U sedmici kada ovaj broj „Azre” došao na kioske, glumac Amar Selimović proslavio je svoj 35. rođendan. Tačno polovinu svog života, od svoje 18. godine, kada je primljen na Akademiju scenskih umjetnosti (ASU) u Sarajevu, Amar je na sceni, kako pozorišnoj, tako i onoj pred kamerama. Naročito ga pamtimo po ulogama u predstavama “Pobuna u Narodnom pozorištu” , “Adam Geist”, “Filoktet”, “Faust” , “Hamlet”, filmu „Sevdah za Karima”, u kojem je igrao glavnu ulogu, ali i hrvatskoj seriji “Tajne”. Na prestižnom festivalu MESS 2005. godine je dobio nagradu “Rejhan Demirdžić” za najboljeg mladog glumca. No, osim na poslovnom planu, Amar je sređen čovjek i na privatnom polju. Porodični je čovjek i otac jedne djevojčice. Za „Azru” otvoreno priča o izazovima glumačkog posla, ali i nepoznatim detaljima iz zanimljive historije svoje porodice. Ne znaju svi da je on bliski rođak Meše Selimovića, jednog od najznačajnijih književnika ove zemlje.
O ovom poglavlju svog života Amar je govorio s jednakim poštovanjem kao i o glumačkom poslu, kojem se i danas neizmjerno veseli.
Neka od najvećih imena u Hollywoodu nedavno su izdala svojevrsni proglas u kojem “upozoravaju” da klasično obrazovani evropski glumci uzimaju posao domaćim, američkim glumcima, onima koji su u svijet glume ušli kao djeca ili kroz snimanje reklama. Smatrate li da Vaše klasično glumačko obrazovanje ima prednosti nad onim što „Tvornica snova„ traži i nudi?
– Može se isto tako postaviti pitanje unutar tog razmišljanja šta je to “klasično”, a šta “nekonvencionalno”. Mislim da pitanje i pojam koji se daju razmatrati jeste, zapravo, kvalitet. Posla ima za svakoga na bilo kojem tržištu dok god taj pojedinac sobom nosi određeni kvalitet. A taj kvalitet će za sobom povući i porodit će i inovativnost i zanimljivost i intrigantnost, tako da ne bih nikad razmišljao o pojmovima “klasičnog” i konvencionalnog naspram nekonvencionanog obrazovanja. Ako postoji dar i talent, i ako se on udruži s kvalitetom, s ozbiljnošću, odgovornošću, za takvog čovjeka će uvijek biti posla. Mi smo “mikrotržište”, mnogo glumaca “izvana” dolazi i ovdje. Ne znam da se iko od naših glumaca pobunio da nam uzimaju posao. Na to treba da gledamo na pozitivan način, odnosno da kroz tako jaku konkurenciju možemo izgrađivati svoje znanje, kvalitet i umijeće.
Jeste li ikada poželjeli uzeti ruksak na rame i otići negdje? Raditi možda na drugom jeziku, u drugom podneblju?
– Jesam, mnogo puta. Imao sam prilika, roditelji su mi nudili da nakon završene gimnazije u Tuzli odem u Beč ili Graz, pošto tamo živi mnogo članova naše šire familije, mojih vršnjaka. Završili su fakultete i sada su uspješni mladi ljudi na odgovornim pozicijama, međutim, nikada nisam uspio da definišem šta je to što je mene zadržalo ovdje. Na jedan način me je zadržala profesija, ali nikada prije nisam imao direktnog kontakta s pozorištem, sa scenom, s kamerom, s glumom, dakle, nisam uopće znao da li sam talentovan za pozorište, za glumu, međutim, želio sam jednostavno da probam da se osamostalim, da dođem u veću sredinu nego što je Tuzla i da onda okušam svoju sposobnost i svoj talent za život.
Kada sam vidio da to ide u dobrom pravcu, kada sam počeo da radim, živim od ovoga, kada sam postao profesionalac, onda sam se počeo zaljubljivati u ovaj posao. I mislim da su posao, gluma, to što me je zadržalo ovdje. Može to zvučati arogantno ili sebično, ali mislim da na bilo kojem govornom području, ne bih imao priliku da ovoliko radim, koliko radim u Sarajevu. Jer, ipak i jezik i akcenat su nešto što na neki način ipak razdvaja i omogućava glumcu da se možda ostvari na nekim drugim govornim područjima. Sada kada nisam ni star, ali sam daleko od te mladosti da bih tek tako “digao sidro”, itekako razmišljam da moja kćerka, kada bude u mogućnosti, i bude imala dovoljno godina, da ode odavde. Jer ne mislim da će se ovdje nešto drastično promijeniti, nažalost.
Vaša generacija je odrasla u vrijeme serija kao što su „Santa Barbara” ili „Sunset Beach”. Serije ovog tipa su danas jako u trendu i na našim prostorima, vas smo imali priliku gledati u naslovu „Tajne”. Jeste li ikada zamišljali da ćete glumiti u sapunicama?
– Iskreno, nisam. Do 18. godine nisam znao uopće da li ću upisati fakultet i pogotovo koji će to biti fakultet, ia kamoli da će to biti Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu. Iskren da budem, nisam ni gledao sapunice. Nakon što sam počeo da radim ovaj posao, uslijedile su ponude za sapunice, najviše iz Hrvatske. Djelovalo mi je kao da trebam još da sazrijem kao glumac da bih mogao donijeti odluke, gdje, u kojim medijima, u kojim žanrovima želim da imam istupe i želim da igram. Tako sam prihvatio sapunicu „Tajne”, koja je snimana prije tri i po godine, gdje sam, zapravo, shvatio da, osim finansijskog aspekta, koji je vrlo, vrlo primaljiv i zadovoljavajući, postoji još jedan aspekt, a njega sam tek dokučio kada sam ušao u tu “industrijsku proizvodnju”. To je na kraju fenomenalan trening za glumca, kada dođete na set u šest, sedam sati ujutru, da vas obuku, našminkaju i da stanete u sedam, osam pred kameru, snimate do nekih šest, sedam popodne, recimo nekih sedamdesetak sati u kontinuitetu, s pauzama. Nakon sedam dana takvog intenzivnog rada, osmi dan ulazite s jednim formiranim žestokim refleksom spram partnera, reditelja, tehničkog osoblja, kamere, ispred svega onoga što čini filmski set. Svaki mladi glumac, a to preporučujem, ako dobije ponudu, sebi može reći: “Da, ja hoću to da radim”. S tehničkog aspekta, ovi projekti predstavljaju izuzetan trening za mladog glumca.
Primljeni ste na Akademiju, uspješno studirali, završili ispite. O čemu ste razmišljali tada, gdje znanje opravdati u praktičnom smislu?
– Mnogo studenata i mojih kolega već su negdje na trećoj i četvrtoj godini počeli da rade, da ulaze u profesionalna pozorišta. Ja nisam. Onda smo već napravili kolektivni diplomski na Akademiji, to je bilo 2004. godine i meni je ostalo još nekoliko ispita da završim fakultet i budem diplomirani glumac. Međutim, već sam imao dvadeset dvije godine, određene stvari sam imao iza sebe, četiri godine samostalnog života, ali ne samostalnog u ekonomskom i finansijskom smislu. Tada sam počeo da razmišljam o tome kako ću biti diplomirani glumac, ako ne glumim? Šta mi znači ta diploma i to zvanje kada ga ne mogu opravdati u praktičnom smislu. Onda sam zaista pokupio sve stvari odavde, prekinuo sam vezu sa Sarajevom, vratio se u Tuzlu u roditeljski dom.Već tada sam razmišljao da moram nešto uraditi sa svojim obrazovanjem. Dolazim iz porodice gdje postoji pravilo da bez diplome, bez fakultetskog obrazovanja, ne znamo kako ćemo kroz život, jer svi naši roditelji su školovani ljudi koji su živjeli od svog rada, svoje educiranosti i svog znanja. Tada sam već znao da moram završiti nekakav “pravi” fakultet, jer očigledno s diplomom glumca u toj profesiji neću moći da živim. Čekao sam juli da krenu prijemni rokovi, da upišem neki od fakulteta, ne znam ni ja koji, na Univerzitetu u Tuzli.
Međutim, ubrzo, 2005., stiže poziv od Harisa Pašovića.
– Lejla Hasanbegović iz produkcije mi je poslala materijale za kasting za predstavu “Pobuna u Narodnom pozorištvu” Harisa Pašovića. Ja sam otvorio i rekao sebi: “Pa dobro, mislim, probat ću ili neću probati”…Nisam bio siguran da li ću izaći na taj kasting. Odgovorio sam joj:”OK, vidjet ću”. Lejla me je nazvala i rekla: “Amare, dobro reci samo hoćeš li doći ili nećeš, da te stavim na spisak, da možemo komponovati kasnije.” Rekao sam da neću doći. Nije prošlo pola sata, nazvao me je lično Haris Pašović i pitao zašto ne želim doći na kasting. Objasnio sam mu da sam završio sa Sarajevom, da ne planiram više da se bavim glumačkim poslom, jer imam utisak da ne mogu tu da se pronađem. Pronalazio sam se i tražio četiri godine, mislim da sam te četiri godine lutao, mogao sam to sebi dozvoliti, nije mnogo vremena ali dovoljno da shvatim da nisam za to. Haris mi je rekao: “Hajde, Amare, nemojte tako razmišljati. Dođite na kasting, ja imam ulogu za vas”.
Odgovorio sam da ću doći samo pod uslovom da budem dio te predstave. Ne zato što trebam da imam neki povlašteni odnos ili ekskluzivitet, već zato što želim da budem načisto sa samim sobom. Više nemam vremena za nekakvo razočarenje, odnosno ispitivanje sebe unutar te profesije. Rekao mi je kako je već planirao ulogu za mene i prije nego što je počeo da piše scenarij za predstavu. Postao sam dio te predstavu, napravili smo dobar posao, tako je počela saradnja. Potom je uslijedila predstava „Hamplet”, gdje mi je dodijelio glavnu ulogu. Sarađivali smo od 2004., do negdje polovine ili kraja 2009. godine. Jedno izuzetno iskustvo, na kojem sam vrlo zahvalan i sretan, jer sam upoznao Harisa Pašovića i radio s njim. Kroz rad s njim sam, zapravo, stasao, postao glumac i zaljubio se u ovu profesiju.
Porodičan ste čovjek, ostvarili ste se i u ulozi oca. Kako ste upoznali suprugu, i kako ona trpi jednog glumca u kući?
– To je bilo nešto potpuno mimo profesije. Privatne relacije, kroz neke izlaske, preko zajedničkih prijatelja. Nije to ništa atraktivno, kako se zna pričati kao ono: “Mi smo se upoznali u jednom romantičnim mjestu”, pa onda to zvuči intrigantno i izazovno, pa se to čita ili gleda, ali nema je bilo izuzetno izazovno, jer smo mi u nekim konvencionalnim okolnostima učinili da to bude uzbudljivo i zanimljivo i da sasvim spontano bez ikakvog upliva racionalnosti shvatimo da smo jedno za drugo. Osnovali smo porodicu. Ona je moj bastion, moja utvrda. To sve zvuči toliko trivijalno, ali je nemjerljiv i neuporediv segment čovjeka s bilo čim drugim. Sve ostalo ja mogu dovesti u pitanje. Jedino svoju porodicu ne. Nikad se ne zapitam, nikad ne sumnjam, nikada ne preispitujem. Svaki put kada trebam da idem kući osjećam dozu satisfakcije jer to imam, jer imam porodicu.
Neki naši čitatelji sigurno ne znaju da je Vaš blizak rođak Meša Selimović. Kako se u Vašoj porodici gleda na ovo veliko ime?
– Malo je to komplikovano pitanje, zato što me često kada imam intervjue pitaju za Mešu Selimovića. Mnogo ljudi i mimo novinarske profesije, ne mogu da vjeruju pa ispituju, neki su vrlo radoznali, obožavaju Mešu, pa ne vjeruju da sam u nekoj porodičnoj konekciji s njim i slično. Nisam odrastao u takvoj atmosferi da se mene “bilda” ili odgaja na način da smo mi u vezi ili da smo potomci ne znam ni ja kakvih Selimovića “slavnih”, nama je to strano. Znam mnoge priče o Meši Selimoviću, ali znam i priče o mom djedu, koji je brat Meše Selimovića. Ja sam uvijek i prvenstveno te ljude, tu generaciju svoje familije, i s očeve i s mamine strane, posmatrao prvenstveno kroz jednu ljudsku prizmu šta su oni napravili sa svojim životima u odnosu na ljude s kojima su živjeli. Meša Selimović je bio javna ličnost, bio je kvalitetan kao umjetnik, bio je također popularan kao figura. Meša Selimović je, koliko ja znam, imao odgovornost spram javnog prostora. Znam da je isto tako bio jako odgovoran spram moje porodice. To je meni bitno ako treba da komunicirama na tu temu, ako ja nosim prezime Selimović, da znam da je jedna javna ličnost koja je bila toliko značajna za ove prostore, da je ipak bila jedan običan čovjek, koji je bio blagonaklon, jako ljubazan, tolerantan, solidaran i pun empatije prema svojoj porodici.
Jeste li možda u kontaktu s Mešinim potomcima koji žive u Beogradu?
– S Mešinom porodicom direktno nisam, te kontakte s vremena na vrijeme održava moj otac. Ja njih nikada nisam ni upoznao. Upoznao sam porodicu još jednog Mešinog brata, Teufika, oni isto tako žive u Beogradu i s njima s vremena na vrijeme održavam kontakt. Išao sam nekoliko puta u Beograd i kada sam igrao predstave i tako, pa smo se viđali i družili, ali… Trebam nešto da kažem, a da ostanem i normalan u tome. Ipak je to bio Beograd, a ovo je bila Tuzla 1992. Mnoge stvari su se izdešavale u BiH zbog tog Beograda. A oni su već uveliko bili Beograđani, ta strana Selimovića. Mislim da je to jasno.
Razgovarao: Kenan Bešlija
Foto: Edvin Kalić