Jake bh. žene o najvećem gubitku, Samra Hodžić: Tumor se nije mogao izliječiti

Piše: Lejla Bejdic

Gubitak djeteta u trudnoći zbog pobačaja ili mrtvorođenosti još je tabu tema u cijelom svijetu, povezana sa stigmom i sramom. Mnoge žene još ne dobijaju odgovarajuću skrb s poštovanjem kada im dijete umre tokom, ili nakon trudnoće. Tabu tema, nažalost, još je na našim prostorima. S ciljem podizanja svijesti i važnosti o razgovoru i komunikaciji željeli smo uraditi upravo ovu temu, te smo sagovornice pronašli u grupu „Ilmi batin“, koje su željele podijeliti svoje priče o najvećem gubitku. Heroine, kraljice, zaslužile su da se njihova imena nađu na ovim stranicama.

Samra Hodžić: Tumor se nije mogao izliječiti

Samra Hodžić (39) iz Stjepan Polja, naselja blizu Gračanice, udata je i domaćica. Tešku sudbinu doživjela je 2010. godine, kad joj je kćerka Nejla preminula. Kako nam je kazala, to joj je bila prva trudnoća i sve je bilo uredno, dok djevojčica nije dobila hematom ispod oka.

– Otišli samo našem doktoru, uradili nalaze gdje su bili povišeni trombociti. Upućeni smo u Tuzlansku bolnicu, gdje su nam saopćili da kćerka boluje od tumora. Onda su nas uputili u Sarajevo, gdje su rekli da je u pitanju leukemija, te su je s tom dijagnozom liječili osam mjeseci, nakon čega je trebala ići na transplantaciju za Njemačku. Imali smo sreće pa se sve riješilo brzo. Nakon toga Njeli je ustanovljena tačna dijagnoza, a to je Rabdomiosarkom. Rabdomiosarkomi su maligni tumori iz skupine sarkoma mekih tkiva koji se razvijaju iz poprečno-prugastog mišićnog tkiva. Najčešći su na rukama i nogama, ali se mogu razviti u glavi i vratu, u reproduktivnim i mokraćnim organima. Najčešće pogađaju djecu. Kod Nejle se tumor proširio i nije postojao ni jedan posto šanse da preživi.

Šok i nevjerica se dešavaju u njima, mole za spas kćerke, ali se ipak vraćaju u Tuzlu gdje ima hospis za djecu s takvim oboljenjima. Kako Samira kroz suze kaže, vraćaš se nazad gdje sve umire u tebi.

– Šta da kažeš kad te pita jesam li se izliječila, a ti znaš istinu. Nastojali smo da te dane provede dobro. Imali smo svu porodicu oko nas kao znak podrške. Moram se posebno zahvaliti sestri Oliveri Sadiković, koju nikad neću zaboraviti, jer je bila zaista profesionalna i mnogo nam je pomogla. Nejlino srce je prestalo kucati 28. aprila 2010. godine.

Samra ima još troje djece.

– Imam sina kojeg sam kući ostavila sa 13 mjeseci kad sam sa svojom Nejlom bila po bolnicama, a imam i dvije djevojčice koje sam dobila poslije smrti svoje princeze. Jedna je u stomaku bila sedam mjeseci kad je moja Nejla umrla, a drugoj će sad četiri godinee.

Na pitanje kako se danas osjeća, kaže:

– Znate kako dođe period kad samo plačem, same slike dolaze u misli, ali život mora dalje. Ko god da je prošao smrt djeteta, zna o čemu pričam. Šta biste voljeli da Vas ljudi prestanu pitati u vezi s djecom?

Stručna pomoć je itekako važna u ovakvom procesu, no Samra je nije potražila nego kaže da ima svoju porodicu koja joj je pomogla u cijelom procesu tugovanja.

– Imala sam toliku podršku sa svih strana, da riječima ne mogu opisati zahvalnost koju osjećam. Imala sam ogromnu i finansijsku pomoć potrebnu za liječenje kćerke, i hvala im i na tome – kaže Samra i dodaje da bi svakoj ženi preporučila da se opet okuša u ulozi majke koliki god strah bio, jer je to najljepša uloga na svijetu.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti