Božo Vrećo je jedan od najoriginalnijih regionalnih umjetnika, koji se od drugih uveliko razlikuje kako u muzičkom pravcu, tako i po svom ekscentričnom modnom izrazu koji često podrazumijeva haljine, štikle, karmin i lakiranje noktiju.
Strani mediji su ga često opisivali kreativnim superlativima, a New York Times ga je jednom prilikom nazvao “umjetnikom anđeoskog glasa, koji liječi duše i otvara srca”.
Vrećo je opisivan i kao “ikona slobode” koja izaziva suze i oslobađa potisnute emocije na svojim katarzičnim, transverzalnim i unikatnim nastupima.
Malo ko zna, ustvari, da je Božo do ovih visina morao proći jednim izuzetno trnovitim životnim putem, što njegov uspjeh čini još većim.
Tragedije, loša sreća i sve što vuče konzervativna sredina, koja je bila zahvaćena ratom, stvari su koje su ga pratile od malih nogu.
Rođen je u Foči 18. oktobra 1983. godine, u tadašnjoj SFR Jugoslaviji, a najveća tragedija ga je pogodila kada je imao svega pet godina.
Naime, Božo je kao dječak ostao bez oca, koji je izvršio samoubistvo, te je odrastao sa sestrama i majkom, slikaricom.
Također, sa svojim nekonvencionalnim stilom nije se baš uklapao u stereotip dječaka sa ovih prostora.
Zbog svega toga, on iz tog perioda vuče brojne rane na duši, ali s druge strane možda mu je to pomoglo da njegova umjetnost bude ovako jedinstvena.
View this post on Instagram
„Odrastao sam tamo zamišljajući svoj svijet, imaginarni svijet – svoj lični mikrokosmos koji danas hrabro i revolucionarno živim kao makrokosmos jer utječe na sve oko mene, čak i na one koji to nikad neće niti priznati – ali to se ni ne traži od njih. Dovoljna je samo moja dobra namjera koja isijava jače od svih zla na svijetu. Pomoću nje postanete imuni na strah od ljudi, i u vama prevlada ono božansko, hrabro srce koje može sve da da i može sve da oprosti“, rekao je Vrećo za portal Lupiga.
Zbog svega toga, sjećanja na detinjstvo su prošara užasima rata i gladi i ne bude baš lijepe uspomene kod Bože. Međutim, on je svojim jedinstvenim pristupom životu uspio da se izdigne iznad svega toga.
View this post on Instagram
„Preživjeli smo teške godine gladi, opasnosti od snajpera, hordi vojske koja dolazi i ubija na kućnom pragu. Moja Elma, o kojoj pjevam, tako je izgubila svoj nedužni život. Preživjeli smo pustoš, gledajući leševe, skrivajući se i pronalazeći smiraj u molitvi koja nas je održala da ne izgubimo razum gledajući i proživljavajući pakao oko nas“, kaže Vrećo.
U tom periodu okolnosti su bile takve da su bili prinuđeni da se skrivaju od strašnih stvari koje su se dešavala oko njih. No, to teško vrijeme ga je sve više okretalo umjetnosti.
„Sjećam se trenutka kada smo, skriveni u kući zakovanih prozora – bez svjetlosti i života za sve koji gledaju izvan – moje sestre, majka i ja čitali tiho pjesme i pjevali sebi u njedra, uz svijeću, i zamišljali drugačiji svijet, i bivali daleko od svega što se zbiva oko nas. Od tada su i moj stan i moj život i danas nezamislivi bez knjiga. Knjige su postale moj oslonac i štit satkan od riječi koje znaju šta žele i hoće glasno da poruče – a to je veliki podvig, ne moj kao moj, već podvig čovjeka koji zna svoju vrijednost, i istrajno ispunjava svoju misiju i cilj. To sam i postao – misionar duša“, navodi Božo za spomenuti portal.
View this post on Instagram
Božo je na jedinstven način uspio da svoju različitost, zbog koje ga je provincijska sredina osuđivala, transformiše u snagu i inspiraciju.
Javnosti je manje poznato da je on ujedno i slikar i da je svojevremeno zarađivao od prodaje svojih slika. Ljubav prema toj umjetnosti je naslijedio od majke, čiju borbu sa karcinomom je veoma teško podnio. Također, on sam kreira i haljine u kojima ga viđamo na nastupima, a nije tajna ni da nikada nije imao bilo kakvo muzičko obrazovanje, već je potpuno samouk.
Božo, također, piše poeziju, a ranije je radio kao profesor, a inače je magistrirao arheologiju. On se za svoj uspjeh na prvom mjestu zahvaljuje Bogu i ljubavi, a svoju logiku razmišljanja objašnjava na pomalo filozofski i poetski način.
View this post on Instagram
„Bog je Ljubav i sve može. To bih vam ponovio kao mantru, hiljadu puta, dok ne postanete svjesni koliko je to snažno i svemoguće.Božja volja je bila spasiti me, podići me, utješiti me i ohrabriti me da mogu, hoću i znam. Kad je Bog Ljubav uzeo moj život u svoje ruke, tada sam i postao nedodirljiv na ljudske uvrede, otrovne strijele koje su se zarivale u moje tijelo al’ ga nisu učinile slabim i nemoćnim; naprotiv, postao sam imun na otrov zla i moje dobro je postajalo time jače, zasljepljujuće i odvažnije da promijeni tok i mog života. Kada čovjek nadvlada strah od ljudi, u njemu ostaje samo Božansko sjeme, a tada sve već ima puno dublji smisao“ ističe Božo za Lupigu.
Božo je više godina bio u ansamblu Halka sa basistom Edvinom Hadžićem i gitaristom Dinom Šukalom. U tom periodu je izgledao malo drugačije nego danas, a nakon dva albuma koji su doživjeli veliki uspjeh, odlučio je da nastavi samostalno i izdaje solo album “Moj sevdah”.