Zbog stravične tragedije koja se jučer dogodila u Beogradu tuguje se širom regije. Učenik od 14 godina je naoružan ušao u školu i počeo pucati jučer oko osam sati. Policija je potvrdila da je ubijeno osmero djece i čuvar. Puno je ranjenih, a učenik je uhapšen.
Sarajka dr. Neira Bašić – Hamzić, specijalizantkinja je 4. godine psihijatrije, sa namjerom da se bavi dječijom psihijatrijom. Kada je riječ o dječijoj i adolescentnoj psihijatriji radi se o grani psihijatrije koja se bavi mentalnim zdravljem djece i adolescenata. Kako kaže i Neira, rad sa djecom i adolescentima je dosta težak, ali privlačan, pogotovo kada shvatite da ste jednom djetetu pred kojim je cijeli život pomogli. Ljubav prema dječijoj psihijatriji dobila je od komentorice prim. dr. Vesne Horvat od koje je usvojila znanje iz ovog polja medicine. Dječija psihijatrija zahtjevnija je od psihijatrije za odrasle, uzevši u obzir činjenicu da se moramo spustiti na razinu djeteta, kako bi obavili adekvatan intervju i saznali više stvari. Posao iako je stresan, veoma je privlačan za one koji vole ovaj posao. U razgovoru za naš portal otkrila je koji su to problemi sa kojima se susreću djeca i mladi, koliki je uticaj medija, koje su najčešće promjene ponašanja, kao i kako roditelji treba da postupe u određenim situacijama.
Sa kojim problemima se susreću djeca i mladi danas?
Kako i sama djeca navode najveći problemi su im odsustvo roditeljske pažnje, usamljenost, vršnjačko nasilje, prevelike ambicije od strane roditelja što se tiče školskih obaveza, te neprilagođen sistem obrazovanja.
Posebno bih naglasila vršnjačko nasilje, koje je sve više u porastu.
Šta smatrate da je najveći problem pri odgoju djece?
Najveći problem pri odgoju djece je nedosljednost roditelja pri odgoju, ne postavljanje jasnih odgojnih okvira. Mora se uspostaviti granica do koje dijete može ići u svom ponašanju. Nažalost danas roditelji provode manje vremena sa svojom djecom zbog ubrzanog tempa života. Što je dodatni teret za uspistavljanje svega navedenog.
Koliki je uticaj medija na odrastanje?
Uticaj medija u životima svih nas je ogroman. Sad koliko će uticati na odrastanje i odgoj djece zavisi od vrste medija i samog sadržaja koji se plasira kroz isti. Medij ima svoje pozitivne i negativne strane. Pozitivne ako se koristi u svrhu informisanja, edukacije, umjerene zabave. Djeca i adolescenti uglavnom primjećuju zabavu, a uglavnom se iza iste krije neki vid manipulacije. Djeca postaju opsjednuta zabavom, postaju pasivna, nasilna…sve zavisi od sadržaja. Danas zbog pretjeranog konzumerizma medija imamo djecu koja kasno progovore, imaju probleme sa pažnjom i koncentracijom.
Da li su djeca pod prevelikim pritiskom?
Smatra se da od polaska u školu da su djeca pod određenim pritiskom i stresom. Trebaju se prilagoditi novonastalim situacijama, kasnije dolazi škola. Djeca neće reći da su pod pritiskom, dok ih sami ne pitamo šta je to što im stvara problem. Obično kao prvi odgovor bude škola i obaveze u školi, tu je najviše prisutan pritisak od strane roditelja, da dijete mora zadovoljiti neke njihove kriterije, a nisu realni u postavljanju istih. Kad saznamo što je uzrok stresa i napetosti, djetetu trebamo pomoći da se nauči nositi s takvim situacijama kojih će biti puno u budućnosti.
Koje su to najčešće promjene u ponašanju djece koja su zlostavljanja i zanemarena?
Bitno je pratiti svoje dijete, njegovo ponašanje, raspoloženje, socijalna sfera, školski uspijeh. Bilo kakva promjena može ukazati da dijete ima neki problem. Naravno obaviti detaljan razgovor, ne mora svako neraspoloženje ili povučenost ukazivati na neki mentalni problem, ali ako naglo pokaže promjene i koje traju izvjestan period, onda to već može biti neki ” apel za pomoć.” Takva djeca postaju povučena, socijalno izolirana od vršnjaka, mogu postati suicidalni, deprezivni, često. Teže se koncentrišu, pažnja i fokus na školsko gradivo je otežano te samim tim slabi i uspijeh u školi. Djete gubi interes ne samo za druženje sa vršnjacima, već i sa svojom porodicom. Gubi interes za aktivnosti i stvari koje su ga do tada veselia. Danas veoma često imamo djecu koja se samopovređuju oštrim predmetima, navodeći kako na taj način sebi olakšavaju mentalnu “bol” te je zamjene fizičkom.
Kada se uoče promjene u ponašanju, posebno kod adolescenata, neophodno je uraditi i skrining urina na psihoaktivne supstance.
Kakav je stav roditelja kada saznaju da njihovo dijete treba psihološku pomoć i podršku?
Ne mogu generalizirati, ali većina roditelja to gleda površno i ne želi prihvatiti da njihovo dijete ima problem tj. mentalnu poteškoću. Nekada ne prihvataju terapiju koja je neophodna za dijete ili hospitalni tretman. Neki čak i jasno kažu da ih je sramota reći da je dijete bilo na pregledu kod psihijatra, a ne na hospitalnom tretmanu. U našem društvu još uvijek preovladava mišljenje da je psihijatar ” doktor za lude’’. Imamo i slučajeva kada dijete ili adolescent želi leći na kliniku, ali roditelji brane. Naravno postoje i oni roditelji koji smatraju da se na vrijeme mora pristupiti adekvatnom liječenju djeteta.
Kako treba postupiti sa takvom djecom?
Prvo se roditelji trebaju informisati koja je uloga dječijeg psihijatra i na koji način može pomoći djetetu. Koja je njegova uloga. Zatim svaki roditelj treba dijete educirati o kakvoj vrsti pregleda se radi. Djeca i adolescenti dođu većinom isprepadani, misle da su došli u ustanovu strave i užasa, kako su uglavnom psihijatrijske ustanove predstavljene u pojedinim filmovima. Pregled je vrlo jednostavan, obavi se razgovor sa djetetom, a onda sa pratnjom ( obično roditeljima). Tokom razgovora vrši se opservacija djeteta, te se na osnovu kliničke slike propiše adekvatna terapija, traži se dodatna dijagnostika. Ili se predloži hospitalni tretman. Ali djete mora biti upoznato sa samim pregledom i znati šta može očekivati pri istom.
Kako izgleda jedna terapija kod djece koji se susreću sa poteškoćama?
Terapija zavisi od samog poremećaja, tj. od kliničke slike koju dijete ponudi za vrijeme pregleda. Nekada je dovoljna samo psihoterapija od strane psihoterapeuta, a nekada je potrebna i farmakoterapija koju propiše psihijatar. Terapija je individualna za svako dijete, prilagođena naravno njegovoj dobi i somatskom stanju. Nije ista terapija za dijete koje dođe sa poremećajem ponašanja i emocija i dijeteta koje je psihotično.
Koju bi poruku poručili svim roditeljima?
Poruka za sve roditelje je da prate svoju djecu, da što više razgovaraju sa njima. Pokazati razumjevanje, pokazati da vam je stalo do njihovih problema. Bilo kakvu izjavu vezano za suicid kod djece i adolescenata shvatiti ozbiljno. Nema stida kad je dijete u pitanju. Misliti na mentalno zdravlje djeteta i za samu dobrobit, a ne na okruženje šta će im reći.
Potrebno je provoditi vrijeme sa svojom djecom, omogućiti im da se ostvare u određenim aktivnostima, da što manje koriste nove tehnologije ( u nekim dozvoljenim granicama i u svrhu edukacije).