Bh. influenserica i dizajnerica Aida Čamdžić (37) neko je ko se ne libi govoriti o tabu temama kojih je i sama bila akter. Iza sebe ima brak koji je bio sve samo ne savršen kako se njoj činilo. Kako nam je kazala, borila se s psihičkom i fizičkom torturom koju joj nanosio bivši suprug Saša Cvijetić, a u međuvremenu joj se ozbiljno narušilo psihičko zdravlje. Tek nakon dugih 11 godina smogla je snage da napusti porodični dom sa sinovima Vanjom i Arijanom i pruži im novi život. Danas, kako kaže, živi punim plućima i zadovoljna je, a najveća podrška joj je partner Zlatan s kojim odgaja dva sina. Čamdžić ističe da se niko nije razveo, ako mu je bilo lijepo, a priču o svojoj borbi, torturi u braku i razvodu, novom partneru i životu koji je podarila sebi i svojoj djeci odlučila je podijeliti s „Azrom“.
Kakva je bila protekla godina za Vas i možete li za sebe reći da ste trenutno sretni i zadovoljni?
– Godina 2022. bila je jedna od ljepših godina za mene. Najbitnije je da smo svi bili zdravi, mnogo smo putovali, radili i naš mlađi sin je krenuo u prvi razred pa je zaokružio sve to. Da, trenutno sam sretna jer sam shvatila da je sreća u meni i da na nju utječem isključivo samo ja, a ne spoljašni faktori. Jako sam sretna i zadovoljna trenutnim životom i, uvijek kažem, samo da tako i ostane.
Čini se kako i više nego uživate u ljubavi s novim partnerom. Kada i kako kreće Vaša ljubavna priča?
– Istina. Naša ljubavna priča počela je spontano. Zlatan je neko s kim sam u svom najtežem periodu, a to je razvod, provodila mnoga vremena razgovarajući. Svidjelo mi se kako se ophodi prema meni. Osjetila sam da, nakon 11 godina, ja vrijedim. On je neko ko me je nasmijavao, brinuo o meni kao niko dotad. Osjetila sam da će me voljeti iz sve snage, baš takvu kakva jesam, bez predrasuda, prepreka i straha. Nikad ništa nismo forsirali. Ljubav, emocija se jednostavno desila.
Relativno brzo ste nakon razvoda uplovili u vezu. Je li bilo straha nakon svega što ste pretrpjeli dati sebi drugu šansu u ljubavi?
– Da, u vezu sam uplovila jako “brzo”, ali šta, ustvari, znači “brzo”? U vezu sam ušla jer sam tako JA željela. Vrlo mlada sam stupila u brak i dugo godina sam bila u braku zbog neuspjeha, sažaljenja, zbog djece, osuda, straha od toga kako ću dalje sama s njima… Nažalost, mnogo žena je u brakovima samo zbog tih stvari. Trebalo je sve ranije da presječem, ali sam se trudila da taj brak održavam zbog svoja dva sina za koja dišem. Međutim, kada je došao momenat da sam zdravstveno bila mnogo loše, presjekla sam, jer sam smatrala da nisam bila dobra majka svojoj djeci ako nisam ja ta koja je zdrava i sretna. U suštini, sreća moje djece mi je bila najbitnija, a bili su sretni kada smo spakovali svoje stvari i otišli iz stana u kojem smo živjeli i kada mi je Vanja rekao: “Mama, kako sam sretan jer se sad niko ne svađa”.
S obzirom na to da smo kao društvo podložni tome, jeste li se susretali s predrasudama zbog razlike u godinama?
– Ja sam neko ko se susreće s raznim predrasudama i da, naravno, godine su uvijek razlog zbog kojeg generalno imamo predrasude kao narod. Od Zlatana sam starija devet godina, očekivalo bi se od njega da želi izlaske, tulumarenje, a, ustvari, on želi biti otac mojoj djeci i odgajati ih, dok, naprimjer, imate mnogo starije muškarce koji nisu spremni za takvo nešto. Drugim riječima, mišljenja sam da dob apsolutno ne igra nikakvu ulogu koliku igraju stavovi, želje, razmišljanja i vrijednosti pojedinca. Mislim da pored sebe imam stabilnu i zrelu ličnost, što mi je najbitnije, a predrasuda će uvijek biti.
Javno ste govorili o svom razvodu, torturi u braku i svemu s čim ste se suočili poslije. Je li sve to već dio prošlosti i imate li sada problema? U kakvim ste odnosima s bivšim suprugom?
– Jesam i govorit ću uvijek, jer toliko poruka na dnevnoj bazi dobijam upravo od žena koje se boje i već pobrojanih strahova koje imaju, a najviše u tome svemu utječe okolina u kojoj živimo i to što nemamo kome da se obratimo kada pričamo o torturi. Moja je bila psihičko zlostavljanje koje se nije završilo ni dan-danas, ono koje je jako teško prepoznatljivo pogotovo u braku u kojem sam ga negirala dugo godina (a skretali su mi pažnju svi bližnji), jer ja se nisam razvela preko noći. Niko se nikad nije razveo, a da mu je u braku bilo lijepo. Iako se nekad u očima drugih čini da je odluka o razvodu donesena naglo, to nije tako. Partner se počinje emotivno udaljavati, potom sve više uočava mane svog partnera i nakon toga sazrijeva odluka o razvodu. Mnogo je znakova psihičke torture, osjećaj nemoći, krivice, manjak samopouzdanja jer nikad niste dovoljno dobri za nekog, manipulacija. I to vas dovede do momenta kada počnete sumnjati da gubite razum.
Spomenuli ste narušeno zdravstveno stanje, a ni ranije niste krili da ste imali problema s anksioznošću. Kako izgleda Vaša borba s ovim problemom?
– O tome često pričam, pišem i održavam konferencije o temi mentalnog zdravlja o kojem se u zadnje vrijeme tek počelo pričati na veliku sreću svih onih koji su “krili” svoja stanja. Ja sam bila ta koja je, mogu slobodno reći, među prvima javno istupila sa svojim problemom, ali nakon godinu teške borbe. Moja anksioznost nije bila uobičajena u smislu da sam imala samo strahove, ja sam imala težu kliničku sliku pa sam bila i u dnevnoj bolnici tri mjeseca. Uskoro će šest godina kako se borim, ali već je anksioznost postala dio mene, tako da sam naučila da živim s njom. Mnogo je faktora koji utječu na anksiozne ljude, tako da ja sam sada nakon svega što sam prošla mnogo manje anksiozna i mogu da prepoznam kada i od čega dolazi.
Kako ste sada organizirali Vaš život? Koliko je bilo teško djecu suočiti s novom situacijom?
– Kad se roditelji razvode, bez obzira kakav razvod bio, djeca su ta koja budu pogođena. Nisam dozvolila da razvod našteti mojoj djeci, starijeg sina sam vodila psihologu jer se nisam u nekim momentima sama mogla nositi sa situacijom. Ja se toga ne stidim, čak naprotiv. Mišljenja sam da je u najboljem interesu moje djece bilo da se ja riješim negativnih osjećaja. Ono što šteti djeci, a dešava se i danas, jeste da jedna strana koristi dijete kao objekat svoje ljutnje kako bi naštetio majci. Sa svojom djecom sam mnogo pričala, a pogotovo sa starijim sinom. Prvo i osnovno je da djeca znaju kako oni nisu krivi za razvod, postavljala sam im po hiljadu pitanja na dnevnoj bazi “kako se osjećaju“ i uvijek sam se vodila onim da radim ono što je najbolje u interesu moje djece. Druga strana, smijem slobodno reći, nije.
Nikad neću zaboraviti kada sam se selila sa svojom djecom kako im je otac rekao: “Sada idete s mamom i živjet ćete kao kerovi”. U tom momentu sam dobila neviđenu snagu i sada moja djeca uživaju isključivo od onog što sam im svojim radom i trudom omogućila, naravno uz Zlatana koji je uvijek uz nas. Djeca su jedina poveznica mog bivšeg supruga i mene, nemamo nikakvu komunikaciju osim kada je riječ o djeci, a i to je ponekad. Ne komuniciramo iz razloga što druga strana zna samo da vrijeđa, tako da stariji sin ima svoj telefon i s ocem se viđaju isključivo po sudskoj odluci, ni manje ni više, iako ja to nisam nikad branila niti ću. On je njihov otac i da djeca sutra požele živjeti s njim, ja bih se saglasila s njihovom odlukom.
Kakav odnos se trudite graditi s Vašim sinovima? Jeste li stroga majka?
– Sa svojim sinovima gradim odnos majke i sina, ali i najboljeg prijatelja. U današnje vrijeme jako je teško biti roditelj, vremena su se mnogo promijenila u odnosu na prije, tako da pokušavam svojim sinovima ne potiskivati emocije i omogućiti im da ih slobodno izražavaju, jer se uvijek očekivalo da su dječaci ti koji su hrabri, jaki i ne plaču. Smatram i učim svoju djecu da, ako stariji muškarac ne pokazuje poštovanje prema ženama, to je nešto što vuče iz djetinjstva. Odgovarajućim odgojem to se može spriječiti, tako da mislim da će mi buduće snahe biti zahvalne. Učim ih toleranciji, ali i tome da poštuju svoje i tuđe granice. Djeca se ugledaju, prvenstveno, na svoje roditelje, tako da pokušavam biti dobar primjer.
Kakvih su interesa Vaša djeca?
– Dva sina, dva potpuno različita karaktera i dvije različite sfere interesovanja. Stariji sin Vanja je sada u pubertetu, njega interesuje košarka, kao i crtanje grafita. Jako je emotivan i vezan za mene. Arian je potpuno drugačiji tip, za svoje godine vrlo je samostalan, više voli igrice od sporta, također je vezan za mene, ali to pokazuje na potpuno drugi način. Ono što je najbitnije za mene kao majku jeste da se lijepo slažu i da su jako dobri đaci u školi.
U kojoj fazi je Vaš brend „Al Made By Sisters“ koji ste pokrenuli sa sestrom Lejlom?
– Lejla i ja smo već postale brend za sebe i ono na šta sam najviše ponosna jeste da smo firmu “digle” potpuno same bez ičije pomoći, a naši lojalni kupci su naša najbolja reklama. Ništa se ne događa preko noći, pa čak ni za nekoliko mjeseci, ali naš trud i rad se isplatio. Bitno je da nismo posustale kada je bilo najteže već smo iz teških situacija izlazile još jače. Veoma je teško graditi nešto, a pritom nemati “leđa” ovdje kod nas. Ali, eto mi smo uspjele.
Često putujete. Jeste li ikada razmišljali o odlasku, gdje biste voljeli ‘sviti gnijezdo’?
– U posljednje vrijeme često razmišljam kako bih voljela otići živjeti negdje sa svojom porodicom. Imala sam prije prilika, ali nikad nisam željela otići iz grada u kojem sam rođena i države koju mnogo volim. Međutim, sada sam promijenila razmišljanje. Ljudi su oni koji me najviše “tjeraju”iz grada u kojem sam rođena, a znamo svi da si nepoželjan u sredini u kakvoj mi živimo ako malo odskačeš iz okvira. Država koju obožavam i u kojoj sam živjela je Italija, tako da sam sigurna da ću kad-tad tamo otići da živim. Sve svoje snove sam do sada ostvarila pa se nadam da ću i taj.
Kako porodično volite da provodite vrijeme?
– Nastojim da svaki vikend provedem s djecom. Često idemo na planinu, more ili u našu Hercegovinu, gdje smo proveli najviše vremena kada smo se Zlatan i ja počeli zabavljati i to je naša mirna luka. Toliko je volimo da ćemo tamo i organizovati malu svadbu u našim Carskim Vinogradima početkom ljeta, nadamo se.
Cijenite li više život i svijet oko sebe sada?
– Mnogo više. Nemate pojma kako je teško kada ste u dubini duše nesretni, a da toga niste svjesni. Tek sada živim život punim plućima i radim ono što želim i što volim. Sve sam poredala baš onako kako sam željela i uživam u svakom danu.
Šta biste rekli 10 godina mlađoj sebi?
– Rekla bih da u meni još živi ta mlađa ja, da sam znala da sve što sam tada osjećala neće biti bitno za nekih 10 godina. Kako kaže izreka “da sam znala da ću pasti, sjela bih”, ali život je jedna velika škola. Naučit ćeš da sve što dolazi u naš život, dolazi s razlogom kao lekcija. Oni pravi ostaju, druge ne želiš. Često sam tokom svojih terapija i pisala ovakva pisma i vjerujte mi nije loše sjesti i napisati pismo mlađoj sebi i poželjeti zagrliti tu djevojčicu koja je sada izrasla u jaku samostalnu ženu.