Emina Minka Muftić s kćerkom Sitom ekskluzivno za magazin „Azra“: Teško je dijete odgajati sam

Piše: L. K. P.

Foto: Haris Karamehmedović / Šminka: Maja Talović

Emina Minka Muftić (61), pozorišna i filmska glumica, profesorica sarajevske Akademije scenskih      umjetnosti, iza sebe ima bogatu glumačku karijeru. Za svoju profesiju kaže da ona bira ljude, a ne ljudi nju. Povoda za razgovora je mnogo, ali ovog puta glumica koja rijetko daje intervjue i još rijeđe govori o svom privatnom životu, prvi put ekskluzivno za magazin „Azra“ govori zajedno sa svojom kćerkom Sitom.

Koliko veza majke i kćerke može biti jaka, koliko bez obzira na generacijsku razliku mogu biti prijateljice i davati savjete jedna drugoj, koliko se ponose jedna drugom, podijelile su u veoma ugodnom i otvorenom razgovoru.

Kada je, danas osamnaestogodišnja Sita imala nepunih devet godina, ostala je bez oca, a Minka bez supruga muzičara i kompozitora Ivana Vrhunca. Od tog momenta jedna drugoj postaju najveći oslonac.

– Ivan je umro 4. marta, a Sita je 10. marta napunila 9 godina. Bez obzira na svu raspamećenost priredila sam joj rođendan. Dovela je drugare iz razreda i djeca su slavila Sitin rođendan. Nakon nekoliko mjeseci otišle smo i na putovanje koje smo s Ivanom zajedno isplanirali, a išle smo nas dvije. Život se morao nastaviti, život teče, samo je mijena stalna – ističe bh. glumica na početku razgovora.

Je li bilo teško odgajati sam dijete, bili ste i otac i majka?

– To je jako ogromna odgovornost. Vrlo je teško kada nemaš s kim razmijeniti mišljenje, dogovoriti se, konsultovati, donijeti odluku kada te dijete pita da ide negdje ili nešto drugo. Pa ti, onako sam sa sobom to presabireš. Teško je bilo zaista.

Koliko ste imali godina kada ste rodili Situ? Danas su granice pomjerene, žene u sve zrelijoj dobi postaju majke.

– Imala sam dosta godina, ja sam granice baš pomjerila. Rodila sam je u 43. godini. To nije problem, ali pogotovo ako prije toga nije bio rat. To dvoje nije kompatibilno. Davno sam rekla Siti da svašta od mene može očekivati nakon što sam proživjela rat. Koliko je to samo dana, minuta i sati provedenih u strahu i pod stresom. Oko vas padaju mrtvi ljudi, bila je to vrlo ozbiljna i interesantna situacija koja ostavlja danak. Nisam bila od osoba koje su bile u skloništu, nije bilo dana da nisam hodala po gradu. Osim glume, vodila sam i mnogo programa. Hodali smo po skloništima, bolnicama, školama, pravili smo programe. Kroz život se nisam štedjela, a nije ni mene život štedio. S nepunih 15 sam i ja ostala bez oca. I moja mama je ostala mlađa od mene udovica, mada je bila mnogo mudrija i pametnija nego ja. Više se čuvala i sebi posvećivala pažnje, štedjela se, doduše, bila su druga vremena. Sada su neka čudna vremena, narod je poludio, od interneta moraš čuvati dijete, sve ih razvoze, dovoze. Ja nikada nisam imala taj strah kada je Sita bila mala, nisam joj prenosila bojazni i strahove i ona nije strašljiva osoba.

Je li Minka stroga mama?

Sita: Nije stroga. Ona je specifična, nije kao drugi roditelji definitivno. Nekada mi je teško da pronađem zajedničku tačku kada pričam s prijateljima o njihovim problemima kod kuće. Moja mama je vrlo ekscentrična osoba i ne znam da li iko na svijetu ima sličnu situaciju mom odrastanju i da li ima roditelja poput moje mame. Taj cijeli koncept, mene, nane s kojom živimo i mame to je nešto o čemu bi se film mogao napraviti ili knjiga napisati. Ženska smo paralela „Lud, zbunjen, normalan“.

Mama mi nikada nije nešto branila, ali ne u kontekstu da sam ja ispala razmažena, da mi je kupovala pretjerano stvari, da me pokušala razmaziti da nekako zakrpi taj nedostatak figure oca u mom životu. Zahvaljujući toj njenoj androgenoj presudi, gdje je ona bila i muško i žensko, i muž i žena, i otac i majka meni, ja nikada nisam osjećala  prazninu da mi fali  dominantnija figura oca u mom životu, jer ona je stvarno kao i svaku drugu odigrala baš dobro i ulogu oca.

Jeste li naslijedili mamin talent za glumu i šta ste naučili od nje?

– Nisam još imala priliku da to otkrijem. Ponekad statiram u filmovima i serijama i zaradim sebi neki džeparac. Mama je imala ogroman utjecaj na moje odrastanje, vrlo je inteligentna i vjerovatno sam na nju. Znala je dobro da presudi šta bi mi trebala puštati, a šta ne bi. Tako da ja, ako ikada budem imala svoju djecu, definitivo ću im prenositi ono što je mama na mene prenijela, da me na pravilne stvari tjera, a da mi nepravilne stvari brani. Puštala me je da sama upoznajem svijet u skladu s mojim uzrastom. Zato sam se formirala u zrelu osobu. Kroz  mamino dupuštanje i nezabranjivanje stekla sam dojam i postala svjesna toga da sam inteligentna osoba. Što se više brani djeci formirat će se u znatiželjnije osobe, a znatiželja zna da vodi negativnim stvarima, koliko i pozitivnim.

Imate 18 godina, kakvi su Vam planovi, gdje se vidite u budućnosti?

– Četvrti sam razred Gimnazije Obala. Još ne znam šta ću upisati od fakulteta. Imam neke unutarnje dileme, da li da upišem smjer koji mi je zaista interesantan, ali nemam osiguranu budućnost, ili da upišem smjer koji mi je manje interesantan, prema kojem ne osjetim preveliku ljubav trenutno, ali s kojim ću imati zagarantovanu budućnost, dobar posao, finansijsku stabilnost. Ja sam na bilingvalnom francuskom smjeru evo već četvrta godina. Teži je od svih jezika koji sam ikada probala učiti . Tako da, ako dobijem tu diplomu i završim te testove imam priliku da studiram u francusko govornim državama. Ako ne, uvijek mogu pronaći nešto na engleskom jeziku, gdje se na engleskom priča i studira, engleski tečno govorim, tako da još nisam donijela konačnu odluku. Privlače me i fizika i astrofizika, oduvijek je bilo tako. Nisam neki matematički genije, ali fizika mi je uvijek bila mikrostrast. Volim i pisanje i literaturu, ali sada da li vidim neku budućnost u tome, ne mogu tačno reći  jer me ne privlači da budem profesor. Ne želim raditi s mladima, pogotovo jer znam kako smo mi teški, osobe koje se tek izgrađuju koliko se istresaju i na profesore na učitelje i ostale. Ne znam da li bih se mogla nositi s tim teretom. Uglavnom imam dileme kao i ostatak moje generacije.

Kako doživljavate maminu popularnost, kako je biti kćerka glumice?

– Nikada nisam doživjela da čujem negativni komentar o mojoj mami i to je baš dobra stvar. To bi mi definitivno bila slaba tačka. Uvijek sam dobijala pozitivne komentare i uvijek sam se osjećala vrlo ponosno. Također mi je nekako bilo čudno, jer tek kad je gledam na televiziji ili u predstavi shvatim da je ona glumica i da je odvojena ličnost, da nije samo moj roditelj. Kada nekom kažem ko je moja mama i kada mi kažu „Ma zezaš, vau“, tada imam pozitivan šok. Kada hodamo ulicom,  zaustavljaju je i daju joj komplimente, tako da sam dobila paralelni dvosmisleni pogled na svoju mamu.

Kako Vi, Minka, gledate na svoju kćerku i na njene planove za budućnost?

– Ovo sad što sam čula šta je Sita ispričala, vrlo sam sretna što sam saslušala. Ovo joj je prvi put da daje intervju. Slušala sam sada vrlo elokventnu, hrabru i pametnu dijevojku i osjećam se vrlo ponosno. Znam da to nije došlo samo od sebe i veoma mi je dirljivo i drago da je to tako. S druge strane, ja jesam u tom kontekstu imala utjecaj, ali na pitanje Sitinih odluka generalno nisam se petljala. Jedino gdje sam imala sugestiju je da s ovog jednog smjera pređe na bilingvalni zato što mi je bilo žao da propusti učenje francuskog, jer je imala kontakt s francuskim jezikom od malena.

Kod kuće, naravno, odgovara najčešće sa da ili ne, kao i većina njenih vršnjaka, jer smo, naravno, mi roditelji dosadni. Međutim, znamo se predivno ispričati, znamo izaći i njen sud mi je dragocjen gotovo za sve. Ima drugačiji uvid iz svoje perspektive godina razumijevanja svijeta, tako da je njen savjet gotovo nepogrešiv.

Da li bi Vam teško palo da ode u drugu zemlju da studira?

– Kada je nekidan naglas razmišljala gdje, šta, kako što se tiče škole, koji grad, koja zemlja. Rekla sam joj da ona apsolutno nema nikakvu obavezu da ide iz svog grada, svoje zemlje zbog školovanja, jer ja mislim da ko hoće da se školuje može to i u našoj zemlji. Ne pripadam onoj grupi ljudi ili roditelja koji pošto poto guraju svoju djecu da idu negdje vani. Naježim se kad to čujem. Ne znam zašto je Njemačka mirišljavija od BiH. Ne guram je da ide, između ostalog, jer sam rat provela ovdje i na kraju, borila se na svoj način da mi ovdje ponovo živimo i radimo, da nismo svi pobijeni. Iz tog aspekta ne želim, žao mi je što nam odlaze mladi, što odlaze razumni umovi. Općenito mnogo više trebamo raditi na moralu, da je morala više na cijeloj Planeti  bilo bi nam svima drugačije. Želim da mi dijete živi svoj život bez ikakvog pretjeranog uplitnja, osim onog što je još u domenu odrastanja, usmjeravanja, pedagogije. Naravno Sita je sada u godinama kada joj se čini da sve zna, što je normalno. Ali mislim da je posao roditelja ako je živ i zdrav da usmjerava svoje dijete. Ne može čovjek ni u poznijim godinama odgovarati za sve svoje postupke, omakne mu se uvijek nešto.

Emina sa Sitinim momkom Igorom i Sitom

Kako inače provode vrijeme tri generacije žena u kući?

– Mama mi je uvijek bila oslonac u svim životnim prilikama i neprilikama. Uvijek je nešto ružim, ali na svoj način mi je davala podršku, pa, eto, da joj makar ovako, odam priznanje. Posebno, otkad nema Sitinog tate, mi smo, ipak jedna mala porodica. Ima tu mnogo obaveza. Nije lako, ne kukam, ima posla u jednoj takvoj koncipiranoj porodici kao što je naša. Ja sam perfekcionist u našoj porodici, kod mene sve treba da bude na svom mjestu, užasno sam naporna kćerki i mami. Tako da mi ne preostaje mnogo vremena za tretmane, razbibrigu i tome slično, znam  trebala bih to sebi više priuštiti. Ali, ja i Sita volimo putovati, naučile smo to. Nemam velikih troškova, možda bih se trebala više maziti, ići po nekim tretmanima, ali nisam taj tip. Više volim novac uložiti u neko putovanje. Sita sada putuje i sama. Od malena je veoma aktivna, bilo je tu i razmjena, kampiranje, od gimnastike, plesa, jahanja, gitare.  Drago mi je u kakvu djevojku je izrasla. Moći će da se bavi i prevođenjem, po ocu je Slovenka nadam se da će i slovenski naučiti, ja hoću čim budem imala malo vremena. Imali smo divnog djeda, ima mogućnost i boravka u Sloveniji. Ovdje imamo nanu, moju mamu, nekad nam bude dobro nekad kako kad. Uvijek sam radila na aspektu ličnosti mog djeteta. Nisam željela da bude hoštapler bez skromnosti. Ne možemo izgraditi dobar duh i dobre karakterne osobine ako nemamo skromnosti, zahvalnosti, to kod mene nisu fraze, ja to zaista živim.

Bez obzira što je od „Vize za budućnost“ prošlo toliko godina, i danas Vas vežu za lik Sene.

– Da, ja sam Sena. Ta cijela serija je preteča svih ovih nekih danas s tim da je zaista najplemenitija. Svi mi glumci smo dali nekako svoj najbolji dio glumačke ličnosti, i to je njena velika odlika. Uradili smo fin dio posla, svako je napravio svoj lik. Uživali smo u većini tih epizoda, imali smo jako lijepu atmosferu. Lijepo sjećanje u svakom slučaju. I taj lik Sene je postao Sena nacionale, mene mnogo ljudi oslovljava sa Sena i u najboljem slučaju sa Senka pa se to spoji Sena i Minka i ja sam Senka. I kad mi neko kaže: Seno, ja se najnormalnije odazovem i osjećam se kao gospođa Sena. Bila je to prava porodična serija. U svakom gradu i svakoj zemlji, u svakoj mjesnoj zajednici ima jedna Sena. Kad uđem u neku radnju i nešto pitam, kažu mi pa vi ste Sena, kako to ne znate.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti