Turski glumac i reditelj nedavno je boravio prvi put u Sarajevu, gdje je snimao zadnje kadrove filma “Secrets from the Past”. Osim o ulozi u ovom turskom filmu, koji se bavi i bh. ratnom prošlošću, on govori o situaciji u Turskoj, seminarima na kojima mlade uči kako da se odupru najvećim ovisnostima današnjeg modernog doba, te prijateljstvu s Adnanom Ćatićem
FOTO: Admir Kuburović
Prošlog mjeseca u Sarajevu je završeno snimanje filma “Secrets from the Past”, turskog reditelja Rasita Gorgulua. Brojna glumačka imena, članovi sarajevske agencije “Zona”, našli su se u podjeli uloga; među njima i Makedonka Nataša Petrović (glavna ženska uloga), Emir Hadžihafizbegović, Selma Alispahić, Mirsad Tuka, Amila Terzimehić, Maja Jurić, Gordana Boban, Slavko Sobin, te Haluk Piyes iz Turske. U priči o mladom Aliju, koji u Turskoj saznaje da je usvojen i dolazi u Bosnu da pronađe svoju biološku majku, Haluk igra mladog generala Armije RBiH. U Sarajevu je prvi put, no, o Bosni zna kroz svoje lično interesiranje o srebreničkoj tragediji, ali i kroz prijateljstva s Bosancima i Hercegovcima. Ne krije radost što u novom filmu, koji se bavi i bh. ratnom prošlošću, igra junaka, a ne žrtvu.
Govoriti o herojima
– Ne volim filmove u kojima se o historiji neke zemlje priča samo iz perspektive žrtve. Naročito na ovim prostorima. Sve te grozne stvari su se desile, to je činjenica, ali Bosanci su i ponosni ljudi i toliko je heroja koji su poginuli za ovu zemlju, te se mora simpatizirati i s njima. To je jako važno za socijalizaciju ove djece, koja ne žele da ih se stalno gleda samo kao žrtvu. O historiji i kulturi se može govoriti i kroz ljubavnu priču, kroz priču o heroju, ne mora se samo govoriti kroz poziciju žrtve. Hollywood je to pametno uradio kroz svoje filmove – kaže Haluk.
Rođen je 1975. godine u Kelnu u Njemačkoj, ali njegovi korijeni dolaze iz Turske. Strast za glumom osjetio je u osnovnoj školi. Nije bivala manja ni kada se počeo profesionalno baviti thai boxom i osvajati šampionske titule, ali ni kada je u Njemačkoj postao student Pravnog fakulteta.
Atraktivan izgled mu je donio titulu Lice godine na jednom evropskom takmičenju ljepote za muškarce, te je jednu sezonu radio i za najpoznatije modne brendove kakvi su: “Cerruti” i “Hugo Boss”, nakon čega je dobio i priliku da otvori modni show Jean-Paul Gautiera u Milanu.
Uporedo je igrao na nezavisnim njemačkim scenama i čekao pravu priliku za glumačko usavršavanje. Nju je prepoznao u stipendiji, zahvaljujući kojoj je otišao u Ameriku, pravo do Actor Studio škole u Los Angelesu, gdje je o ovom poslu učio i kroz workshopove koje su vodili istinski autoriteti Margie Haber (učiteljica glume Brada Pitta), M.K. Lewis (učitelj glume Roberta DeNira) i Rae Allen (dobitnica Tony nagrade). Također, naš sagovornik je u Americi na Američkom filmskom institutu završio i scenarij i režiju.
Po okončanju školovanja, nakon pet godina života u Los Angelesu, Haluk se vratio u Njemačku, gdje je glumio u nekoliko evropskih filmova, ali i nastavio da drži seminare protiv nasilja i protiv droge u školama i na univerzitetima u Njemačkoj i Turskoj. U međuvremenu je osnovao svoju produkcijsku kuću “Pasha Projects”, te počeo režirati kratke filmove. U Istanbulu je snimio i svoj prvi dugometražni igrani film u kojem je i glumac i reditelj.
– U svakoj školi koja me pozove držim seminar. Govorim o raznim vrstama ovisnosti koje prijete mladim ljudima. Gotovo 97 posto djece kojima dajem seminare u Njemačkoj i Turskoj, nikad nisu od svog oca čuli: “Volim te”. Kako možete početi socijalizirati ih?
Kad mlada osoba prvi put čuje da je neko voli, ona će biti dirnuta osobom koja joj to kaže, to može biti loši prijatelj koji uzima drogu, neka grupa ekstremista, može biti bilo ko, dakle, najbolja vakcina koju neko može dobiti je vakcina ljubavi, a vakcinacija počinje od kuće, očevi i majke su najveći učitelji svoje djece. Često čujete galamu: “Gdje je vlada”, šta radi vlada?” Ali, ti si ta vlada. Ti si najbolji policajac, najbolji vatrogasac, najbolji doktor za svoje dijete. Bazičnu edukaciju morate imati u kući. Ostatak je učenje.
Međutim, koliko očeva kaže pred djecom svojim ženama, čak i danas, ovdje, da ih vole? Koliko ih tretiraju kao cvijet? Koliko djece može imitirati ovakvo ponašanje iz kuće? Kako djeca koja ne mirišu ljubav miris mogu porediti s ružom, ako ne znaju kako ta ruža miriše? Zato neko vani ti može prodati lažnu ružu – objašnjava turski glumac i reditelj.
U vrijeme dok smo radili intervju, prošlo je tek nekoliko dana od vojnog i državnog udara u Turskoj. Suosjećamo s tamošnjim stanovništvom, i pozdravljamo nesvakidašnje jedinstvo i političke pozicije i opozicije, kao i običnog svijeta u odbrani svoje zemlje.
Oštrica noža
– Da biste shvatili šta se dešava u nekoj zemlji, morate otići u njenu prošlost. Krenite od svoje zemlje, ako neko želi shvatiti Bosnu, nije dovoljno da je samo sada ovdje, već mora pogledati i unazad i vidjeti šta je ova zemlja prošla u ratu i nakon rata. Ovo što se dešava u Turskoj rezultat je dešavanja 40 i više godina. Turska ima veliku moć, koju neki nastoje destabilizirati. Najlakši način da jednu zemlju držate nestabilnom jeste doći do njenog stanovništva i posvađati ga. Imate takve primjere i u afričkim zemljama, u Siriji i drugdje. Potom kroz razne grupe ući u političke, obrazovne, vojne pore društva…, ali su se preračunali u jednom, u genetskom kodu koji se ne može razbiti u hiljadu godina. Treba vam deset hiljada godina da ga razbijate. Možeš izvući nož s velikom oštricom i htjeti me povrijediti ako to želiš, ja ću te pitati: “Zašto mi to radiš, evo, krvarim, jesi li sretan?”. Možda ćeš pomisliti da sam blesav, ali kad nož dotakne kost, tada je red da uzmem taj nož.
Ljudi su, dakle, veoma strpljivi dok nož ne dotakne kost, tu je genetski kod. I sve te grupe koje su se borile između sebe; Turci, Kurdi, aleviti, suniti…, grle se, plaču i stoje jedan uz drugog.
Ovaj napad nije mogao biti insceniran, kako su mnogi željeli kasnije da ga predstave. Izgubio sam prijatelja na mostu te noći. Niko mi ne može reći kako je on unaprijed pripremljen da ode tamo i umre. Oni koji su izveli napad nisu pučisti, to su teroristi – govori Haluk, koji će uskoro diplomi pravnika dodati i diplomu sa studija sociologije na Univerzitetu u Istanbulu.
– Imam već obrazovanje sa zapadnjačkom osnovom, želim vidjeti i drugu stranu – govori on.
Razgovor smo željeli završiti kako smo i počeli, filmom čije snimanje je upravo završeno u Sarajevu. Kada bi njega neko pitao za njegove “Tajne iz prošlosti”, kakav odgovor bi bio?
– Musliman ne živi u prošlosti. Citirat ću vam riječi jednog poznatog pjesnika koji kaže: “Svoju prošlost sam bacio u smeće, a jedino pas kopa po kontejneru da dođe do smeća”.
Nisu bitne greške, šta va se dogodilo, već da li ste iz svega toga naučili nešto korisno. To je važno.
Adnan je veliki šampion
U Kelnu 2000. godine Haluk je snimao film “Kanak Attack”, dok je Adnan Ćatić imao jedan od svojih mečeva. Budući da se Haluk bavio thai boxom, i imao istog trening partnera, preko zajedničkih prijatelja je došlo i do njihovog poznanstva.
– Godinu kasnije Adnan se borio za svjetsku titulu, nakon borbe nosio sam ga na svojim leđima, jer nije mogao više hodati. Bio je iscrpljen. Nekoliko godina kasnije zajedno smo bili u Las Vegasu, gdje je imao borbu protiv Oscara De La Hoye, Amerikanci mu nisu dali tu pobjedu (mediji 2004. godine bilježe kako je naš bokser borbu izgubio zbog pristrasnih sudija, op.a) , ali za mene on je pobjednik u tom meču. Kasnije sam otišao u Tursku, izgubili smo kontakt nakratko. Nedavno sam došao ovdje i želio sam ga vidjeti, mnogo ga poštujem, i on mene, kao velikog brata, jer on je mlađi od mene. Veliki je šampion i postigao je mnogo. Znam da planira investirati u svoju zemlju, i to je sjajna ideja, jer je proizvodnja presudna za svaku zemlju – kaže Haluk na početku razgovora za naš magazin.