Glumac Amar Selimović za „Azru“: Postali smo društvo od kojeg su dignute ruke

Piše: L. K. P.

Bosanskohercegovački glumac Amar Selimović (40), Tuzlak s adresom u Sarajevu, nakon završene Akademije scenskih umjetnosti gradi karijeru koja ide uzlaznom putanjom. Na sceni, kako pozorišnoj, tako i onoj pred kamerama dobio je mnoge nagrade za svoj rad. Od nagrade za najboljeg mladog glumca do nominacije 2019. godine za najboljeg glumca na Madrid Interntional Film Festivalu.

Tako se Amarovo ime našlo u istoj nominaciji s glumcima svjetskog glasa poput Billa Paxtona, Zacka Golda, Davida Rodrigueza i drugih.

– Glumcu koji brižno njeguje i čuva svoj poziv potpuno je svejedno u kojem mediju eksponira svoj talent i umijeće – priznaje Selimović na početku razgovora za magazin „Azra“. Od pitanja kakav je položaj bh. glumaca, kako su ga prihvatile kolege u našem regionu kada je glumio u hrvatskoj sapunici „Tajne“, kakva očekivanja ima u 2023., kako je poslovno sarađivati sa suprugom i na mnoga druga odgovorio je popularni Tuzlak i dugogodišnji član glumačkog ansambla Kamernog teatra 55.

Na čemu ste trenutno angažirani u Kamernom teatru 55. Spremate li neke nove predstave, hoće li biti nekih premijera?

– Trenutno sam angažiran u procesu pripremanja predstave „Djelidba“ prema dramskom tekstu Skendera Kulenovića, a u režiji Aleša Kurta. Premijera bi se trebala desiti ovog mjeseca. Postoje neke indicije i o eventualnim gostovanjima. Međutim, sve je to još u procesu pregovaranja i dogovaranja. Još je to sve, da tako kažem, na hipotetskom nivou, pa ne mogu biti konkretan.

Uvijek ste isticali da ste sretni što radite posao koji volite i što od njega sebi možete osigurati egzistenciju. Teška su vremena trenutno za sve ljude. Kakav je položaj bh. glumaca?

– Poprilično je komplikovano detektovati položaj glumica i glumaca u našem društvu. Postoje oni koji žele raditi i rade, s druge strane, ima i onih koji ne žele raditi, koji su se prepustili lijenosti i konformizmu, a zato primaju sasvim solidne naknade. A, s treće strane, ima mnogo onih koji su voljni i radišni, ali nemaju protekciju i jednostavno su izolovani i, logično, frustrirani.

Koliko se situacija promijenila nakon pandemije Covida, koju gotovo više niko i ne spominje?

– Ono što je itekako nedostajalo tokom pandemije i “zaključavanja” jeste neposredni kontakt s publikom. Ostali smo bez nekoliko jako važnih i potrebnih ljudi, to je najveći ožiljak koji je pandemija ostavila. Publika se vratila, predstave se igraju, djeluje da su se stvari normalizovale, ali je pitanje da li mi znamo šta je normalizacija, zapravo šta je normalno.

Je li se kod nas situacija malo popravila, u posljednje vrijeme počeli su se snimati filmovi, serije?

– U posljednje vrijeme isplivava sve više autorica i autora koji na hrabar i ličan način nastoje podijeliti i iskomunicirati iskustva i svjetonazore. Za ono što je lično, što je dio nečije nutrine, što pokreće naše biće, želim pretpostavljati i nadati se da će se uvijek moći organizovati produkcijske okolnosti.

Glumili ste u hrvatskoj seriji „Tajne“, je li bilo još nekih poziva iz našeg regiona u međuvremenu, susjedi i komšije mnogo snimaju.

– Rad na seriji „Tajne“ je jedan od najplodonosnijih glumačkih “trenažnih”procesa u kojem sam se okušao. Dugotrajnost i slojevitost tog “života” na setu koji ti omogućava da se bezrezervno prepustiš i srodiš sa studijskim okolnostima za glumca je nepobitno dragocjen. Svi bismo bili i kvalitetniji i manje frustrirani glumice i glumci kada bismo imali priliku da kontinuirano njegujemo svoju profesiju.

U predstavama ste glumili i na engleskom jeziku. Biste li se voljeli okušati u inozemstvu van našeg govornog područja?

– Na ovakvo pitanje nikada nisam siguran koji je iskren i istinit odgovor. Kao glumac željan glume, naravno da bih se prepuštao novim izazovima, nečemu što pokoleba moju komociju, a, s druge strane, nisam siguran da li bih imao dovoljno hrabrosti da život komponujem ispočetka negdje drugdje.

Kako gledate na trenutnu situaciju u našoj zemlji, položaj nas običnih ljudi, ima li nade da će nam 2023. donijeti nešto bolje ili…?

– Ne želim nikoga ko ovo čita opterećivati pesimizmom i skepsom. Sistem nije dobar, politike nisu dobronamjerne, pojedinci su vrlo često oholi i sebični, i ovim nisam ništa novo izrekao. Zabezeknut sam kada sretnem ljude koji smatraju da je ovakvo uređenje i perspektivnost, po meni naravno besperspektivnost, sasvim obećavajuće i neophodno. Takvi ljudi su u sprezi s tim politikama ili ih treba hospitalizirati. Postali smo društvo od kojeg su dignute ruke, samim tim i mi smo digli ruke i od društva i od sebe. Sa svojom porodicom živim ovdje pa je možda to pokazatelj da se nadam zdravorazumskom društvu.

Vaša supruga Adisa je kostimografkinja i scenografkinja Kamernog teatra 55, vaši poslovi su povezani. Nosite li posao i kući?

– Nije moguće da se posao ne donosi kući. Adisa i ja i kada nismo u istom procesu zapravo sarađujemo, jer smo bezrezervna podrška jedno drugom.

Kako se najbolje odmarate?

– Nemam recept i formulu za odmor. Volim i želim da radim. Kada sam umoran, tada sam najbolje raspoložen i energiziran.

Šta trenutno čitate?

– Moje preporuke su  Sigrid Nunez „Prijatelj“ i Georgi Gospodinov „Fizika tuge“.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti