Trebinjka Zana Jaganjac (32), koja od 1993. godine živi i radi u Danskoj, uživa u putovanjima. Putuje čisto iz hobija, a do sada je posjetila 73 zemlje. Postavila je sebi za cilj da do kraja 2023. godine posjeti 100 zemalja. Koja će biti 100. zemlja na njenom spisku, još ne zna, ali se nada da će to biti Saudijska Arabija. Geografija joj je, kaže, oduvijek bila omiljeni predmet, a ako dijete često je putovala s roditeljima.
– U Dansku sam došla kao izbjeglica, 1993. godine. Prvo putovanje bez roditelje bilo je u daleku Ameriku, kada sam završila gimnaziju. Uzela sam jednu godinu slobodno između gimnazije i univerziteta, da bih mogla putovati. Amerika mi je bila veliki san, a amidža mi je tada živio u Chicagu, tako da sam otišla kod njega na tri mjeseca – otkriva Jaganjac na početku razgovora za magazin „Azra“, te šta je najviše fascinira kada posjeti neku stranu zemlju, kako finansira svoja putovanja i koja zemlja joj je ostala posebno u sjećanju.
Šta su za Vas putovanja?
– Putovanja su za mene sve. Nešto najljepše što sebi čovjek može priuštiti. Na putovanjima čovjek uči o drugim kulturama. Za mene materijalne stvari nemaju nikakvu vrijednost, ako sebi kupiš, recimo, neku tašnu o kojoj si sanjao, u trenutku budeš jako sretan, ali sutra si je već zaboravio. A od putovanja ostaju priče da pričaš. Znači sjećanja zauvijek ostaju i čine te sretnim.
Koja Vam je od te 73 zemlje posebno ostala u sjećanju?
– To je, zapravo, najteže pitanje, jer svaka destinacija ima nešto posebno. Ne mogu izdvojiti samo jednu, tako da ću vam dati tri priče:
Životna želja mi je bila Peru. Godine 2014., otišla sam u Južnu Ameriku na dva mjeseca s dvije drugarice. Otišli smo zbog Svjetskog prvenstva u Brazilu, jer sam ja tad pratila naše Zmajeve po svijetu. Nakon Brazila smo nastavili put i završili u Peruu. Imali smo sreću pa je vrijeme bilo na našoj strani. Kad smo stigli do Kapije Sunca (Sun Gate) i odatle vidjeli Machu Picchu nakon četiri dana šetnje po planinama, to je bilo nešto veoma posebno.
U Japanu sam bila 2013. s rođakom na tri sedmice. Japan me odmah oduševio. To je zaista država gdje možete doživjeti drugu kulturu. A kultura im je jako fascinantna. Sve je tako uredno, ništa ne kasni, jako diciplinirani ljudi, sve je jednostavno veoma organizirano.
Moram izdvojiti i Palestinu. Godine 2013., prvi put sam bila u Jerusalemu u januaru, što je bio izlet na dan iz Sharm el-sheka. Jerusalem nas je očarao, tako da, čim smo se vratili u Dansku, drugarica i ja smo naručile kartu za Tel Aviv, pa smo opet otišle tokom ljeta na dvije sedmice. Tada smo boravile u Ramallahu i odatle putovale po cijeloj zemlji. Jerusalem je nešto posebno, taj gradić ima toliko historije i toliko je duhovit, a u isto vrijeme, tuga te hvata kada se sve događa u ovoj divnoj zemlji. Tokom boravka smo upoznale mnogo lokalnih ljudi, pogotovo Palestinaca. Na putu prema gradu Hebron, koji je poznat kao „ghost town“, jer je zarobljen od Izraelaca, upoznali smo jednu curu Palestinku koja nas je pozvala u goste kod njene familije. Cijelo selo je čulo za naš dolazak i došli su da nas pozdrave. Još je mnogo priča koje su mi ostale u sjećanju.
Šta Vam je najviše zanimljivo na putovanjima: arhitektura, kultura naroda ili hrana?
– Na putovanjima najviše volim da upoznam lokalne ljude i da od njih naučim nešto o njihovoj zemlji i kulturi. Nakon toga, da probam lokalnu hranu.
Šta svaki čovjek, kako kažu u narodu, „za života“ treba obići i vidjeti, prema Vašem mišljenju?
– Svako ima drugačije percepcije stvari. Nešto što se, prema mome mišljenju, mora obići jeste Machu Picchu (Peru), Taj Mahal (Indija), Petra (Jordan), Al-Aqsa (Palestina) i Tiger’s Nest (Bhutan). Ove destinacije i objekti su nešto što je mene baš očaralo. Moram dodati i da bi svako trebao obići neku siromašnu zemlju, recimo kao Nigeriju, da bi znao cijeniti to što ima. Niko nije svjestan koliko je bogat što je zdrav, što ima krov nad glavom i hrane za stolom. Sve ostalo je suvišno.
Kako finansirate svoja putovanja, da li to sve iziskuje mnogo novca ili pratite gdje imaju jeftiniji smještaji, neke ponude?
– Sve finansiram 100 posto sama. Putovati nije jeftin hobi, ali sve se može kad se hoće. Najvažniji su prioriteti, ako želiš mnogo putovati, moraš nešto drugo sebi uskratiti. Meni su uvijek putovanja bila prioritet.
Uvijek sam bila dobra s organizacijom, što znači da nalazim dobre ponude avio-karata. I većinom, kada idem na daleko putovanje, to uplatim mjesecima unaprijed, jer što prije bukiraš, cijena je bolja. Fotografije sa mog putovanja požete vidjeti i na mom Instagram profilu @worldofatravelholic
Koja Vam je omiljena kuhinja?
– Meksička kuhinja mi je jedna od omiljenih, uz tajlandsku.
Koja Vam je najneobičnija destinacija koju ste obišli do sada?
– To su Nigerija i Burkina Faso, koje sam posjetila prošle godine gdje sam bila dio grupe koju je vodio hrvatski influenser Kristijan Iličić. Ja volim da obiđem sve, a kad je riječ o više rizičnih destinacija, kao što su zemlje u Africi, nisam se usudila ići sama, a niko od mojih prijatelja nema tu želju, tako kad mi je prilika došla, odmah sam pristala. To je bilo nešto nestvarno.
Šta je najgore što Vam se desilo tokom putovanja?
– Nakon što sam se vratila iz Nigerije i Burkine Faso, dobila sam malariju pa sam morala odležati u bolnici jednu sedmicu dok se nisam izliječila.
Koliko jezika govorite?
– Govorim četiri jezika: bosanski, danski, engleski i španski.