Nek komšiji crkne krava

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Šta je to u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote, teško da ćemo ikad odgonetnuti na pravi način, a još teže da će se za tu boljku koja se zove ljubomora, zavist i pakost, a pogdjegdje i mržnja, moći naći lijeka. Interesantno, što se više ima, to je ta boljka izraženija. Danas više nego jučer, a manje nego sutra

Bezbroj je primjera koji idu u prilog onoj staroj narodnoj kletvi: „Nek komšiji crkne krava“. Bilo nekad, i zato se „krava“ spominje kao objekat koji simbolizira obilje i bogatstvo u ovoj prostoj rečenici. Danas bi bilo prikladnije da stoji „auto“, „laptop“, „mobitel“, „bankovni račun“, „radijatori“, „LCD TV 300 inča“, „plinski bojler“ ili nešto slično. Komšija je uvijek znao kako da se „oduži“ komšiji kod kojeg mu nešto ne štima.

Ne mora da znači da ga je taj komšija za nešto zakinuo ili mu nešto nažao učinio niti šta ružno rekao, važno je samo da taj komšija ima nešto što on nema. Ne znači nužno da on posjeduje više zemlje, stoke, namještaja, da mu je okućnica uređenija i krov ne curi, nego da ima „ono nešto drugo“, ma šta god to bilo.

Može biti da ima ljepšu ženu, pametniju djecu, noviju košulju ili kakav kućanski aparat. Ili da je komšija nasmijaniji, poletniji, da skuplja kod sebe društvo. Možda samo bolje priča viceve, ko će ti ga znati. Sve je to benigno da benignije ne može biti, ali će mu ovaj drugi komšija poslati brzojavom poruku: „Dabogda ti crkla krava!“

Evo primjera od prije neki dan:

– Draga komšinice, da samo znate šta mi se dogodilo, evo se danima ne mogu dohavizat.

– Šta je bilo, draga komšinice? Mogu li ikako pomoći? – obratim se blagonaklono, računajući da je u vezi sa svima nama u haustoru.

  • Vi znate da ja ovaj stan izdajem na godišnjem nivou.
  • Znam, nema vas nikad. Uvijek neko drugi izlazi iz vaših vrata.
  • Pa jeste, ne može se naći stanar da su mu sve na broju. Na početku sve u redu, sve može, kako god da kažem kao bit će. Ali, čim prođe par mjeseci taj se više ne javlja, ne plaćaju se uredno dažbine i računi, ili se dovodi svako u stan. Moram biti budna oko svega. Ja sam udovica, nema muške ruke i onda mi je sve duplo teže.
  • Razumijem, nije lahko. Nego šta se to desilo pa ste se tako uzrujali?
  • Evo i sad drhtim, kakvi su ovo ljudi, draga komšinice?! Kakve su to ove naše komšije?! Iz usta bi ti uzele! Sve gladno, nezasito, zlo. Fujjjjj, šta sam doživjela?!

Vidim žena se uhvati za prsa, i uspori, sve teže izgovara. Prihvatim je ispod ruke:

– Treba li vam pomoći? Je li sve uredu? Hajte uđite kod mene, sad ću ja vama čašu vode i kocku šećera.

  • Ne treba, ne treba, sve je uredu. Malo sam posustala. Imala sam koronu, pa se još oporavljam, teško se uz stepenice penjem, nemam snage kao prije. Bit ću ja dobro, hvala vam komšinice na brizi. E sad da vam kažem. Vi znate ovu aspidu što živi preko puta mog stana?!
  • Koju???
  • Ma ovu fištriju što je doselila prije tri-četiri godine, kupila stan onog finog gospodina Miše što je umro sam, niko ga od rođaka nije nazvao da pita kako je, a kamoli da ga posjeti. Ja sam mu, halal mu bilo, kad god bi svratila da provjerim stanare, donosila jal kakvu voćku jal pecivo nek mu se nađe. E njegovi su ti profiteri od rođaka prodali ovoj crvenokosoj vještici stan.
  • Mislite na ovu profesoricu u penziji? – ufrštuljim konačno na koga misli, ko kad se niko u haustoru ni s kim ne priupita za zdravlje, a kamoli da se druži.
  • Da, na nju mislim.
  • Ta se nikad ni s kim ne pozdravlja. Digne pundžu i digne nos i prođe pored svakog ko pored turskog groblja. Čudna li mi čuda, profesorica bila. Pa šta!!! Sad si penzionerka ko i ja.
  • Je li vas to nešto uvrijedila? – nastavim naivno, međutim, i sama uviđam da se nešto golemo krije iza ovog podužeg uvoda u priču, jer je moje iskustvo s crvenokosom takvo. Ti „dobar dan“ a ona se zatačka negdje kao da ne postojimo. Doduše, ima ljudi gluhih i zabelesanih, ne treba na prvu udarat packe. Ali, ova sorta takvim ne pripada.
  • I uvrijedila i razljutila. Evo je čekam da dođe odnekud pa da joj saspem sve ulice. Da joj kažem da nabije svoju diplomu na ono švračije gnijezdo na glavi!!!
  • ???
  • Da vam kažem: Ja sam uspjela konačno da izdam stan jednom fakultetliji čija je porodica pristojna i ekonomski sređena. Nisu nikakvi bogataši, normalna jedna familija. Stalo im da im se dijete ne potuca po studentskim domovima, nego da ima svoj komoditet. Iz Tešnja su. Mladić fin, uredan, čist i uglancan. Dogovorim da mi plaća mjesec za mjesec, jer i meni više odgovara da svoje obaveze poplaćam od te rente. Naplaćivala sam mu, evo komšinice da znate, 400 KM. Nije to puno, pa na Alipašinom toliko uzimaju za dvosoban stan.
  • Nije, mi smo u epicentru, ovdje su stanovi skuplji – odgovorim iznenađena da nije puno zacijenila, i pogotovo da nije unaprijed uzela lovu na šest mjeseci ili godinu.
  • Ja nekidan došla po kiriju kad mi ovaj stanar ni pet ni šest nego u lice zdrvi: – Ja od sutra ovdje ne stanujem. Mijenjam stan.
  • Šta kažeš, crno dijete, ne ide to tako! Mi imamo dogovor, ja sam ti dala na godinu pod određenim uslovima. Otkud ti to?! – Kad ti on meni sve fino ispriča. Kaže – pozvonila mi je vaša komšinica i ponudila mi da stanujem kod nje jeftinije. Rekla mi je: – Stanuj kod mene. Kod mene je trosoban stan, a pregrađen. Eto tebi dvije sobe i kupatilo i čajna kuhinja, a meni kuhinja i soba dovoljna. Dat ću ti jeftinije. Dat ću ti za 250 KM. Režije dijelimo fifti-fifti. Evo ruke. I ja sam pristo.
  • Tek tako?
  • Tek tako, moja komšinice. Tek tako. Čovjek je zla i pokvarena životinja. Ona je vidjela priliku za sebe a da mene nasamari. Šta sam ja toj ženi uradila? Ništa. Nikad joj ružne nisam rekla a kamoli šta nažao učinila! Zamislite vi da neko zavuče ruku u vaš džep?! Da vam vaše hise uzme! Prokleta joj bila svaka marka koju je od mojih usta otkinula! Izaći će njoj ovo sve na onaj vještičiji nos, živi bili pa vidjeli. Na komšiluku tako nešto napravit! Pa, jel vama ovo normalno?!

Vidim morat ću se uplesti, a tad sam tek nagrapala, pa samo zaključih.

– Draga komšinice meni se čini ko da se ovdje ljudi još vode onom: – Nek komšiji crkne krava!

Njoj se lice na tren ozari i u znaku odobravanja stade se spuštati stepenicama do svog stana bez stanara.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti