Foto: Andreja Damnjanović
Regionalna muzička zvijezda Neda Ukraden (72) objavila je nedavno svoju autobiografiju koja nosi naziv njene poznate pjesme „Zora je svanula”. Danas najzgodnija baka na Balkanu knjigu je pisala skoro tri godine, pažljivo birajući i sklapajući kockice mozaika svoga života od najranijeg djetinjstva iz njenog rodnog Imotskog pa do 1992. godine, kada se njen život totalno promijenio. Reakcijama čitalaca priznaje da je zadovoljna.
– To jeste roman života, prije svega moga, ali može biti bilo čijeg ko je bio stanovnik jedne zemlje koje više nema i jednog grada u kojem neplanirano više ne živi, a koji je volio, ulagao u njega, vjerovao u budućnost. Ovo je priča o tome kako se ljubav prema svom gradu i toj sredini doživi kao kazna, jer smo ja, moje dijete i moji roditelji u nepuni mjesec ostali, ne samo bez imovine, nego i bez snova, uspomena, karijere. Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa – istakla je Ukraden na početku veoma otvorenog razgovora za magazin „Azra“, te priznala koliko često dolazi u Sarajevo, čime se najviše ponosi u svojoj dugogodišnjoj karijeri, koliko je porodica trpjela zbog njenog posla i u čemu je tajna njenog mladolikog izgleda.
Je li Vam pisanje o nekim događajima posebno teško palo?
– Nije bilo lako dok sam pisala knjigu proživljavati ponovo sve tužne i neprijatne situacije, posebno te tragične 1992. Naime, kada sam tog aprila 1992. po povratku sa turneje po Švedskoj silom prilika i neočekivano, ostala na Beogradskom aerodromu, nemoćna da poletim za Sarajevo, jer avion od početka aprila više nije vozio putnike ka Sarajevu, nisam ni slutila da će od tada moj život kao i ta karta neplanirano postati “one way ticket”. Nisam mogla pretpostaviti da više nikada neću preći prag svog novog, lijepo opremljenog stana na Ciglanama, koji sam te 1992. zaključala i krenula na koncerte u Švedskoj. Nisam ni slutila da ću svoj lokal i stanove na Ilidži i u Lužanima, sve prepune, kao i poslovne prostore na Ciglanama vidjeti od tada samo na papiru i da će mi otac, u 69. godini života nedugo za tim događanjima, umrijeti od tuge za svojim domom, svojom Ilidžom.
Džaba nagrada “najpopularnija Sarajka” lista „Svijet“ oktobra 1991., džaba brojni koncerti i svi naši apeli za mir, džaba vjera u suživot. Mržnja, ljubomora, zavist bili su, ipak, presudni u tim vremenima, a trebalo je i nekako opravdati pljačku i uništenje svih naših dobara, svega što smo generacijama, godinama moji roditelji i ja sticali.
Da li ste dobili odgovor na pitanje zašto ste postali „neprijatelj“ grada koji volite?
– Kada provedeš trideset godina života u jednoj sredini gdje odrastaš, školuješ se, počneš karijeru, doživiš ljubav, brak, rodiš dijete, stekneš popularnost izvan granica zemlje, onda ti možeš samo da voliš tu zemlju i taj grad. Tim više što si sretan da svoj uspjeh i zarađeni novac od pjesama i turneja po cijelom svijetu uložiš tu gdje vjeruješ da si voljen i cijenjen i gdje vidiš budućnost sebe i svoje porodice. A onda, u nekoliko dana doživiš sve najgore i još budeš kriv jer si ostao tamo gdje si se zatekao i pokušao da nastaviš život, da brineš o svom dvanaestogodišnjem djetetu i starim roditeljima. Kako se od najpopularnije Sarajke u oktobru 1991. postaje omražen nekoliko mjeseci kasnije, najbolje pitati one koji su pakovali i izmišljali razne laži i uvrede svih tih godina. No, sreća pa sve te izmišljotine nisu mogle trajati dovijeka jer je istina koja je bila sasvim drugačija, morala kad-tad izaći na vidjelo. Naravno, nije bilo lako to sve izdržati tim više što sam i u Beogradu doživjela mnogo neprijatnosti, paljenje lokala, puno nerazumijevanja. Strašna vremena! Bilo, ne ponovilo se! No, život ide dalje, nauče se neke lekcije, pa u ime ljubavi porodice, publike, u ime dobroga i pozitivnog, nastaviš dalje. Teško je kad izgubiš nekog bliskog, sve drugo može da se vrati, obnovi, zamijeni. Upravo život koji sam živjela u Sarajevu za mene je bio nezaboravan i poslužio mi je kao inspiracija da 1993. napišem pjesmu “Sarajevo, Sarajevo, gdje je moja raja”, koju sam snimila sa grupom „Regina“ i koja je kultna pjesma mnogih koji su se silom prilika raselili širom svijeta, i koje sretnem na svojim koncertima.
Koliko često dolazite u Sarajevo, imate li još svoju raju i neka mjesta koja morate obići?
– Kad god mogu rado svratim u Sarajevo. Imam naravno još dragih ljudi s kojima mogu popiti kafu. U kontaktu sam sa svojom generacijom maturanata Treće gimnazije u Sarajevu koju sam pohađala. Iako smo rasuti po svijetu, čujemo se, vidimo se kad možemo i sretni smo da smo zadržali ljubav i poštovanje jedni prema drugima. Lijepo mi je sresti drage kolege sa kojima sam često pjevala, družila se. Nažalost, mnogih više nema, pa mi je bila želja da u toj svojoj knjizi, zapišem nešto od tih naših druženja, saradnje, prijateljstava. Recimo to da mi je draga Jadranka Stojaković napisala “Oči tvoje govore”, a Kemica Monteno “Ne budi me noćas” uz još mnogo detalja o Sarajevu i našem životu u njemu, nalazi se u mojoj knjizi “Zora je svanula”.
Da li se smatrate sretnom ženom?
– Beskrajno sam sretna jer sam uspjela stvoriti divnu porodicu, odgojiti u tuđem svijetu kćerku kojoj sam bila i otac i majka i koja je moj najveći uspjeh, školovati je, omogućiti joj da bude zreo, stabilan čovjek i divna majka i supruga. Ponosna sam na njen brak, na mog zeta, a njihova dječica, moje unuke i unuk, jesu moja najveća radost. Ponosna sam i na dugotrajnu, bogatu i respektibilnu karijeru koja je davno prešla granice nekadašnje Jugoslavije. Da mi je neko rekao da ću i poslije 70 –te biti zanimljiva i raditi kao u najmlađim danima, rekla bih da se šali. Ali istina je, i to je nešto što me čini zadovoljnom, ali i zahvalnom.
Iza Vas je superuspješna karijera, čime se najviše ponosite?
– Karijera duža od 50 godina je sama po sebi uspjeh. Trajanje, uprkos svih prepreka, neugodnosti, selenja je nevjerovatno i u mnogo normalnijim vremenima. U jednom trenutku sam ostala bez saradnika, publike, tržišta, disko kuće. Kao na odsječenoj grani list koji vjetar nosi. Trebalo je skupiti snage, nastaviti tamo gdje je jedna sjajna karijera prekinuta. Uspjela sam skupiti snagu, zaboraviti na probleme i ružnu stvarnost i nastaviti tamo gdje sam stala. Zahvaljujući prije svega starim lijepim hitovima “Zora je”, “Boli, boli”, „Vrati se s kišom”, “Srce u srcu”, ali i novim saradnicima, zvucima lansirati nove hitove poput “Na pola puta”, “Na Balkanu” i steći novu mladu publiku i nastupati kako u koncertnim dvoranama, tako i u diskotekama, što je bilo nezamislivo.
Mnoge mlade pjevačice smatraju Vas svojim uzorom, dok one starije kažu da su od Vas naučile najvažnije lekcije iz showbiznisa. Od koga ste Vi učili?
– Učila sam od najboljih, sjajnih pjevača nekadašnje bh. scene, jugoslavenskih zvijezda, ali i svjetskih, poput Tine Turner. No, trudila sam se ne biti bilo čija kopija i svojim originalnim pjesmama razlikovati se od mora raznih trendovskih i standardnih pjesama i pjevača.
Kako inače gledate na regionalnu muzičku scenu?
– Generalno, ima mnogo talentovanih autora, mladih pjevača, ali još mnogo vode će proteći da dostignu veličinu i glas jednog Čole, Brege, Montena, Arsena, Olivera.
Postoji li jedan Vaš nastup koji Vam je ostao posebno u sjećanju?
– Ima mnogo nezaboravnih, dirljivih nastupa i ne bih neki posebno isticala.
Koliko je Vaš privatni život trpio zbog karijere?
– Biti žena, majka, supruga, a baviti se ovakvim intenzitetom pjevanjem, estradom, turnejama, podrazumijeva da će jedno od ta dva segmenta stradati i ispaštati i da će biti problema, nerazumijevanja, prigovaranja. Ne vjerujem da postoji idealan partner koji vjeruje i razumije partnerku, ženu koja se bavi ovim poslom i zato je prava lutrija kad vidite da se održao takav brak. Meni, nažalost, to nije pošlo za rukom, ali, uprkos razvodu, održali smo poštovanje i prijateljstvo jedno prema drugom, kao i beskrajnu ljubav prema našoj kćerki.
Šta je za Vas porodica i koliko Vam se život promijenio nakon dolaska unuka?
– Već sam rekla da je za mene moja porodica moj najveći uspjeh, a moje unuke Neda i Aleksandra kao i unuk Dušan su moj izvor sreće, pokretačka snaga i smisao svih mojih napora, dostignuća. Gledam ih kako rastu, kako stasavaju u različite talentovane, šašave, preslatke osobe i za svakog od njih mislim da imaju nešto moje, da su pomalo na mene.
Bliže se novogodišnji praznici, kakav je to period za Vašu porodicu? Da li Novu godinu provodite radno, kažete da ste sada na putu i mnogo ste zauzeti?
– Nova godina je tradicionalno veseli šareni, period pun ukrašavanja, od jelke do prozora, vrata i svi nekako uživamo s djecom dok kitimo kuću, kupujemo poklone. Ali, za mene je to uvijek bio radni period kada do zore zabavljam neke ljude, najčešće daleko od kuće. A zapravo želim da Nova godina bude kad mi to želimo, nezavisno od datuma, da sami sebi, svojim ukućanima napravimo takav ugođaj. Približava se i period njihovih rođendana, pošto sve troje slave istog dana, 25. januara, svoje rođendane, s tim da su curice dvije godine starije od brata. Tog dana je naša najveća radost i mi zajedno s njihovim drugarima i roditeljima napravimo pravu feštu gdje se istinski svi veselimo i proslavljamo.
Godine Vam ne mogu ništa, svoje fanove oduševljavate izgledom. Koja je Vaša tajna?
– Nema tajne za izgled, samo posvećenost, trud i rad da se to što mi je majka priroda dala, očuva, održi što duže i bolje. I vježbe, i njega i ishrana. Samo od sebe neće ništa. Ali, nema te kozmetike ni zahvata koji može da izbriše ako ste nesretni, zli, neispunjeni. Tako da sreća, zadovoljstvo sobom, svojom porodicom, svojim poslom, sigurno se vidi i na licu.
Koliko ste mijenjali svoje beauty navike godinama, kako ste prihvatali promjene na tijelu koje godine donose?
– Cijeli život jedne žene je velika borba s kilogramima, s borama, s garderobom, s muškarcima. Što si stariji, pametniji si, pa raščistiš s mnogim zabludama i kompleksima i daješ prednost praktičnosti, zdravlju, kondiciji. Vodim računa o ishrani, ali se previše ne sekiram zbog kile-dvije viška niti zbog koje bore više. Sada mi je bitnija zdravstvena priča više nego beauty tretmani, tako da su njegovana i dobra koža koja traži i dobar serum i hidrataciju bitniji od dekorativne kozmetike. Bitno je, prije svega, dobro očistiti i nahraniti lice, a ishranu pametno izbalansirati i prilagoditi svom organizmu. Vježbe su neophodne zbog elastičnosti, pokretljivosti, stabilnosti.
Kako se najbolje odmarate i kako se borite protiv stresa kojem smo, nažalost, svi izloženi ovim brzim načinom života?
– Ja sam radoholik i meni je rad spas protiv stresa, dosade, negativnih misli. Zato je upravo ovaj period Corone, nerada, izolacije bio tako poguban i donio je toliko nesreća, smrti, gubitaka. Jedva sam čekala da se završi i da nastavimo da radimo ono što najbolje znamo.
Imate li neko omiljeno jelo?
– Obožavam da kuham i jako se trudim da, koliko mi to okolnosti i obaveze dozvoljavaju, sebe i svoje ukućane obradujem nekim zdravim i ukusnim jelima. Riba je veoma zastupljena, svi specijaliteti mediteranske kuhinje, počev od povrća, neka egzotična jela. Izbjegavam prženo i pečeno meso koliko je moguće, kao i tijesta. Ali željna ću ostati pite, jer je obožavam, iako ne smijem da je jedem jer odmah vaga “ode u crveno”.
Možete li izabrati svoju omiljenu pjesmu?
– Moja omiljena pjesma je „Zora je“, donijela mi je toliko uspjeha, koncerata, aplauza, nagrada da mogu samo reći veliko hvala autorima, prije svega Đorđu Novkoviću i Mati Došenu.
Imate li neke neostvarene želje?
– Bila bih jako neskromna ako bih pored ovako uspješne karijere i porodice još nešto željela. Preživjeli smo neka grozna vremena, ostali isti, jednostavni, normalni čvrsto na tlu, oslonjeni jedni na druge, s vjerom u ljubav i u ljude. Šta više da poželim. Zato, svima u Novoj godini želim mira, zdravlja i spokoja u duši.