Zlatan Stipišić Gibonni: Djecu učim, ne da uspiju u životu nego da im život uspije

Piše: Redakcija

Zlatan Stipišić Gibonni i Oliver Dragojević će, 8. marta 2017., u sarajevskoj „Zetri” održati veliki koncert. Muzička poslastica, koja već sada budi interes javnosti, iako su do koncerta ostala više od tri mjeseca, bila je samo jedan od povoda za razgovor s Gibonnijem. Nekadašnji privremeni stanovnik Sarajeva, majstor muzike, koji nas svojim neprolaznim pjesmama redovno podsjeća i na davno zaboravljene dalmatinske izraze, za „Azru Premium” govori o nekim od najvažnijih poglavlja svoje, 25 godina duge karijere, prijateljima koji nemaju apsolutno nikakvog dodira s muzikom, rodnom Splitu, Kavkazu, odakle je došao njegov djed i zaljubio se u njegovu babu, što je, priča nam, bilo dovoljno da porodična loza pusti korijene u Dalmaciji, ali i principima kojima uči svoje troje djece.

Između izdavanja dvaju studijskih albuma: pretposljednjeg „Toleranca” i posljednjeg „Familija”, snimljenog s Oliverom, prošlo je šest godina. Rijetko koji umjetnik sebi može priuštiti tu vrstu komoditeta, kad je riječ o izdavanju albuma. Osim toga, Vi još nikada niste pristali na kompromis kad je riječ o Vašem muzičkom izrazu, naprotiv, pjevate ono što volite, i snimate ono što želite, te pritom punite dvorane. Lijepa je to privilegija, no, je li put do nje bio težak?

– Nije jednostavno, ali to je možda i jedini put koji sam želio. Ovo što ja radim, način na koji radim, s tim se niko ne slaže; ni moji menadžeri, ni moja diskografska kuća, niti organizatori mojih nastupa. Niko. Strašno ja njima idem na živce s tim, jer oni bi htjeli da sam malo ambiciozniji, onako kako ja radim, da je tako svake godine. Međutim, dokle god ovaj način daje rezultate, niko se u to ne miješa. Meni moja publika daje tu slobodu. Oni ne žele da ja nešto objavljujem po svaku cijenu, zbrda-zdola, nego žele da objavljujem kad imam nešto dobro. Znači, mene ljudi ne pitaju: „Šta imaš novo, nego šta imaš dobro?” To je jedan totalno privilegiran status. Da moram svaka četiri mjeseca objavljivati neki novi singl, koji bi morao biti na top-listama, vjerovatno bih se utopio u klišeu i rutini. Ovako je meni moja publika dozvolila da mogu imati i pjesme s nepopularnim temama, a da one poslije postanu popularne. To je interesantno, eto, iz tog razloga ja ne dozvoljavam nikome da mi se u to miješa.

Za Olivera ste napisali nekoliko pjesama i 17 za Dinu Dvornika. Zbog čega rijetko pišete za druge izvođače, traže li Vam kolege da im napišete pjesmu?

– Ma, traže, međutim, da bih mogao raditi za druge ljude, moram biti u mogućnosti da se stavim u njihovu kožu. A ja to više nisam u stanju, tako da mogu samo neku pjesmu koju sam napisao sebi proslijediti nekom drugom da je otpjeva. Ali, i taj neki drugi pjevač mora mi biti jako dobar prijatelj da bih ja nešto što je meni jako dobro dao nekom drugom. Iza toga može da stoji samo prijateljstvo. Iza toga ne može biti interes, tu interesa nema.

Sjajna mi je Vaša izjava, jer dobrim dijelom ukazuje i na Vašu životnu filozofiju: „Ako se klanjaš talentu, nemaš problema s nacionalizmom niti te brine ko s kim ide u krevet”. Kojim životnim principima učite svoju djecu?

– Najveći fakultet koji možeš završiti u životu, uslovno rečeno fakultet, jeste da izvedeš djecu na pravi put. Lakše bi bilo pješke otići u Kinu do Pekinga i nazad nego da usadiš neke vrijednosti nekome ko je u pubertetu! (smijeh). Trudim se i dajem sve od sebe na tom polju, jako sam zadovoljan njima, mislim da su ispali dobri ljudi, a to mi je najvažnije. Uvijek kažem da im najveća ambicija u životu treba biti, ne da uspiju u životu nego da im život uspije. To je velika razlika. Da si s ljudima koji te vole, poštuju, da ih poštuješ, da imaš samilosti, empatije u sebi, a ne da si kao ajkula, da ideš kroz život i uzimaš šta ti se sviđa i ranjavaš ljude oko sebe. To svaka budala može.

Pradjed Vam je bio muzičar, otac proslavljeni etnomuzikolog i melograf Ljubo Stipišić, Vi kantautor. Koje od Vaše djece ima najviše muzičkog dara?

– Svi imaju, ali ja to ne forsiram zato šta nije ni mene otac forsirao. Biti muzičar nije zanimanje nego poziv. Ne možeš ga nametnuti nekome. Biti autor znači biti svoj čovjek, s vlastitim iskustvom. Publika uvijek osjeti zna li pjevač o čemu priča ili samo izgovara kao papiga. Zato mislim da svakog muzičara mora izgraditi njegovo vlastito iskustvo.

Jako rijetko, zapravo, nikako ne govorite o porodici u medijima. Zbog čega?

– Ne volim pričati o familiji zato što hoću da odrastaju u normalnijoj atmosferi. Moj stav je da, ti kao javna ličnost, ne možeš tretirati svoju obitelj kao modni dodatak. Ne treba ih izlagati nekoj javnosti ako to nije njihov izbor.

Je li Split grad po Vašoj mjeri?

– Jeste, kad je riječ o ljepoti i mentalitetu ljudi. Meni je taj mentalitet idealan. Mislim da ga Sarajlije mogu shvatiti, jer je veoma sličan njihovom. Ti kad dođeš u Split, nema veće zvijezde od Splita. Sviđa mi se što u Splitu, ako te ljudi vole, vole te; a ako te ne vole, opet je super, jer ti barem svi kažu sve u lice, a ne iza leđa. U Splitu nema podlosti, niko ti neće zabiti nož u leđa. Ja uvijek znam sa svakim na čemu sam. Kad sam se preselio na osam mjeseci u Sarajevo, ’89., ’90., godine, uklopio sam se iste sekunde. Sjećam se da je u Sarajevu bilo sve isto, svi ti sve kažu šta misle, pa ti kako hoćeš.

Odakle je došla Vaša porodica u Split?

– Moj otac je iz Vrbanja na Hvaru, to je jedno malo mjesto koje nema more, a koje se vijekovima bavilo proizvodnjom vina i meda. Majka je odavde, iz obližnjeg sela. Njen otac je došao s Kavkaza, dakle, moj djed, jer je u vrijeme Oktobarske revolucije valjda bio na strani gubitnika, a nakon što su izgubili rat, vjerovatno bi ga tamo zatvorili u tamnicu, u Sibir na 30 godina, dok mu se neko ne smiluje ili ne znam šta. Uspio je pobjeći, lutao je Azijom i istočnom Evropom četiri godine, dok se nije skrasio dolje u Dalmaciji. Upoznao je moju babu, vodili su ljubav i dobili djecu. Iza njih su ostali moja mama i ujak i to je to.

Ko su Vaši prijatelji i kako uopće izgleda Vaš privatni prostor i vrijeme?

– Imam mnogo prijatelja koji nisu iz mog posla, nego su ljudi koji se bave nečim drugim; to su, naprimjer, mehaničari, popravljaju brodske motore, vulkanizeri koji mijenjaju gume na autima… Niti oni znaju svirati gitaru, niti ja znam “svirati” na aparatu za zavarivanje (smijeh). Ali su vrhunski i dobronamjerni ljudi na koje možeš računati. Kad me neko pita za hobi ili slobodno vrijeme, to mi bude najteže pitanje. Moje slobodne vrijeme je vrijeme koje provodim s meni dragim ljudima, koje sam zbog svog života možda zapostavio u jednom periodu. Znaš, meni se dogodi da me 20 dana nema u komadu, da sam negdje na putu, da nešto radim, i onda kad se vratim doma, kad imam slobodno vrijeme, ja to vrijeme nadoknadim okružen meni dragim ljudima. Sasvim je svejedno da li ćemo mi nešto kuhat’, hoćemo li izaći vani, ili ne…

Godine 2012., objavili ste album “20th Century Man” za inozemno tržište, kako se ova priča završila nakon što ste održali niz dobrih koncerata u Amsterdamu, House of Blues u Chicagu, Hamburgu, Münchenu, Beču…?

– Ima poslovica koja kaže – Kako je svijet mali. To su izmislili turisti što se sretnu jedanput na aerodromu, pa kažu kako je svijet mali, jer su se slučajno sreli. U stvarnosti, svijet je ogroman. Probaj proizvoditi džem od šljiva pa ćeš da vidiš koliki je svijet, probaj ga negdje plasirati u dućane pa ćeš vidjeti koliko dućana ima samo odavde do Münchena. Išao sam svirat’ najprirodnijim putem, mediji nisu mogli praviti priču od mene, pošto ja nisam Rihanna ni Beyonce, već neki klasik rock muzičar, a taj se put gradi tako što ideš na koncerte. Radio sam turneju u nekoliko gradova u Njemačkoj, onda po Holandiji, Austriji i neko bi mogao reći kako je to super, kao što i jeste, super je, ali to su toliko velike zemlje da ti ne bi smio svirati osam koncerata nego 808 da bi došao do svih ljudi do kojih trebaš doći. Ogroman je to prostor, a da bi na njemu nešto napravio, trebalo bi se i preseliti tamo, meni su to i nudili. Međutim, neke stvari moraš napravit’ s 21, a ne sa 41 godinu života. I dalje mnogo sviramo u inozemstvu, ali, onako, više zbog svog zadovoljstva, a ne sa željom o velikom uspjehu.

S Oliverom ste snimili i svoj novi studijski album, a prvi zajednički „Familija”. Na ovim prostorima, uistinu, nije poznato da su dva tako kvalitetna izvođača snimila zajednički album. Šta sarajevska publika može očekivati od Vašeg martovskog koncerta?

– Oliver ima jedan fantastičan put i karijeru. Ona traje od ’67., a ovaj koncert se održava 2017., možete zamisliti koliko se kod njega sakupilo fantastičnih pjesama. Neke njegove najbolje pjesme, i neke moje najbolje pjesme, na jednom mjestu, na istoj pozornici, mislim da će to biti nešto posebno.

Kako ste se uopće Vas dvojica upoznali?

– Upoznali smo se davno, još u vrijeme humanitarnih koncerata. Kako je bila razlika u godinama među nama, obratio sam mu se sa vi, na šta mi je odgovorio da ga ne persiram jer se tako osjeća samo još stariji. Odmah je otoplio odnos i otklonio distancu. Ništa u našem prijateljstvu i saradnji nije bilo nasilu, jednostavno osjetiš da se s nekim ljudima više veseliš nego što je uobičajeno, i nekako se zbližite. Kad sam napisao pjesmu „Cesarica”, pokazao sam je pokojnom Zdenku Runjiću, a on je pokazao Oliveru, sve je to jednostavno išlo. Kad mu se jedna pjesma svidjela, onda je želio još, sve se tako normalno i spontano razvijalo. Nas dvojica nikad ništa nismo planirali, sve je bilo na prijateljskoj osnovi: hoćemo li, hoćemo, i nikakvih tu rečenica više nije bilo.

Nakon što je Mladen Vojičić Tifa napustio grupu „Divlje jagode”, a Vi postali njihov novi član, osam mjeseci ste živjeli u Sarajevu. Kakve uspomene nosite iz tog perioda?

– Sjećam se, kad sam došao u Sarajevo, da je to bio period kad je Ante Marković uspio zaustaviti onu ogromnu inflaciju i kad su plaće kod ljudi odjednom dobile na vrijednosti. Period najvećeg blagostanja koje je postojalo u ono vrijeme u bivšoj zajedničkoj državi proveo sam u Sarajevu. Kad su plaće bile velike, kad su redovi u duty free shoppovima bili po 20 metara, kad su ljudi kupovali i izlazili iz njih s videorekorderima pod jednom rukom, a pod drugom nosili po dva viskija. Uvijek mi je drago kad se sjetim Sarajeva, meni je Sarajevo bilo moja mladost u blagostanju. Uspomena na nekakav veliki praznik.

Sjećam se i toga da ljudi nisu bili toliko na cijeni zbog uspjeha već duše i karaktera. Koliko su me puta iz čistog mira negdje zvali da s njima dođem, na nekoliko dana, i sve su to činili nekako otvoreno, ne znam to ni objasniti. Širokogrudi ljudi. To je ono što ja pamtim i što želim da pamtim kad je riječ o Sarajevu.

Sad svi živimo u drugim vremenima; u eri novih tehnologija i otuđenosti. Niko više nema vremena ni za koga, a ponajmanje za druženja. Koliko Vam polazi za rukom da pravite otklon spram društvenih mreža, pametnih telefona i slično?

– Totalno mi polazi za rukom, skroz imam otklon od toga. Posao muzičara je da ti glava bude u oblacima, da se baviš nekim svojim unutarnjim svijetom, a ne da se filuješ s hiljadama informacija.

Svaki segment nastanka albuma ima svoju draž, no, koliko, kad se sav posao završi i kad je album već na tržištu, uživate u koncertima?

– Tu sam sa svojim ljudima. Fantastična situacija. Kroz ovih 20 godina stvari su se isfiltrirale na način da na moje koncerte dolaze ljudi koji razumiju moje pjesme i moj način rada i koji to žele, znači oni ne dolaze na koncert da bi dobili nekog drugačijeg mene, ja ne moram biti nešto što nisam, ne moram biti moderan, ne moram ništa nasilu, moram biti samo to što jesam, jer oni to hoće.

Hoće da ja dam sve od sebe, da bez ikakvih kočnica i rezerve dam svoje emocije i da čuju one pjesme koje su najbolje. Mi sviramo the best of, mi nikad ne sviramo greatest hits. Kad sviraš the greatest hits, onda sviraš šta je najpopularnije na top-listama, kad sviraš the best of, onda sviraš one pjesme koje su bile najbolje na tvom muzičkom putu i upravo zbog njih te publika i podržala i održala. To je velika razlika.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti