Nije ona šiparica ludo zaljubljena, nego žena koja s takvim u braku garga „iks“ godina. S druge strane, tako dezavuišeš onu s kojom sjediš. Muškarac koji sjedi s nekom ženom, ma ko da mu je, a svojoj supruzi na telefon to prešućuje, on tu koja sjedi proglašava nevažećom, kao da nema identitet. To nije zato što ona nema identitet nego zato što je on šonjo, hulja, beskičmenjak, perfidnjak, lažov i licemjer. A najblaže rečeno je vjetropir.
- Da, sjećam se, kad sam radila jedan projekt iz dana u dan sam pila kafu s jednim, reklo bi se, gospodinom i porodičnim čovjekom. Njega bi supruga nazvala uvijek u isto vrijeme kao da zna kad će kući da podgrije i servira ručak. On nikad nije rekao da sjedi sa mnom, nego vazda evo izišao da nešto završi, sjedi i radi, brzo će kući, i tako to. Vazda je sam. Kad smo završili taj posao, ja s mojim Harisom na Ferhadiji šetam, a on mi u susret dolazi sa suprugom, taman razvučem usta da se nasmijem, ali ostade mi grimasa kad ugledah njegovo voštano lice. Povuče on naglo ženu do izloga, samo da se ne bi pozdravio sa mnom. Ispričam to Harisu, a on odmah vodu na svoj mlin navede: – Eto sad vidiš koga imaš za muža. Ljudi žive pod maskama. Zaviruju u tuđi voćnjak i serbez bi ukrali tuđu voćku sa stabla, a svoju čuvaju pod hiljadu brava.
- Dobro ti je Haris reko, mislim da je to odgovor na ovu našu dilemu. Samo što bih ja još dodala: Dok im mi, te druge žene, radne kolegice, prijateljice, poznanice, komšinice, ove i one, u lice ne saspemo da to tako ne ide, da smo i mi nekom svete, a najsvetije samima sebi, oni će nastavit ovu svoju lukavu igru. Zato, od sutra, idem s ironijom u pleksus: – Zar se ti to, bogati, bojiš svojoj ženi reći da sa mnom sjediš?! Očito imaš aferima.